Svjetlo znanja
Svjetlo znanja

Svjetlo znanja


Znanje o kojem u svakom dobu zavisi uređenost Onog svijeta jeste vjersko znanje. Zbilje ovog znanja su vječne i nepromjenjive. Za nekog se može kazati da je naučio ova znanja tek kada se vide njihovi praktični učinci. Česta je pojava da ljudi poznaju terminologiju duhovnih i onosvjetskih znanosti, ali se na tim ljudima ne vide tragovi tih znanja. Najbolji dokaz za postojanje takvih ljudi jesu predaje koje nam predstavljaju loše učenjake, obećavajući im patnju i Vatru. Iz ovih se predaja može shvatiti da su oni nazvani učenjacima samo figurativno, jer u drugim predajama se ukazuje da je učinak znanja spas i uspjeh. Ukoliko je učinak znanja spasenje i dobro na Onom svijetu, čovjek koji je učen (alim) ne može biti stanovnik Džehennema i imati nesretan kraj. Dakle, ako nekog ko će imati loš Budući svijet nazivaju učenjakom, to je samo figurativno, a ne istinski.

Ovo je dovoljno da prihvatimo kako znanje ne predstavljaju pojmovi i termini. Znanje je zbilja koja se ne stiče naučnim raspravama. Naučne rasprave i poučavanje nisu ništa drugo doli preduvjeti za stjecanje ove zbilje, dok je znanje svjetlost koju Allah dariva srcima iskrenih vjernika. Imam Sadik, a.s., kaže: َ

“Znanje se ne stiče poučavanjem, zaista je znanje svjetlo, koje Allah stavlja u srce onog koga želi uputiti.”[1]

Ovo gledište – da se znanje ostvaruje Božijim darivanjem, ima ključnu ulogu u moralnom osposobljavanju.

Dužnosti tragaoca za znanjem

Učenik koji se kreće za ovim znanjem, neće prepuštati uho i srce svakom govoru, niti će znanje uzimati sa svakog izvora i s obzirom na to da svoju dušu priprema za prijem čiste hrane, on pristupa čišćenju svoje nutrine. Kako bi svjetlost znanja zasjala u srcu, potrebno je srce ulaštiti, što znači da je borba protiv nefsa neophodan početni posao koji treba poduzeti onaj koji traga za onosvjetskim znanjem.

Prenosi se od Imama Bakira, a.s., da je u vezi sa ajetom: Pa neka pogleda čovjek u hranu svoju[2], rekao:

“Misli se na znanje koje uzima, da zna od koga ga uzima.”[3]

Važnost izvora znanja je ogromna, jer cilj stjecanja znanja je savršenstvo duše, a do savršenstva duše dolazimo samo sa istinskim znanjem koje je u skladu sa zbiljom. Dakle, oslanjanje na nesigurne izvore sa sobom ne donosi korisno znanje.

“Ko je slušao nekog govornika, klanjao mu se; pa ako je taj govorio riječi koje su od Boga, klanjao se Bogu, a ako je pak govorio riječi koje su od šejtana, klanjao se šejtanu.”[4]

Onaj koji stiče znanje na putu spasenja, znanje traži od Allaha:

Reci: “Gospodaru moj, Ti mi znanje uvećaj!”[5]

 A traži ga zarad napretka i uzdizanja, ne zarad nefsanskih i ovosvjetskih ciljeva:

“Mogu li da te pratim da me poučiš onome čemu si ti, kao upućen, poučen?”[6]

Kada se ove dvije stvari uzmu u obzir, ispravan način stjecanja znanja je u tome da učenik povede krajnju pažnju pri biranju škole i učitelja, a nakon toga, da od Boga traži istinsko znanje i da Ga moli za spas od zalutalosti:

“Bože moj, zbilja Ti se utječem od toga (…) da zalutam ili da odvodim u zabludu, da činim nepravdu ili da mi se čini nepravda…”[7] Ovakva traženja utočišta kod Boga su neophodna, jer na putu do znanja postoji veliki broj opasnosti.

Položaj znanja i znalaca u društvu na prirodan način osiguravaju određeno mjesto učenom čovjeku. Pažnja koju mu ljudi posvećuju, te materijalne koristi koje učenjak može ostvariti, ugrožavaju iskrenost njegove namjere, kao i iskrenost namjere onog koji je odlučio postati učen.

