Suština strpljivosti

U praksi, ova riječ označava uzvišena svojstva duše koja čovjeka sprečavaju da čini ono što nije lijepo i umjesno. To je jedna od duševnih snaga koja navodi na dobro i ispravno postupanje.

O tome su pitali Džunejda ibn Muhammeda[1], pa je rekao: “To je kušanje gorkoga bez da se i namrštiš.”

Zunnun je rekao: “To je udaljavanje od neispravnoga, mirnoća prilikom kušanja gorčine patnje i ispoljavanje bogatstva kada siromaštvo vlada svim oblastima života.”

Još se kaže:

– Strpljenje je časno podnošenje nedaća.

– To je bogatstvo u iskušenju i neiznošenje žalbi.

Ebu Osman kaže: “Strpljiv je onaj ko se suprotstavi teškoćama.”

Strpljenje je podnositi teškoće kao što se podnose lijepe stvari. To znači da je čovjek dužan obožavati Allaha u blagostanju kao i u iskušenju. On treba znati kako da blagostanje proprati zahvalnošću i iskušenje strpljenjem.

Amr ibn Osman el-Mekki kaže: “Strpljenje je postojanost uz Allaha i mirno i opušteno suočavanje s Njegovim iskušenjima.“ To znači da nedaće treba predusretati širokogrudnošću, a ne malodušnošću, srdžbom i žalopojkama.

Havvas je rekao: “Strpljivost je postojanost na odredbama Kur'ana i sunneta.”

Ruvejm[2] kaže: “Strpljivost je nežaljenje … “

Strpljivost je traženje pomoći od Allaha.

Ebu Ali kaže: “Strpljivost je upravo ono što ta riječ znači.”

Ali ibn Ebu Talib veli: “Strpljivost je jahalica koja ne izdaje.”

Muhammed el-Džeriri kaže: “Strpljivost je ne praviti razliku između blagodati i iskušenja, uz smireno ponašanje u obje situacije.”

Međutim, ovo je nemoguće postići, niti vjera ovakav stav zahtijeva od nas. Uzvišeni je Allah ljude stvorio da se drukčije osjećaju u različitim situacijama. Moguće je savladati se od gubljenja nade, a ne ponašati se jednako u svakoj situaciji. Čovjek se lagodnije osjeća u blagostanju nego u odricanju. Tako Poslanik, s.a.v.s., u svojoj poznatoj dovi kaže: „Ako nisi srdit na mene, sve je drugo lahko. A u blagostanju se lakše osjećam.”[3]

Ovo se ne kosi sa predanjem: “Nikome nije dat veći dar od sabura.”[4]

Kada čovjek dođe u tešku situaciju, ne preostaje mu ništa osim sabura. U drugim slučajevima, blagostanje je bolje za njega.

Ebu Ali ed-Dekkak veli: “Granica sabura jeste da se čovjek ne buni protiv sudbine. Pričanje o nevoljama bez žaljenja ne kosi se sa saburom. Uzvišeni o Ejjubu, a.s., kaže: Mi smo ga našli strpljivoga (Sad, 44), iako je on rekao: Mene je nevolja snašla (El-Enbija, 83). Ovo je osnovno tumačenje izraza sabur.

A žaljenje o kome ed-Dekkak govori dijeli se na dvije vrste:

prva: Žaljenje Allahu. To se ne kosi sa saburom, kao što Jakub kaže: Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim (Jusuf, 86), uz ajet: …i ja se neću jadati (Jusuf, 18). A Ejjub je rekao: Mene je nevolja snašla, iako ga je Uzvišeni Allah okarakterisao kao strpljivoga. A prvak strpljivih, neka je Allahova milost i blagoslov na njega, kaže: “Gospodaru moj, Tebi se žalim na svoju slabost i nemoć… ” Musa, neka je Allahova milost i spas na njega, kaže: “Gospodaru moj, Tebi pripada hvala. Tebi se žalimo, od Tebe pomoć i zaštitu tražimo, na Tebe se oslanjamo. Nema moći niti snage osim u Tebe.”

druga: Žaljenje na sav glas. To nikako ne može ići uz sabur. Suprotno je njemu i kvari ga. Velika je razlika između žaljenja na Njega i žaljenja Njemu. O ovome ćemo naknadno govoriti u poglavlju Sjedinjavanje i razdvajanje strpljenja i žaljenja, ako Allah da.

Strpljenje je duhovna hrabrost. Iz ovoga je uzeta izreka: “Hrabrost je strpljivost u (pravom) trenutku.”

Sabur je nepokolebljivost u nemirnim situacijama.

Strpljivost i beznađe suprotni su pojmovi. Ovi su pojmovi i u ajetu suprotstavljeni: Žalili se mi ili trpjeli, svejedno nam je, spasa nam više neće biti. (Ibrahim, 21)

Beznađe je brat i partner nemoći. Strpljivost je partner i podrška pametnome. Ako bi čovjeka u beznađu pitali: “Ko ti je otac?”, rekao bi: “Nemoć.” A kada bi pitali pametnoga: “Ko ti je otac?”, rekao bi: “Strpljivost.”

Duša je čovjekovo prijevozno sredstvo do Dženneta ili Džehennema. Strpljivost je uzda i dizgina za to sredstvo. Razuzdana životinja može čovjeka odvesti u svaku nevolju.

Duša ima dvije snage: snaga preduzimljivosti i snaga samokontrole. Snagu preduzimljivosti čovjek treba usmjeriti ka onome što mu koristi, a snagom samokontrole treba se sustegnuti od onoga što mu šteti. Kod nekih ljudi snaga ka izvršenju nečega i ustrajnosti u tome jača je od sustezanja od onoga što šteti. Takvi ljudi mogu ustrajati u dobrim djelima, ali se ne mogu suzdržati da ne urade neko zabranjeno djelo. S druge strane, neki ljudi imaju snagu da se odupru lošim djelima, ali nisu jaki u izvršavanju ibadeta. Treći pak nemaju snage ni za jedno ni za drugo. Najbolji su oni koji su jaki i u jednoj i u drugoj situaciji.

Mnogi ljudi klanjaju noću trpeći vrućinu i hladnoću, istrajavaju u postu, ali se ne mogu sustegnuti od zabranjenih pogleda. Mnogi se mogu kontrolisati od gledanja i okretanja ka slikama, ali nisu ustrajni u naređivanju dobra i odvraćanju od zla niti u borbi protiv nevjernika i licemjera. Naprotiv, oni su tada najslabiji i najnemoćniji. Najviše je onih koji nisu ustrajni ni u jednoj situaciji, a najmanje je onih koji su postojani u obje situacije.

Strpljenje je postojanost razumskih i vjerskih poriva naspram poriva hira i strasti. Znači, priroda stremi ka onome što voli, a razumski i vjerski porivi to odbijaju. Rat između te dvije sile u punom je jeku, a učesnici tog rata su čovjekovo srce, sabur, hrabrost i postojanost.

 

Izvor: Ibn Kajjim El-Dževzijje, Knjiga uputa za strpljive i zahvalne, prijevod: prof. Fahrudin Smajlović, Bookline d.o.o., Sarajevo, 2005, str. 22-27.