Sultan i konj njegovog zapovjednika
Sultan i konj njegovog zapovjednika

Sultan i konj njegovog zapovjednika

Vojni zapovjednik u službi jednog moćnog sultana imao je divnog i brzog konja, tako lijepog da bi svako ko bi ga vidio ostao zadivljen i poželio takvog konja. Sultan je jednom vršio smotru vojske, pa kad ugleda tog konja nije mogao vjerovati svojim očima. Izreče slavu Bogu jer je shvatao da takva ljepota predstavlja jedan od Božijih znakova ljudima, da je On moćan stvoriti i ono što mi nismo u stanju ni zamisliti.

Kad se vrati na svoj dvor, sultan okupi svoje vezire i sav zanesen i opčinjen stade im pričati o konju onog zapovjednika. Naposljetku shvati da mora imati tog konja, pa naredi straži da mu ga odmah dovedu. Straža bez oklijevanja pođe izvršiti sultanovu želju i odmah odoše kući onog zapovjednika.

Taj zapovjednik nije mogao, niti smio usprotiviti se sultanovoj želji, a, s druge strane, nije mu bilo lahko dati svog prelijepog konja, usto i svog vjernog prijatelja iz stotinu bitaka.

Na sultanovom dvoru bijaše i jedan mudar i poštovan starac po imenu Imadul-Mulk, naročito drag sultanu, pa su dvorjani obično njega molili da ih kad bi im nešto trebalo zastupa kod sultana. Tako i vlasnik konja otiđe Imadul-Mulku da mu se požali i posavjetuje se s njim. Tražio je od Imadul-Mulka da zamoli sultana da mu ne uzima konja, rekavši:

„Kaži mu da sam spreman dati sve što imam, učiniti sve što zatraži od mene, ali taj konj je moj život i gotov sam uzme li ga!“

Spreman sam sultanu dati što poželi,

ali konj taj divni moj je život cijeli!

Imadul-Mulk dobro je shvatao o čemu mladić priča. Ode kod šaha, sjede i zašuti; šutio je i razmišljao kako da počne, moleći Boga da ga osnaži i nadahne ga pravim riječima.

Uto dovedoše konja, i svi izađoše pred dvor da ga pogledaju. I zaista, imalo se šta i vidjeti; ljepšeg konja nije bilo u tri carstva:

Vatren iznutra, a vanjštine divne,

takvog konja oči svijeta ne vidješe prije!

Sultan je zadivljeno posmatrao konja, a onda se obrati Imadul-Mulku: „Kakav konj, brate moj! Kao da je iz Dženneta, a ne sa ovog svijeta!“

Mudri starac nato reče: „Onako je kako Vi kažete, Veličanstvo; ako vi kažete da je đavo lijep kao melek, ja Vam se neću usprotiviti. Znači, ovaj konj je lijep, ako Vi tako mislite, makar ja mislim da ima glavu kao da je bik, a ne konj.“

Te riječi zbuniše sultana, pa poče pažljivije posmatrati konja. Imadul-Mulk u njemu je mudro probudio sumnju, i sultan je sad počeo uvjeravati sam sebe da konj i nije tako lijep kako mu se na prvi pogled učinilo. Neko vrijeme posmatrao je konja, obilazeći ga sa svih strana, a onda reče: „Upravu si, što ga više gledam, ovaj konj mi se sve više čini sasvim običnim. Ne znam samo kako sam se mogao tako prevariti!“

I tako sultan koji silom htjede doći do konja koji mu se svidio, odustade od svoje želje misleći da konj i nije tako lijep, iako se radilo o zaista prelijepom konju. Ljudsko srce, međutim, u Božijim je rukama, i On s njime čini što Mu je volja:

Zar da se ljudska spletka mjeri sa Božijom snagom?!

On okreće ljudska srca kako je Njemu drago!

I tako, iz ove lijepe priče možemo izvući mnogo pouka. Prva je ta koju nam stihovi već rekoše: Bog je taj koji okreće ljudska srca kako On hoće, tako da čovjek koji sad misli jedno, narednog trenutka može misliti sasvim suprotno, a da ni sam ne zna kako to da je odjednom promijenio mišljenje. Drugo, iz priče smo shvatili kako je velika moć sumnje. Čovjek koji pusti da sumnja uđe u njegovo srce postaje kolebljiv čak i kad se radi o posve jasnoj stvari. Ostale pouke pokušajte otkriti sami. Ove priče hazreti Mevlana i ispričao nam je da bismo sami o njima razmišljali i izvodili zaključke, a on nam je tek ponegdje dao smjernice koje nam pomažu da prepoznamo u kom smjeru treba razmišljati.

 

 

Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar,  2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str.149-151.