Svjetski etos – osnova za dijalog

Autor: Günther Gebhardt

---

Poticaji za ideju svjetskog etosa nju uglavnom potječu iz rada tübingenškog teologa Hansa Künga.[1] Tu je ideju Küng široj javnosti prvi put predstavio u svojoj knjizi Projekt Weltethos[2]. Ona želi pridonijeti načinu na koji religije mogu pronaći osnovu za dijalog i tako postati relevantnije za mir. Dakle, ona nije svrha samoj sebi i u njoj nije riječ samo o dijalogu religija, nego se nalazi u većim povezanostima, u službi mira. Svoju spoznaju Küng izražava sloganom: Nema mira među nacijama bez mira među religijama! Naravno, time se ne misli da sporazumijevanje i miroljubivi odnosi između religija predstavljaju jedini ključ za svjetski mir ili mir u nekom društvu; to bi bilo naivno jer postoje mnoge druge komponente mira – političke, gospodarske i socijalne vrste. Dakle, što se tiče mira među religijama, nije riječ o dostatnom uvjetu, ali svakako o nužnom uvjetu.

Međutim: Nema mira među religijama bez dijaloga između religija! Dakle, religije, ljudi u religijama, trebaju prigode za susret, za upoznavanje. Tada će otkriti da unatoč svojim brojnim razlikama posjeduju sasvim odsudno zajedništvo: naime, da imaju zajedničku odgovornost za naš planet, da imaju zajedničku odgovornost za društvo, za grad, za zemlju – i da tu odgovornost moraju također zajednički vršiti. Odgovornost nas upućuje na razinu odgovornog djelovanja, etičkog djelovanja. Suradnja potrebuje zajedničku osnovu, a nju religije iznova raskrivaju upravo u nekoliko sasvim temeljnih elemenata svojeg etosa. „Deklaracija o svjetskom etosu“ Parlamenta svjetskih religija u Chicagu izrazila je 1993. zajedničko u etosu religija s pomoću dva načela koja su potom razvijena u četiri središnja životna područja kao „upute“:

1. Načelo ljudskosti sa svojim temeljnim zahtjevom: sa svakim se čovjekom mora postupati ljudski.

Ova temeljna spoznaja proizlazi iz neotuđivog dostojanstva svakog čovjeka na temelju njegove puke ljudskosti; u tom se dostojanstvu, dakako, temelje i ljudska prava. No, u praktično svim kulturama i religijama čovječanstva može se pronaći drugo pravilo koje razvija to formalno temeljno načelo – takozvano „zlatno pravilo“ empatije i uzajamnosti:

2. Zlatno pravilo: „Ono što ne želiš da drugi čine tebi, to ni ti ne čini drugima!“ Ili pozitivno: „Ono što želiš da drugi čine tebi, to i ti čini drugima!“

Nalazimo ga već kod kineskog mudraca Konfucija pet stoljeća prije Kristova rođenja, a provlači se kao etička norma kroz sve religije. O njemu su na nereligijskoj osnovi raspravljali i filozofi, kao što je Immanuel Kant, pa stoga doista može činiti temelj etičkog djelovanja u kojem se mogu susresti svi ljudi, neovisno o tome koje su religije ili svjetonazora. No, ta oba načela u sebi uključuju veoma konkretne upute za četiri središnja područja ljudskog suživota koja se također iznova nalaze u svim religijama i kulturama. Deklaracija iz Chicaga te upute izriče kao četiri obvezivanja samoga sebe:

– Obveza kulture nenasilja i strahopoštovanja pred svakim životom: Ne ubij! Ili pozitivno: Poštuj život!

 – Obveza kulture solidarnosti i pravednog gospodarskog poretka: Ne kradi! Ili pozitivno: Trguj pravedno i pošteno!

– Obveza kulture tolerancije i života u istinoljubivosti: Ne laži! Ili pozitivno: Govori i djeluj istinoljubivo!

– Obveza kulture ravnopravnosti i partnerstva muškarca i žene: Ne zlouporabljuj seksualnost! Ili pozitivno: Poštujte se i ljubite međusobno!

