Struktura Kur'ana

Autor: dr. Mustafa Mahmud

---

U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je.[1]

Moj prvi susret s Kur'anom bio je još dok sam kao četverogodišnjak sjedio u jednom redu u mektebu Šejha Mahmuda, buljeći u tablu i pokazivač u njegovoj ruci koji se kretao po riječima napisanim kredom na tabli, dok je on izgovarao: „Ve-d-duha ve-l-lejli iza sedža“ (Tako mi jutra i noći kada se utiša). Mi smo mehanički ponavljali slogove i izgovarali te riječi za njim, ne razumijevajući ni jednog slova i ne znajući šta je to jutro niti kako se noć utišava.

Moj razum u to vrijeme je bio potpuno čist. Nikakvih tragova niti nekih utjecaja nije bilo na njemu. Odgojen sam u porodici u kojoj je svaki njen član bio prepušten sam sebi. Volio je ono što mu se sviđalo, a prezirao ono što mu se nije sviđalo. Igrao se dok se ne zasiti igrom. Sjećam se da sam prvi razred tri puta ponavljao bek ikakvog ukora. Jedinica upisana crvenom olovkom ukrašavala je svaku stranicu moje sveske i uvijek bi izazvala samo smijeh. Kada bi me upitali šta sam danas dobio rekao bih ukratko, izbjegavajući da na taj način objašnjavam moju svakodnevnu jedinicu, koja mi je postala zamarajuća, a oni bi se samo nasmijali.

Ovako su tekle stvari u našoj kući. Nikakve prisile na učenje niti primoravanja na pobožnost. Svako je imao svoj život koji je slijedio.

Prve riječi iz Kur'ana naučio sam, dakle, s potpuno čistim razumom, bez nekog prethodnog utjecaja ko što je bio slučaj i s matematikom, geografijom i slobodnim sastavom.

I kao što sam bio zapanjen pričom o loptastom obliku Zemlje koja se kreće, kontinentima i ostrvima koja plove na njoj i pričom o Mjesecu koji  kruži oko Zemlje, a Zemlja oko Sunca, a svi zajedno su uskoj  vezi jedni s drugima, isto tako sam bio zapanjen i Kur'anom.

Zbunjen sam u opisivanju osjećaja s kojima sam prvi put primio prvu riječ Kur'ana. Nemam riječi kojima bi objasnio moje tadašnje duševno stanje. Riječi su se same od sebe vraćale i obuzimale moj sluh i moju memoriju, a ja u samoći to ponavlajo u sebi: Tako mi jutra i noći kada se utiša.

Kur'anski izraz je prodro u tišinu mog djetinjstva. Sjećam se u mrkloj noći dikcije moga šejha koji je izgovrao: „Ve džae min aksa-l-medineti redžulun jes'a“ (I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek).

Izrazi se kreću u mojoj mašti kao da su živa, sobodna stvorenja koja imaju svoj poseban život.

Sigurno je da nisam znao ni šta je to jutro niti kako se noć utišava niti sam znao ko je taj čovjek koji je žurno dolazio s kraja grada.

Možda su slogovi čiji je eho dopirao do mog sluha slični muzičkoj skali, bili samo slova bez značenja koja nemaju nikakvog drugog efekta osim muzičkog, samo ton i ritam koji uzbuđuje osjećaje.

Da, otkrio sam još u tom dalekom djetinjstvu, iako nisam bio ni svjestan toga, unutrašnju muziku kur'anskog izraza.

Ovo je jedna od najvećih tajni u strukturi Kur'ana. On nije poezija niti proza niti poezija u prozi. To je posebna struktura riječi poredanih na način koji otkriva unutrašnju muziku u njima.

Velika je razlika između unutrašnje i spoljne muzike.

Kao primjer uzmimio stih pjesnika Omer ibni ebi Rebia, poznatog po muzici u svojoj poeziji, stih u kome kaže:

Reče mi prijatelj, da bi saznao šta je sa mnom,

Voliš li ubicu sestre Rebab?

