Jeste li se ikada preispitali šta govorite svojoj djeci, pa onda požalili? Mnogo toga što kažemo djeci, u najmanju je ruku šašavo. Škotski komičar Billy Connolly na nedavnom nastupu se potužio na neke stvari… (naglasak si morate sami zamisliti)
– Mama, smijem li u kino? – Kino! Dat ću ja tebi kino!
– Smijem li onda dobiti kruha, gladan sam? – Gladan? Pogladit ću ja tebe, sine!
Mnogi od nas sjetit će se da su nam u djetinstvu govorili stvari koje uopće nisu imale nikakvog smisla, rečenice poput: pljuni u šake mladiću… ako se uskoro ne opametiš… samo se ti meni smij… pokazat ću ja tebi kako se pravi budala od mene… i tako dalje. Nije ni čudo da su neki odrasli ljudi još uvijek pomalo zbunjeni.
Nedavno sam bio u jednom vrtiću gdje su neki roditelji doveli svoju djecu na privikavanje. Dok smo čekali da skupina počne s igrom, živahan i znatiželjan dječačić počeo je s police skidati neke igračke pomoću kojih uče računati. Njegova mu je uznemirena mama rekla:
– Ako to takneš, teta će ti odrezati prste! Dakle, svi možemo shvatiti kakva ju je pobuda nagnala da kaže tako nešto – ne uspije li ništa drugo, pokušajte im utjerati strah u kosti! Ali uz takvu grubu i opasnu poruku, kakav će zaključak dijete donijeti o svijetu? Samo su dvije mogućnosti: ili da je ovaj svijet lud i opasan, ili da nije pametno slušati mamu jer govori gluposti. Baš dobar početak skladnog života. Svi smo to prošli!
Jednog dana rekao sam svom dvogodišnjem sinu da bi se policajci mogli ljutiti na njega ne bude li vezao sigurnosni pojas. Bio sam uzrujan i umoran, a osim toga mrzim kad se sa svojih metar i devedeset moram protezati u autu kako bih zakopčao pojas djetetu koje se buni. Pribjegao sam jeftinom triku i platio za to. Čim su te riječi izašle iz mojih usta, požalio sam. Poslije sam četiri dana slušao svakakva pitanja. – Imaju li policajci puške? – Imali na ovoj cesti policajaca? Pošteno sam se namučio da popravim stvar i postignem to da opet bude miran i spokojan kad su u pitanju ljudi u plavim odorama.
Djeci ne bismo trebali sve objašnjavati, niti bismo s njima trebali raspravljati dok ne pozelenimo od jada. – Zato jer tako ja kažem – ponekad je dovoljno razuman odgovor. Ali ništa nećemo postići budemo li ih neprestano zastrašivali. – Čekaj da ti se tata vrati kući… – Zlo mi je od tebe i otići ću… – Smjestit ćemo te u… rečenice su koje će povrijediti i prestrašiti i najžilavije dijete.
U najranijoj mladosti mi smo im glavni izvor saznanja, dok će poslije naša vjerodostojnost biti podvrgnuta ispitivanju (budući da imaju, ili će imati druge izvore s kojima će nas uspoređivati). Naša je zadaća da im damo stvarnu, možda čak malo ružičastiju sliku svijeta – koju će oni, kako rastu, nadograđivati i tako postati čvrsti i sigurni u sebe. Kad se poslije u životu budu suočili s dvoličnošću i nepoštenjem, barem će znati da nisu svi takvi, da na svijetu ima pouzdanih ljudi uz koje mogu mirno živjeti – uključujući mamu i tatu.
Izvor: Steve Biddulph, Tajna sretne djece, Mozaik knjiga, Ljubljana, 2007., str. 34-35.