Autor: Ana Rajić, prof.defektolog
Tijekom čitavog djetinjstva dijete se suočava sa stresnim životnim situacijama. Normalna doza takvih stresora je zdrava jer djetetu daje priliku za jačanjem svojih potencijala. No, njihova prevelika količina dovodi do neželjenih fizičkih i psihičkih reakcija. Da bi mogli u potpunosti razumijeti pojam dječjeg stresa, moramo pojasniti definiciju i uzroke stresa.
Stres se opisuje kao psihološki i fiziološki odgovor tijela na situaciju koja se čini prijeteća,opasna, zahtjevna. Stanje stresa kod odraslih i kod djece prepoznaje se na temelju emocionalnih reakcija (tuga, tjeskoba, panika, promjene raspoloženja, ljutnja), misaonih (samokritičnost, otežana koncentracija, zaboravljivost), tjelesnih (znojenje dlanova, lupanje srca, crvenilo lica, glavobolja) te u ponašanju pojedinca (plakanje, agresivnost, povlačenje). Tijelo reagira na situaciju ovisno o tome kako mozak situaciju interpretira, dakle, na istu situaciju neka će osoba reagirati stresno, dok druga osoba neće. Što je osoba starija i ima više iskustva, znanja i mehanizama suočavanja, to će manja biti reakcija na određenu situaciju. Ono što se odrasloj osobi često čini nevažno, može biti i te kako stresno za dijete.
Lazarusov model stresa
OSOBINE POJEDINCA
OSOBINE SAMOG DOGAĐAJA
+
PROCJENA VAŽNOSTI I ZNAČENJA DOGAĐAJA
PROCJENA MOGUĆNOSTI UTJECAJA NA DOGAĐAJ
NAČINI SUOČAVANJA
=
POSLJEDICE
Važno je naglastiti da postoje razlike pri definiranju stresa kod odraslih i djece gdje se naglašava kako stres i trauma kod djece, osim brojnih fizioloških i psiholoških posljedica, utječu i na razvoj, odnosno na djetetovu kasniju sposobnost svladavanja stresa. Čimbenik koji je pritom ključan jest djetetova uspješnost nošenja sa stresom. Uspješno svladavanje stresa može ojačati dijete za djelovanje budućih stresora, dok mu neuspješno suočavanje može dati osjećaj nesposobnosti i bespomoćnosti. Dakle stres ne mora imati negativne posljedice po dijete, a blaži stresori mogu i potaknuti djetetov razvoj, ako se ono uspješno suoči sa njima. Međutim, to ne vrijedi nužno i za jake stresore, odnosno traumatska iskustva. Kod djece se u pri doživljavanju ovih iskustava javljaju neki specifični simptomi (ponovno proživljavanje događaja kroz ponavljajuće igre u kojima je izražena tema ili aspekti traume, gubitak nedavno stečenih razvojnih vještina i sl.). Osim toga, neke studije su izvijestile o porastu u privrženosti djece roditeljima i braći, separacijskoj tjeskobi i drugim simptomima koji su specifični za dječje reakcije na traumu. Vrlo je važno naglasiti da sva djeca ne razviju neadaptivne reakcije na takva iskustva, što upućuje na to da je vrlo važno istraživati čimbenike koji djecu čine otpornima na stres.
Suočavanje sa stresom
Moguće stresne situacije u djetinjstvu jesu: boravak izvan obiteljskog doma, strah od kazne od strane roditelja/nastavnika, brige vezane za školski uspjeh, brige vezane za druženja s vršnjacima, strah da neće biti izabran u neku grupu koja mu/joj je važna, strah da je različit/a od drugih, da se ne uklapa, brige vezane za promjene na tijelu te sa sazrijevanjem, razvod roditelja, selidba u drugi grad i bolest djeteta ili člana obitelji.
Kada pričamo o stresu i suočavanju sa stresom u djetinjstvu važno je uzeti u obzir nekoliko čimbenika:
- individualne karakteristike djeteta – djeca se razlikuju po svojoj osjetljivosti na okolinska događanja, pa su tako neka djeca osjetljivija na stres. Osim toga, djeca se razlikuju i po svojim reakcijama na stres, odnosno načinima suočavanja, pa tako neka djeca postaju agresivna, neka djeca reagiraju povlačenjem, a neka pribjegavaju izbjegavanju, sanjarenju i maštanju.
- razvojni čimbenici – stupanj kognitivnog i socijalnog razvoja utječe na to koje situacije dijete doživljava kao stresne i koje će strategije suočavanja odabrati . Stručnjaci su ustanovili da djeca odrastanjem nemaju potrebu za povećanjem broja strategija, štoviše da se oblici suočavanja utemeljuju upravo u školskoj dobi.
- okolinski čimbenici – zbog djetetove ovisnosti o odraslima nužno je suočavanje sa stresom u djetinjstvu promatrati u svjetlu interakcije dijete-okolina, pri čemu su vrlo važni podrška od strane roditelja i drugih značajnih odraslih.
Što učiniti kad je vaše dijete pod stresom?