Ti slušaš, uzbuđuješ se i drhtiš na muzici, ali ova muzika je spoljašnja. Nju je sačinuio pjesnik dvostrukim rimovanjem i zatvaranjem svakog polustiha dugačkim slovom ‘b’.

Muzika dolazi do tvog sluha izvana, a ne iznutra. Iz zatvaranja polustiha (rime), iz pjesničkog metra… Ali kada izgovoriš – Tako mi jutra i noć i kada se utiša – ti se nalaziš pred jednim rimovanjem koje je lišeno zatvaranja, pjesničkog metra i dvostrukog rimovanja dijelova. I uprkos tome, muzika izbija iz svakog slova. Odakle? Kako?

To je unutrašnja muzika. Jedna od tajni kur'anske strukture koja nema ničeg zajedničkog s književnom strkturom. Isto tako kada kažeš: Milostivi koji upravlja svemirom svim.[2]

Ili kada čitaš riječi Zekerijjaa, a.s., upućene Bogu: Rekao je: „Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedila, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao.“[3]

Ili Božije riječi upućene Musau, a.s.: Čas oživljenja će sigurno doći, od svakog ga tajim, kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen  ili kažnjen biti.[4]

Ili Božije riječi kojima upozorava ljude: Onoga koji pred Gospodara svoga kao nevjernik iziđe, čeka Džehennem, u njemu neće ni umrijeti, ni živjeti.[5]

Svaki izraz predstavlja muzičku tvorevinu samu za sebe iz koje izbija muzika iznutra, iz samih riječi, između riječi i iza riječi, na način koji zbunjuje tako da uopšte i ne znaš kako se to dovrši.

I kada Kur'an saopštava priču Musaa, a.s., tim zapanjujućim simfonijskim stilom:

I Mi objasnismo Musau: „Noću izvedi robove Moje i s njima suhim putem kroz more prođi, ne strahujući da će te oni stići i da ćeš se utopiti.“ A faraon je za njima s vojskama svojim krenuo, ali su ih talasi mora prekrili. Faraon je svoj narod u zabludu doveo, a nije ga na pravi put izveo.[6] Riječi dostižu vrhunac nježnosti kao u riječima ‘suhim’ ili ‘ne strahujući da će te oni stići’ – derkun sa značenjem idrakun.

Riječi se tope u rukama njihovog stvaraoca, redaju i nižu u jedinstvenu muzičku tvorevinu kojoj nema ravnog među svim onim što je napisano na arapskom jeziku u prošlosti, a i sada.

Nema nikakve sličnosti između toga i doislamske poezije, između toga i poezije i proze nastale u kasnijim stoljećima, niti ima ijednog pokušaja oponašanja Kur'ana kroz čitavu historiju i pored mnogih koji su bili neprijateljski raspoloženi prema njemu.

U čitavoj ovoj gužvi kur'anski izraz se izdvaja kao jedinstven izraz sa svim svojim karakteristikama, kao da je to pojava koja nema svoje opravdanje niti svoj komentar osim nekog drugog nama nepoznatog izvora.

Poslušaj ovaj lijepi intonirajući ritam:

Onome Najuzvišenijem, koji svemirom vlada, koji šalje Objavu, riječi Svoje, kome hoće od robova Svojih, da upozori na Dan susreta međusobnog.[7]

On čini da zrnje i košpice proklijaju. On iz neživa izvodi žvo, a iz živa neživo.[8]

On čini da zora sviće. On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena.[9]

On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.[10]

Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire.[11]

Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvata.[12]

Zatim ovaj novi izraz u svojoj formi, u dubini svoga značenja i njegovo ukazivanje na ljudsku nemoć shvatanja suštine Stvoritelja:

On zna nevidljivi i vidljivi svijet. On je Veličanstveni i Uzvišeni.[13]

Oni raspravljaju o Allahu, a On sve može.[14]

Zatim ova digresija u opisivanju Božije moći:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je na moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna i nema zrna u tminama Zemlje, niti ičeg svježeg niti suhog, ničeg što nije u Jasnoj knjizi.[15]

Ali unutrašnja muzika nije sve čim se izdvaja kur'anski izraz. Sa muzikom se pojavljuje i drugo svojstvo – veličina.