Riječ je, dakle, o izgradnji etičke kulture među ljudima, životnog držanja koje bi od pojedinaca trebalo djelovati na skupine i cjelokupno društvo. U pluralističkom se društvu mora tragati za diskursom o etičkim temeljima, o temeljnim vrijednostima koje uključuju sve partnere, neovisno o tome u kojoj religiji, svjetonazoru ili filozofskom pravcu utemeljuju svoje djelovanje. Dapače, svaki ljudski suživot, bilo u obiteljima bilo životnim zajednicama, skupinama, u školi ili visokoj školi, na radnom mjestu, u društvu ili svijetu kao cjelini, zahtijeva suglasje pojedinaca i skupina o nekoliko temeljnih zajedničkih vrijednosti i o mjerilima za individualno kao i kolektivno djelovanje koja se zasnivaju na tim vrijednostima; to suglasje treba uvijek iznova pronalaziti. Naravno, takvo suglasje postoji u demokratskom ustavu ili, još obuhvatnije, u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima. No, da bi taj dokument o temeljnim pravima došao do izražaja, treba etički temelj koji seže još dublje. Gdje ljudi žele živjeti zajedno u miru, tamo, dakle, trebaju zajednički etički temelj, noseći etos.

No, zar ne postoji između ljudi svih religija i onkraj toga također nereligijskog humanističkog svjetonazora zajednički temelj za jedan takav dijalog i time za miroljubiv i kreativan suživot – onkraj temelja zajedničkog „biti čovjek“? S tim je pitanjem povezana ideja svjetskog etosa. Ona želi učiniti svjesnim upravo jedan takav temelj. Ta od prastarih se vremena u religijskim i filozofskim tradicijama čovječanstva za središnja životna područja nalaze formulacije takvih sasvim elementarnih etičkih mjerila koja su svima zajednička i koja trebaju pomoći u potrazi za dobrim životom za pojedince i za dobrim društvom. One i danas mogu predstavljati orijentacijske smjernice da bi se društvo neke zemlje i cijeli svijet naposljetku sačuvali od raspada. Ta činjenica može olakšati izgradnju mostova između različitih kultura i religija koja je za naš suvremeni pluralistički i višekulturni svijet i društvo od životne nužnosti.

Pojam „svjetskog etosa“, prema tome, odavno više nije samo stručni pojam teoretičara i praktičara međukulturnog i međureligijskog dijaloga. Misaoni pravac koji označava putuje s pomoću medija, a korisnim ga u potrazi za etičkim temeljem za pluralistička društva u globalizirajućem svijetu smatraju u najrazličitijim sklopovima ne samo religiozni ljudi nego upravo i sekularni intelektualci, političari i zastupnici gospodarstva.[3] Istina, postanak ideje svjetskog etosa usko je povezan sa svjetskim religijama, ali se svjetski etos razumijeva kao etička osnova koja onkraj religija uključuje humanistički etos bez religijskog utemeljenja – u protivnom bi i zahtjev položen u nazivu svjetskog etosa bio neopravdan i besmislen.

Sažet ću: pristup svjetskog etosa temelji se na dvije motivacijske linije koje se u određenim točkama mogu susresti:

– Potrazi za obvezujućim etičkim vrijednostima, normama i stavovima naočigled promjeni vrijednosti i društveno-političkim lomovima u razdoblju takozvane globalizacije, s kojom pak ruku pod ruku idu oblici rastuće fragmentacije. U takvu je razdoblju nužno da globalizaciju ekonomije, tehnologije i komunikacije hitno podupre globalizacija etosa, da se zapravo uvede diskurs o zajedničkim etičkim standardima koji premašuju pojedine kulture. Globalizacija također treba globalni etos. Svoj programski spis „Projekt Weltethos“ Hans Küng nije slučajno objavio 1990, u godini nakon velikog političkog prevrata u Europi.[4] Dakle, svjetski je etos s jedne strane etički program.

– Nastojanju oko boljeg sporazumijevanja i suradnje među svjetskim religijama u interesu svjetskog mira. Temelj predstavlja uvjerenje da religije, ali i humanističke filozofije, zaista mogu znatno pridonijeti miroljubivijem svijetu na osnovi svojih etičkih tradicija, često tisu- ćama godina starih. No, to samo pod uvjetom da svoje pristaše učine svjesnim povezanosti religija u etosu i prihvate ih sasvim praktično kao osnovu za zajedničko angažiranje u ovom svijetu. Dakle, svjetski je etos s druge strane međureligijski program. On želi omogućiti i poduprijeti međureligijski dijalog usmjeren djelovanju, dijalog djela. Ova dvostruka struktura svjetskog etosa pruža veliku šansu: naime, svjetski etos može nadvladati upravo sukob između kultura filozofijskom racionalnošću i kulturom religioznih jezičnih igara, izgrađujući između njih mostove. Na koji način netko utemeljuje svjetski etos, religiozno ili ne, manje je važno.

 

Izvor: VRHBOSNENSIA, časopis za teološka i međureligijska pitanja, god.  XVI, broj 2, Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 433-437.