Iskrenost je čišćenje namjere od širka i prijetvornosti (kao što tazkije i tehzib znače uklanjanje ružnih osobina i duhovnih nečistota iz duše, a tathir čišćenje tijela od nečisti i vanjskih prljavština), a pošto je iskrenost stvar srca i savjesti, ne može se procijeniti na temelju lijepe vanjštine i obimnog djela.
Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
“Namaz ne čini stajanje, pregibanje i sjedenje tvoje, nego namaz čini iskrenost tvoja i to da njime jedino Boga želiš.”
Znači, suština namaza je iskrenost onog koji ga obavlja, a iskrenost se ogleda u tome da osoba klanja namaz isključivo radi Božijeg zadovoljstva. U drugoj predaji prenesenoj od Imama Sadika, mir neka je s njim, stoji:
“…Iskreno djelo je ono za koje ni od koga osim od Boga Uzvišenog pohvalu ne očekuješ.”
Iskrenost ima svoje razine, a prva od tih razina se sastoji od toga da ibadet bude potpuno očišćen od licemjerja, pretvaranja i samoisticanja. Prema tome, ako neko čini ibadet radi nagrade ili ispunjenja neke potrebe, njegovo djelo je ispravno i uključivanje takve namjere ne kosi se sa načelom iskrenosti, jer – kao što smo rekli – iskrenost počiva na odbacivanju pretvaranja i samoisticanja. Jasno je da onaj ko namaz obavlja u ime Uzvišenog Boga,
tražeći istovremeno od Njega ispunjenje neke potrebe ili očekujući od Njega nagradu, nije licemjer. Naravno, iskrenost te osobe nije potpuna, jer u potpunoj iskrenosti rob ne teži ničemu osim Bogu i u srcu mu ne postoji ništa osim Njega, kao što Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
“Nijednom Svom robu Bog nije podario blagodat veću od toga da u srcu njegovom uz Boga ne bude niko drugi.”
U drugoj predaji stoji:
“Zdravo srce je ono koje sretne svoga Gospodara nemajući u sebi nikog drugog osim Njega.” Potom je rekao: “A svako srce u kojem je širk ili sumnja kakva
propalo je…”
Iskrenost spada u opće uvjete svih ibadeta. Vjerski pravnici je nazivaju uuvjetom ispravnosti djela, teolozi uvjetom prihvatanja, a gnostici uvjetom sjedinjavanja (s Voljenim). Sve dok djelo ne poprimi božanske i nebeske
Imam Homeini, Bog njime bio zadovoljan, rekao je o namjeri:
“I treba znati da je namjera od najvažnijih dužnosti srca od kojih zavisi savršenost ibadeta, a njen odnos prema djelima je poput odnosa nutrine prema vanjštini, duše prema tijelu, sadržine prema kalufu. Među njenim najizraženijim obavezama i najstrožijim uvjetima u cjelini je
iskrenost, a malo je namjera koje mogu biti istinski iskrene. Zapravo je potpuna iskrenost svojstvena najuzvišenijim položajima Božijih savršenih robova, jer iskrenost znači potpuno pročišćenje djela od apsolutno svega osim Boga. U slučaju ibadeta običnih ljudi ona znači čišćenje od skrivenog i vidljivog širka, kao što su pretvaranje, samoljublje i hvalisanje. Njemu se vjera
iskrena ispovijeda… U ibadetu Njegovih odabranih robova pročišćenje znači odbacivanje svih
primjesa lahkomosti ili straha, što se kod njih smatra širkom, a u ibadetu vlasnika srdaca znači
pročišćenje od svih primjesa jastva i sebičnosti, što se kod njih smatra velikim širkom i najve-
ćim nevjerstvom. (Majka svih kipova je kip vašeg nefsa.) U ibadetu Božijih savršenih robova
znači ne vidjeti robovanje ni ibadet, čak ni svijet, kao što je rekao Imam, mir neka je s njim:
‘Zdravo srce je ono koje sretne svoga Gospodara nemajući u sebi nikog drugog osim Njega.’
Pa kada duhovni putnik napusti svoje užitke, i ne samo užitke nego i samoga sebe i cijeli svijet,
onda se odjednom u cijelosti očisti od gledanja svega osim Boga, a u njegovom srcu ne ostane
mjesta ni za šta osim Boga, te tako rukom prijateljstva Božijeg Božiju kuću (srce) očisti od
svih idola i kipova… Njegova vjera, njegova djela, njegova nutrina i njegova vanjština postaju
u potpunosti posvećeni Bogu…” (Mi‘radž al-salikin va salat al-‘arifi).
46 Uvjeti se dijele na uvjete ispravnosti i uvjete prihvatljivosti. Pojedini uvjeti su samo
uvjeti prihvatljivosti, ali ne i ispravnosti ibadeta, poput prisustva srca u namazu, jer se
istinski plodovi namaza, koji predstavlja približavanje Bogu i uzdizanje (miradž) vjernika, bez prisustva srca ne mogu ostvariti. Međutim, neki uvjeti su uvjeti ispravnosti djela,
poput abdesta i nijeta, jer bez abdesta i nijeta nema ni namaza. Čak i ako bi neko nehotice
klanjao bez abdesta i nijeta, namaz bi morao ponovo klanjati.
odlike, ne može se uzdizati prema Bogu i neće dovesti do približavanja Voljenom.
Prijetvorna djela nemaju nikakve veze s Bogom i duhovnim svijetom te zbog
toga ne mogu ni biti sredstvo veze između roba i Uzvišenog Boga.
Kur’an i iskrenost
Časni Kur’an o iskrenosti kaže:
A naređeno im je da se samo Bogu klanjaju, iskreno Mu vjeru ispovijedajući…
(El-Bejjine, 5) 47
U drugom ajetu je rečeno:
Ko se nada susretu sa Gospodarom svojim, neka čini dobra djela i neka u robovanju
Bogu nikoga ne pridružuje! (El-Kehf, 110)
Posljednji dio ovog ajeta tvrdi da je dobro djelo ono djelo u kojem ne postoji ni trun širka ni prijetvornosti. Dakle, ako u klanjanju Bogu pridružimo
nekoga drugog, iskrenost će nestati i ostat će samo izvanjski vid ibadeta, a
onoga trenutka kada djelo izgubi svoju istinsku sadržinu, od njega čovjeku
neće biti nikakve koristi. Tako i o povodu objave ovog ajeta čitamo:
“Neki čovjek je došao Božijem poslaniku, s.a.v.a., i rekao: ‘Ja udjeljujem milostinju i čuvam rodbinske veze, i činim to samo radi Boga. Onda po tome bivam
spominjan i hvale me zbog toga, pa mi to bude drago i dopadne mi se.’ Božiji
poslanik je tada zašutio ne rekavši ništa, pa bi objavljen ovaj ajet…”
Iako je rečeno da se ovaj ajet kao i njemu slični ajeti odnose na načela vjere i monoteističkog obredoslovlja, te da predstavljaju odbacivanje širka i idolopoklonstva, nemajući
bilo kakve veze s pretvaranjem, ipak, s obzirom na činjenicu da prijetvornik svojim
ibadetima želi na sebe skrenuti pažnju ljudi, a ne Boga, u njegovom djelu postoji jedna
vrsta širka. Upravo zbog toga se u predajama pretvaranje naziva prikrivenim širkom.