Prenosi se od Imama Bakira, a.s.:

“Ko traži znanje da bi se s njim ponosio pred učenima ili se sporio sa maloumnima ili privlačio pozornost ljudi, pa pripremio je sebi mjesto u Vatri.”[8]

Od Imama Sadika, a.s., se također prenosi:

“Ko želi hadis zarad ovosvjetske koristi za njega na onom svijetu nema udjela, a ko njime želi postići dobro onog svijeta, Allah će mu dati dobro i Ovoga i Onoga svijeta.”[9]

Riječi poput ovih upozorenje su tražiteljima znanja da ni u kom slučaju svoju namjeru ne zaprljaju ovosvjetskim ciljevima; jer uloga onosvjetskog znanja je u ispravljanju Onog svijeta, a onosvjetska korist ne može biti ostvarena bez iskrene namjere. Sve predaje koje kude ovosvjetske namjere vezane su za onosvjetsko znanje. Međutim, kada je riječ o ovosvjetskim naukama i tehnologiji, ako neko hoće da njihovo stjecanje bude korisno i za njegovo duhovno putovanje on mora učiniti iskrenom svoju namjeru da stiče znanje i da ga primjenjuje u korist i za dobro muslimana, kao i da povećanje spoznaje prirode i njenih zakona želi radi spoznavanja Božijih znakova i usmjeravanja prema Njemu.

Predaje koje pozivaju na iskrenost istovremeno su i uputa za izbor učitelja. Ukoliko onaj koji traži znanje vidi da je neki učitelj predan Ovom svijetu, ne smije ga odabrati za svoga učitelja, jer utjecaj koji učitelj ima na učenika je toliki da učenici koji slušaju svoga učitelja kao da mu robuju. Imam Sadik, a.s., upozorava na to da se treba čuvati učitelja okrenutih Ovom svijetu. On kaže:

“Kada vidite učenjaka koji voli Ovaj svijet, smatrajte ga sumnjivim za svoju vjeru, jer svaki zaljubljenik se brine o onome što voli.”[10]

Kada tragalac za znanjem očisti svoju nutrinu od ovosvjetskih namjera, zatraži od Boga znanje, odabere odgovarajućeg učitelja i potraži utočište kod Boga od opasnosti zastranjenja, tada je potrebno da se pridržava određenih stvari kada je u pitanju odnos prema učitelju:

1. Pri korištenju učiteljevog znanja mora istovremeno poštovati dvije stvari. Prva je da uvijek smatra kako je veća vjerovatnoća da je učiteljevo mišljenje ispravnije od njegovog, jer učitelj ima više znanja i iskustva.

Dakle, treba imati povjerenje u svoga učitelja. Druga je da razmišlja o ispravnosti učiteljevih riječi i da pri razmatranju koristi razum kao mjerilo. Drugim riječima, da znanje stiče kao istražitelj i da bez racionalne procjene ispravnosti kazanog, za mjerilo ne uzme činjenicu da su to učiteljeve riječi. Za učenika koji se nalazi na početku putovanja, put istraživanja je težak, zato ne treba žuriti u davanju svojih mišljenja. Radi stizanja do istine, potrebno je da svoje kritike i pitanja razmijeni sa učiteljem. Od Imama Sadika, a.s., se prenosi sljedeće:

“Zaista ovo znanje ima katanac, a ključ mu je pitanje.”[11]

2. Pred učiteljem treba biti ponizan. Učitelj čovjeka upoznaje sa znanjima korisnim za savršenstvo, priprema za njega ono što mu je potrebno za spas i kod njega ima veliko pravo. Od Imama Sadika, a.s., se prenosi:

“Budite ponizni pred onim od koga tražite znanje.”[12]

3. Učenik se treba truditi kako bi stekao učiteljevo zadovoljstvo. Učitelj od svojih učenika očekuje dvije stvari: da budu učtivi te da budu vrijedni i uporni u stjecanju znanja koje im prenosi. Učenik koji želi zadobiti učiteljevo zadovoljstvo, ne smije zaboraviti ove dvije stvari.

Na kraju poglavlja o obavezama učenika, sjetimo se da je obrazovanje odgovor na čovjekovu sklonost za saznavanjem istine, i da je korak koji se čini u smjeru saznavanja prirodna stvar.

Sada se postavlja pitanje iz koje naše težnje izvire poziv na bavljenje poslom podučavanja? I koji nas motiv pokreće da se bavimo podučavanjem?

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv. 2, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija Mulla Sadra Sarajevo 2017  str. 177-182



[1] Biharu-l-envar, sv. 1, str. 225

[2] Abese, 24.

[3] Biharu-l-envar, sv. 2, str. 96.

[4] Usulu Kafı, sv. 6, glava El-Gina’, hadis 24.

[5] Ta-Ha, 114.

[6] El-Kehf, 66.

[7] Men la jahduruhu-l-fakih, sv. 1, str. 337, hadis 928.

[8] Usulu Kafı, dio Fadlu-l-‘ilm, glava El-Muste’kilu bi ‘ilmih ve-l-mubahı bih, sv. 1.

[9] Isto.

[10] Usulu Kafı, dio Fadlu-l-‘ilm, glava El-Muste’kilu bi ‘ilmih ve-l-mubahıbih, sv. 1.

[11] Isto, glava Su’alu-l-‘alim ve tezkaruh, sv. 1, hadis 3.

[12] Isto, glava Sifatu-l-‘ulema’, sv. 1, hadis 1.