U jednostavnom i sažetom izrazu u kome Allah govori o potopu i njegovom svršetku možeš da osjetiš ovu veličinu u riječima:

I bi rečeno: „O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!“ I voda se povuče i ispuni se odredba.[16]

Ti kolosalni dodiri.. Svaka riječ ima težinu brda i udar groma…. Spušta se i sve postaje tiho, spokojno i mirno. Priroda se suzdržava od srdžbe, a priča privodi kraju:

I bi rečeno: „Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, nebo, prestani!“ I voda se povuče i ispuni se odredba.

Zaista u ovim kolosalnim riječima klesanim od granita osjećaš nešto što nije ljudsko, kao da svako njihovo slovo predstavlja gromade Alpi.

Nemoguće je ovdje izmijeniti neko slovo, zamijeniti riječ drugom, rečenicu rečenicom koja bi imala isti ton, ritam, pokretljivost, težinu i dokaz. Pokušaj i isprobaj svoje mogućnosti na ovom jednostavnom sklopu od deset riječi da zamijeniš neko slovo ili neku riječ drugom.

Zbog toga je kur'anski izraz na doislamske Arape, koji su imali itekako smisla za retoriku, pao kao grom.

Onda nije ni čudo za doislamskog Arapa, kao što je Velid ibni Mugira, koji je živio i umro u neznaboštvu, što je bio zapanjen i što nije mogao da sakrije svoje divljenje prema Kur'anu, bez obzira na njegov kufr, kada je rekao smatrajući to Muhammedovim govorom: „Tako mi Boga, zaista, u njegovu govoru ima prijatnog i tečnog. Njegov govor je koristan. Plodan i savršen. Nešto savršenije od toga ne postoji.“

A kada su od njega zatražili da grdi Muhammeda rekao je: „Recite: Čarobnjak čiji govor rastavlja sina od oca, brata od brata, muža od žene i čovjeka od porodice.“

Da, on je čaroban čak i u  jeziku neprijatelja koji se trudi pronaći riječ kojom bi ga ranio.

Ako nas danas kur'anski izraz ne osvaja, uzrok tome je naš lokalni jezik na koji smo navikli još od mlađih dana, koji nas sve više udaljava od klasičnog arapskog jezika. Zatim, sami način učenja Kur'ana profesionalnih učača, u kome se ne razlikuje tuga od radosti, prijetnja od radosne vijesti, radosna vijest od pouke. Ujednačen akcenat u kome umiru značenja, a izrazi postaju površinski. I tome slično kod nekih profesionalnih učača koji Kur'an uče rastegljivo, pjevački, bez ikakvog osjećaja u srcu. Tu su i mnoge prilike u kojima se Kur'an uči rutinski, zatim savremeni život sa svim svojim  preokupacijama koji dijeli pažnju, nagriza dušu, u kome su srca skamenjena, a osobe iskompleksirane.

Bez obzira na sve ovo dovoljan je samo jedan momenat da se čovjek iščupa iz ove ljepljive sredine pa da osjeti ljepotu, slast, ukus i ritam Kur'ana. To je dovoljno da opet bude zadivljen, nakon 1400. godina od objave Kur'ana kao da je ovog momenta objavljen.

Poslušaj Kur'an kako opisuje spolni odnos između muža i žene svojstvenim stilom, nježnom riječju, vaspitnom, kojoj ne možeš reći ravne niti je možeš zamijeniti drugom u bilo kojem jeziku: I kada je on nju obljubio, ona je zanijela lahko breme.[17]

Ova riječ ‘obljubiti'… Obljubio ju je njen čovjek. Da se sjedini muško i žensko kao što se sjene sjedinjavaju i kao što noć pokriva dan i kao što se boje utapaju jedna u drugu. Ova riječ kojom Kur'an izražava potpuno ujedinjenje predstavlja vrhunac u izražavanju.

