Autor: dr. Nezir Halilović
Islamska pedagogija se smatra predvorjem i ulaznim vratima islamske kulture i civilizacije u cjelini, a to je kultura i civilizacija koja je usmjerena ka izgradnji islama radi upoznavanja biti i suštine ovog svijeta, otkrivanja njegovih tajni i istraživanju dubina života. Sam pojam islamska pedagogija nosi značenje napretka i razvoja, a njen cilj je izrastanje čovjeka muslimana kao svestrano oblikovane ličnosti: intelektulno, spoznajno, emocionalno, tjelesno, društveno itd.
Ako pogledamo u islamsku pedagogiju, vidjet ćemo da ona ima jedinstven i prepoznatljiv put u svojim idealima, pricipima i načelima, ciljevima, sadržajima i pristupima. Sve ovo ima svoj izvor i ishodište u Božijoj objavi s kojom je neraskidivo vezana. Na osnovu toga, musliman usvaja svoje jedinstveno, svima prepoznatljivo ponašanje, razmišljanje i osjećanja, te postaje izuzetno blizak idejama dobrote i bogobojaznosti. Ujedno, musliman postaje i više tolerantniji i više humaniji. Islamska pedagogija je pristup od Gospodara za popravljanje i upućivanje čovječanstva na ispravnost, pravednost, odmjerenost, i pridržavanje ispravnog ponašanja u životu.
Istina je da čovječanstvo kroz svoju cjelokupnu povijest postojanja nije poznavalo tako širok, potpun i sveobuhvatan sistem poput islama. Ako pogledamo aktuelne sisteme, vidjet ćemo da postavljaju svoje ciljeve kako bi pripremili dobrog „građanina”, dobrog „stanovnika”, međutim narodi se razlikuju u viziji ovakvog „građanina” i „stanovnika” i određivanju njegovih osobina. Što se tiče islama, on se ne ograničava na tim uskim odrednicama i uopće ne hrli u pripremi takvog čovjeka. Islam teži ka ostvarenju daleko većeg i obimnijeg cilja, a to je pripremanje „dobrog čovjeka”, dakle čovjeka općenito u svom cjelovitom sveobuhvatnom ljudskom značenju, čovjeka sa svojim najskrivenijim detaljima, čovjeka sa svim što ga čini čovjekom, a ne onim što ga čini stanovnikom ovog ili onog dijela zemlje, odnosno, ovog ili onog mjesta.[1] Ovo je islamsko razumijevanje koje je definitivno najšireg i najsveobuhvatnijeg opsega i koje njeguje poštivanje čovjeka kao čovjeka. Islamskoj pedagogiji uopće nisu cilj puka saznanja, informacije, razumijevanja i istine koje se prezentiraju učenicima, nego je ona „način života” koji uči musliman, vjeruje u njega i praktikuje ga, a sve zato što je neraskidivo vezana sa urođenom prirodom – fitrom, koja je protkana kroz najveće čovjekove dubine, te zato što se ona uopće ne zadržava na faktičkom stanju fitre, nego aktivno djeluje na njenom pročišćenju i sveobuhvatnoj nadgradnji.
Islamski put u odgoju je u gledanju na čovjeka muslimana cjelovitim pogledom koji ne izostavlja i ne zanemaruje bilo šta, njegovo tijelo, pamet, dušu, materijalni i duhovni život, kao i sve ostale aktivnosti na Zemlji. Islam se interesuje za čovjeka u cjelini, sa svim onim što ga zaokuplja. Na osnovu nevedenog, možemo odrediti razumijevanje islamske pedagogije kao izgradnje muslimana kao kompletne, svestrane ličnosti, koji može dati svoj doprinos izgradnji islamskog društva i biti dobro upoznata sa svojim odgovornostima. Ona je doslovni prijevod iskrenosti i sigurnosti za odgoj u općenitom značenju.
Izvor: rijaset.ba
[1] Muhammed Kutb, Menhedžu-t-terbijjeti-l-islamijje, I tom, Daru-š-šuruk, Kairo, 1981., str. 13.