Sufija i nevjerni sluga
Sufija i nevjerni sluga

Sufija i nevjerni sluga

Neki je sufija svijetom uokolo lutao, sve dok jedne večeri u derviškom hanikahu nije prenoćište potražio. Svog je magarca u štali privezao, a potom se prijateljima priključio na počasnom mjestu trijema, te u duhovnu molitvu i tiho bdijenje uronio. Kad su sufije naposljetku, obuzeti veseljem i mističkim zanosom, duhovni skup priveli kraju prirediše gozbu za pridošloga gosta, koji se baš u tom trenu prisjeti svog magarca. Okrenu se smjesta prema slugi te ga zamoli: „De se malo do štale navrati, pa magarcu sijena i ječma dadni.“

„Bože blagi, budi na pomoći!“ sluga će na to. „Čemu ove suvišne riječi? Odvajkada su to moji poslovi.“

A sufija mu stade savjete dijeliti: “Prije neg‘ mu dadneš, ječam navlaži, jer to je jedno staro magare klimavih zuba.“

„Bože blagi, budi na pomoći!“ reče ovaj. „Što mi to govoriš? Pa, ove su naputke drugi od mene učili.“

„A kad mu sedlo skineš, stavi mu mehlem na ranjena leđa“, nastavi onaj sufija, ne dajući se smesti.

„Bože, budi na pomoći!” povika sluga. „Hej, ti što mudruješ! Imao sam ja na hiljade gostiju poput tebe, i svi su oni sretni i zadovoljni od nas otišli, jer nama je gost svetinja, i od vlastite duše nam je miliji.“

„Daj mu i vode, al‘ pazi da je mlaka“, opet će sufija.

„Bože, budi na pomoći! Stid me je i slušati što to govoriš!“ sluga se uzruja.

„I, malo mu sijena dodaj u ječam“, sufija nastavi. A ovaj će na to: „Svevišnji Bože, budi na pomoći! De, skrati više, ne govori!“

„Pa mu ležaj od kamenja i balege počisti, a bude li vlažno, tamo gdje će leći malo mu suhe zemlje naspi.“

„Svevišnji Bože, budi na pomoći!“ zavapi sluga. „Nego, i ti se, sufijo, Bogu uteci i od Njega zaišći pomoći! Ne troši riječi na uposlenika koji zna što mu je činiti.”

A sufija mu na to još dobaci: „Uzmi onda četku, pa mu dlaku dobro očešljaj!“

„Bože blagi, budi na pomoći! Neka te je stid kako zboriš!” obrecnu se sluga. Zatim žustro zasuka rukave, pa izusti: „Idem prvo sijena i ječma donijeti.“

Kako je sluga izišao, tako je štalu i magarca s uma smetnuo i na njih potpuno zaboravio, a onog je sufiju obmanuo i na lagahni se san zaveo. Svrativši potom do svojih prijatelja, skupine nitkova i lupeža, ismija pošteno onoga sufiju s njegovim savjetima i uputama.

Iscrpljen od puta, sufija legne i, sklopivši oči, stade sanjati svakojake snove. Usnio je svog magarca u kandžama vuka, kako ga trga i razdire sa svih strana. Od silne se muke trgne iz sna i povika: „Svevišnji Bože, budi na pomoći! Kakva li su ovo suluda priviđenja? Gdje je onaj susretijivi sluga?“

A onda ga opet san svlada, pa vidje magarca kako putem korača i sve propada, sad u jamu, a sad u kakav jarak. Sve je, tako, sanjao neugodne snove. Ne bi li ih odagnao, sure Fatiha i Kari’a učiti stade.

„Šta da se radi?” pitao se sufija u nevjerici, pa nastavi: „Svi su prijatelji već otišli i sva vrata su zaključali. Jao, sve razmišljam – onaj nesretni sluga, pa nije li s nama zajedno kruha i soli podijelio? Ja sam se s njim sve ljubazno i fino ophodio, pa što bi mi on sad bezobrazlukom vratio? Potreban je razlog svakoj mržnji, jer i naša plemenitost potiče odanost.“

I opet bi se zamislio i sve tako nastavljao: „Je l‘ ikad Adem, plemenit i pun blagosti, onome Iblisu naudio? Što se to čovjek zmiji i škorpiji zamjerio da mu stalno žele nauditi i smrtni udarac zadati? U vučijoj je prirodi da sve trga i razdire, a ljude, pak, ljubomora međusobno razdire. Ne valja zlo pomišljati!“ tješio se sufija. „Pa, zašto sebi uopće i dopuštam o svome bratu tako nagađati?“

A onda bi svejednako sa sobom govorio kako je razborito i promišljeno crne slutnje imati. Jer, kako će neko ko nikad zla ne sluti ostati nepovrijeđen?

Tako je sufija na sto muka bio, baš kao i njegov magarac. Nakrivljenog sedla i pokidanih ulara, jadno se magare valjalo posred zemlje i kamenja. Iznureno i iscrpljeno od mnoga puta i, uz to, čitavu večer bez i trunke sijena, sad je već bilo na izdisaju, gušeći se u samrtnom hroptanju.

Čitavu noć nije prestajao ponavljati i preklinjati: „Jao, jao, Bože mili! Ma, neću, evo, ni ječma, samo mi šaku sijena udijeli! Hej, šejhovi, milosti! Izgaram od patnje zbog ovih bezočnika okrutnih!“

Muka i nevolja što je ono magare snašla, ravna je patnjama peradi koja se u bujici poplave utapa. Jadno se magare sve do zore u mukama previjalo i, stenjući od gladi, po podu se valjalo.

Pred jutro, kad je svitalo, u štalu stiže sluga da osedla magarca. Podbovši ga potom dva-tri puta, poput kakvog stručnog trgovca magarcima, ne bi li ga podstrekao i nagnao u trk, postupio je s njim kao s najgorim psetom.

Od oštrine podbadanja, životinja počne poskakivati – gdje li mu je samo jezik da opiše što ga tišti? Kad ga je sufija uzjahao i na put krenuo, magare stade posrtati i sve glavom o zemlju padati. I, svaki put kad bi se po zemlji prostro, ljudi bi ga podizali, sve misleći da je od nečeg obolio. Jedan mu je uho grubo savijao, a drugi se u usta navirivao, neće li pronaći kakve rane pod jezikom. Onaj mu je, pak, potkovice pregledao, ne bi li kakav zalutali kamen iz njih izvadio, a drugi mu je, opet, u očima trunke i mrlje tražio.

„Hej, šejh“, zapitaše ga ljudi, „zbog čega ova slabost? Nisi li jučer Bogu zahvaljivao što ti je magare snažno, žustro i čilo?“

A sufija im na to odgovori: „Magarac što se cijelu večer s ‚Bože blagi, budi na pomoći!‘ hranio i Boga veličao, drukčije nit‘ može, nit‘ zna hodati! Kako je magarcu jedina hrana uvečer bila ‚Bože blagi, budi na pomoći!‘, cijelu se noć Bogu molio, a danju se, evo, na zemlju prostire i sve Bogu na sedždu pada.“

Većina ljudi su, ustvari, ljudožderi:
u njihovu se slatkorječivost nemoj mnogo uzdati.
O podlim se ljudima, poput onog sluge, brini.
Jer, bolje je i sam biti negoli udvaranja besramnika podnositi.

 

Izvor: dzemat-oberhausen.de