I druge riječi koje čitaš u Kur'anu ostavljaju u čulu sluha eho, zvuk i sliku. Kada se Bog zaklinje noću i danom pa kaže: I noć kada ona veo diže, i zorom kada diše.[18]

As'ase… Ova četiri slova su noć sa svim onim što se u njoj nalazi. I zorom kada diše. Svjetlost zore je ovdje vidljiva i čujna… Zaista možeš slušati cvrkutanje ptica i kukurijekanje pijetla.

Ako kur'anski ajeti upozoravaju na srdžbu i kaznu onda su riječi eksplozivne. Kur'anska struktura je sva u znaku tutnjave.

Poslušaj što Allah kaže o narodu Ad:

A Ad je uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude povaljane kao šuplja datulina debla vidio.[19]

U svim ovim ajetima čuješ kako fijuče vjetar, kako se trese šator, kako se ruše stabla palmi, kako propada zemlja…

Kur'anske slike su ovdje retuširane, sjene precizne, a riječi imaju i ton i zvuk i sliku.

Zbog svega ovoga Kur'an je Knjiga koja se ne prevodi. On je Kur'an na arapskom jeziku… Na drugim jezicima, on je nešto drugo, a ne Kur'an. Mi smo Kur'an objavili na arapskom jeziku. Ovim je ovo pitanje konačno i skinuto s dnevnog reda.

Kako je moguće, naprimjer, prevesti ajet: Er-Rahmanu alel arši-steva.[20]

Mi se ne nalazimo samo pred značenjem, nego u prvom redu pred strukturom, pred muzičkom tvorevinom iz koje izbija muzika iz unutrašnjosti samih riječi, iz srca, a ne sa margina, iz osobenosti arapskog jezika, njegovih tajni, njegove moći i skrivenosti.

Zbog toga se kur'anski ajet izdvaja sa neobičnim karakteristikama. On izaziva skrušenost duše čim dodirne uho i prije nego što razum razmotri njegovo značenje, jer on predstavlja muzičku konstrukciju koja utiče na emociju i srce prije nego razum počne da dejstvuje i radi.

Kada razum počne da razmatra i analizira, on otkriva nove stvari i tada dolazi do još veće skrušenosti. To je druga etapa koja može da se dogodi, ali i ne mora. Ponekad ti kur'anski ajeti otkriju svoju tajnu, a ponekad i ne otkriju. Nekada dobiješ moć zapažanja kojom uspiješ protumačiti kur'anski ajet, a nekada ona izostane, ali uvijek osjećaš skrušenost jer ti se Kur'an obraća prvo kao jedinstvena struktura, građevina, forma, model koji puni srce, kojeg je saopćio Onaj koji je stvorio jezik i koji zna njegove tajne, a nikako Muhammed koji je bio nepismen i koji je drhtao kao što drhtiš ti, a objava mu dolazi ajetom: Čitaj u  ime tvoga Gospodara koji je sve stvorio. Drhti, znoji se i ne zna sa kojeg neba mu dolazi ova zapovijed. Traži utočište kod svoje žene Hatidže, preplašen onim što je čuo, bojeći se da ne poludi, a ona ga smiruje svojim nježnim glasom: „Tako mi Boga, nikada te On neće poniziti. Bit ćeš nagrađen samilošću. Sve ćeš podnijeti. Osvojit ćeš izgubljene. Počastiti gosta i donijeti korjenite promjene.“

Nakon ovih prvih riječi objava je bila obustavljena dvije godine. Ostavljen je u dilemi. Hodao je po užarenoj pustinji i samo što nije poludio zbog glasa kojeg je čuo, a koji je kasnije nestao.

Da je Muhammed bio pisac, on bi za ove dvije godine napisao čitavo djelo.