Posljedice stresa mogu biti ublažene određenim faktorima u djetetovom životu. Djeca koja su razvila dobre odnose u obitelji s jednim ili oba roditelja, koja imaju iskustvo dobrog postignuća u školi i održavaju veze s vršnjacima imaju manju vjerojatnost da će razviti psihičke smetnje. Nadalje u stresnim situacijama djetetu pomažu razvijene socijalne vještine, vještine rješavanja problema, sposobnost nezavisnog djelovanja, razvijena barem jedna strategija suočavanja, doživljaj samopoštovanja i osobne odgovornosti, sposobnost usmjeravanja pažnje te razvijeni interesi i hobiji. Razvijanje dobrih odnosa s drugima općenito štiti od stresnih situacija.
Zato neka vaš dom bude sigurno mjesto za dijete, budite dosljedni, osigurajte djetetu vrijeme za njega puno smijeha, ugodnih aktivnosti te malih obiteljskih rituala. Vježbajte s djetetom tehnike rješavanja problema:
- Brinite se za sebe, suočavajte se i riješavajte probleme.
- Njegujte prijateljske i obiteljske odnose.
- Budite osoba u koju će se ugledati i kojoj će se obratiti kad zatreba pomoć.
- Obratite pažnju na dijete – u različitim situacijama.
- Volite svoje dijete, ali budite dosljedni u discipliniranju.
- Prije stresnog događaja razgovarajte s djetetom i kažite što može očekivati, pripremite ga. Pričajte s njim o postupanju u teškim situacijama, razgovarajte o tome što bi moglo učiniti, pitajte ga za njegovo /njezino mišljenje.
- Ohrabrite dijete – pokušajte biti pozitivni. Naučite dijete da je griješiti normalno.
- Priznajte djetetu osjećaje – važno je da zna da je u redu biti ljut, uplašen, usamljen.
- Pomozite svom djetetu da prepozna i imenuje svoje osjećaje. Podržite neugodne osjećaje, ali ne i negativno ponašanje.
- Pomozite djetetu da vidi situaciju na pozitivniji način – neki stresori posramljuju dijete, a posramljivanje, pak, utječe na samopouzdanje.
- Naučite tehnike relaksacije i disanja i vježbajte sa svojim djetetom.
- Razgovor pomaže da djeca ne počnu izražavati svoje emocije na neprihvatljive načine. Ako vaše dijete ne može s vama razgovarati, nađite nekoga s kim može.
- Omogućite djetetu prostora i materijala za kreativno izražavanje emocija: boje, papir, plastelin, lego…
- Organizirajte aktivnosti koje potiču suradnju, a ne natjecanje – ovo pomaže djetetu da sudjeluje svojim ritmom i potiče razvoj socijalnih vještina.
- Pričajte i čitajte priče o suočavanju sa stresom.
- Dijete često grlite, pokažite mu da ga volite!
Simptomi i sindromi dječjih kriza
Najčešće fizičke reakcije djeteta na stres su:
- znojenje
- bolovi u trbuhu, glavobolja
- poremećaji spavanja i hranjenja
- ubrzan puls
- pojačana napetost mišića
- noćno mokrenje
Najčešće psihičke reakcije djeteta na stres su:
- emocionalni ispadi
- prekomjerno plakanje
- povlačenje
- osamljivanje
- gubitak koncentracije
- smanjena i kratkotrajnija pažnja
Dijete koje je doživjelo neko za njega zastrašujuće iskustvo (primjerice, prometnu nesreću, naglu smrt voljene osobe, rastavu braka roditelja, bolničko liječenje, zlostavljanje itd.), često će imati strahove pri odlasku na spavanje. Bojat će se samo zaspati, tražit će da netko od roditelja s njim legne ili da barem spava s upaljenim svjetlom. Tijekom spavanja dijete će ponovno proživljavati traumatsko iskustvo u snovima, a što okolini može djelovati zastrašujuće, pa će ga htjeti u dobroj namjeri probuditi. Možda će ponovno početi mokriti u snu. Savjet je pustite dijete da spava, unatoč ružnim snovima i nemiru. Zagrlite ga, pomazite mu, nešto mu nježno šapćite na uho pa će se to pozitivno odraziti na snove, dijete će se smiriti i prespavati noć. Ujutro pokušajte razgovarati o tome što je sanjalo, sugerirajte mu da nacrta strašne snove ili barem neki detalj koji ga plaši. Predškolska djeca traumu će pokušati razriješiti kroz repetitivne igre, a vjerojatno će koristiti ako se uključi i roditelj. Poslije traume dijete će vjerojatno izbjegavati mjesta, situacije i osobe koje ga podsjećaju na traumatsko iskustvo. Nemojte ga prisiljavati, jer za oporavak od traume treba vremena, a često i mnogo terapijskog rada.
Literatura:
1. Lacković-Grgin, K.(2000.): Stres u djece i adolescenata, Naklada Slap, Jastrebarsko.
2. Pregrad, J. (ur.) (1996.): Stres, trauma i oporavak, Društvo za psihološku pomoć,Zagreb.
3. Vander Zanden, J.W. (1995.): Human Development (5th ed.), McGraw-Hill Inc.
4. Straga K.,( 2002.), Depresivnost i suočavanje sa stresom kod djece iz područja različito pogođenim stresom, dipl.rad
5. www.poliklinika-djeca.hr; Stres u dječjoj dobi
Izvor: oc-pgz.hr