On nije bio više od vjerskog slušaoca. Čuo je te riječi koje imaju više muziku, kao što ih i ti čuješ u momentu iskrenosti i čednosti, pa je bio zapanjen, kao što si i ti zapanjen, a osjetila pogođena pred onim jedinstvenim izrazom.

Poslije dvije godine ponovo je čuo glas: O ti pokriveni! Ustani i opominji.[21]

Zatim su kur'anski ajeti počeli neprekidno da salaze.

Muhammed nije bio od onih koji su osvajali mudžizama, čudima. Kada je pokopao svog umrlog sina Ibrahima dogodilo se totalno pomračenje Sunca. Neki su to protumačili kao mudžizu i saučestvovanje prirode u bolu Muhammeda, a.s., a on je tom prilikom izgovorio svoje poznate riječi: „Sunce i Mjesec su dva Božija znaka koji se nikada nisu pomračili zbog nečije smrti, niti zbog nečijeg rođenja.“

Da je bio od onih koji se služe čudima iskoristio bi ovaj događaj u vlastitu propagandu, ali on je bio iskreni vjernik od samog početka života pa do smrti.

Objava dolazi Muhammedu o onome o čemu Muhammed pojma nema.

To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da vi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kada su se prepirali.[22]

To su nepoznate vijesti koje ti Mi objavljujemo, ni ti ni narod tvoj niste prije ovoga o tome ništa znali! Zato budi strpljiv, ishod će zaista u korist čestitih biti.[23]

Objava mu dolazi i o tajnama Tevrata i Indžila, koji nisu bili u tom dalekom vremenu prevedeni na arapski jezik (prvi hrišćanski tekst koji je preveden na arapski jezik je rukopis Svete biblioteke u Petrogradu, pisan otprilike 1060. godine). Ove knjige su bile hebrejske tajne koje niko nije poznavao osim njih.

Kur'an traži od Židova da iznesu svoje rukopise i da ih čitaju: Reci: „Donesite Tevrat pa ga čitajte, ako istinu govorite.“[24]

Zatim ispravlja neke detalje Tevrata. U predaji Tevrata koja se odnosi na priču Jusufa stoji da su njegova braća na svom  putu od Palestine do Egipta upotrijebili magarca, a Kur'an navodi da su upotrijebili devu – el'ir. Magarac nije beduinska životinja i on ne može preći tako velika pustinjska prostranstva da bi stigao iz Palestine u Egipat. Predaja koja se odnosi na el-ir je preciznija i istinitija. Nije li Jeremija prokleo „lažna pera prepisivača“.

Objava dolazi Muhammedu o onome o čemu ništa ne zna ni on ni njegovi drugovi, ashabi, niti njegov narod, kao ni prepisivači Tevrata i njegovi čuvari. Zatim početak nekih kur'anskih poglavlja koja su više slična zagonetkama i šiframa kao npr. Kaf-ha-ja-ajn-sad, Ta-sin-mim, Ha-mim, Ajn-sin-kaf, o kojima nam Alejhisselam nije ostavio nikakva komentara.

Da je Muhammed autor Kur'ana, onda bi nam u njemu saopštio i svoju žalost, svoje psihološko stanje, krize i boli… Kur'an je nešto sasvim suprotno ovome. On je od početka do kraja izolovan od Muhammedove psihe, uključujući tu i njegovu okupiranost kao i interes… Čak su neki ajeti objavljeni suprotno želji samog Muhammeda.

I ne žuri sa čitanjem Kur'ana prije nego što ti se objavljivanje njegovo ne završi.[25]

Sve ovo stavlja Kur'an pred nas kao pojavu koja je potpuno izolovana od Muhammeda, a.s., koji nas je o tome obavijestio. On je samo spona koja je čula i obavijestila.

Što se tiče Kur'ana, on je i riječju i značenjem od Boga, dž.š., koji sve obuhvata svojim znanjem.

 

Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i informatiku, god. I, br. 9, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, avgust 1979, str. 10-13.