Autor: prof. Ešref Kovačević
Često se susrećemo sa ljudima iz raznih sredina čak i iz ulemanskog staleža, koji nerado govore o tesavvufu, neki ga poprijeko gledaju, a neki ga čak osporavaju, omalovažavaju. Takav njihov stav počiva ili na njihovom ličnom iskustvu, ili na gledanju na današnje prakticiranje raznih tarikata, ili – a to je mnogo češće – na potpunom nepoznavanju tesavvufa, pravog tasavvufa, njegovog pravog učenja i njegove prakse. Kod mnogih se uvriježilo mišljenje da je tesavvuf bid'at – novotarija – koja je nastala iza preseljenja Muhammeda, a.s., na Ahiret.
Tesavvuf, zapamtimo to, ima svoj ne samo oslon nego on ima svoj izvor u Kur'an-i Kerimu. Jer pravi tesavvuf predstavlja u stvari jednu dimenziju vjerovanja, on je u svojoj biti unutrašnja dimenzija osjećanja vjere pojedinca koji pripada, prije svega islamskom učenju. Težnja za što vjernijim, što prisnijim i iskrenijim provođenjem u život i u životu principima kojima nas uči pravi islam, svjesno odricanje od svih jeftinih, varljivih uživanja koje nam često tako prikriveno nudi naša svakodnevnica, svjesno udaljavanje od ovoga svijeta i duboko uživanje u osami i usamljenosti – kako bi se što potpunije i bez ometanja moglo posvećivati onom dubokom uživanju koje može da obezbijedi samo čista vjera – sve je to bilo poznato i u vrijeme Resulullaha, a.s., i u vrijeme njegovih ashaba – a to je, istovremeno i glavna okosnica tesavvufa. (Sjetimo se samo Pejgamberovih, a.s, brojnih odlazaka i boravaka u pećini Hira, njegovih dugih razmišljanja u punoj samoći, tišini i miru!)
Upravo iz ovakvih postupaka istočio se je pravi iman, ona sila koju niko nije mogao zaustaviti. A nastala je sama od sebe, tiho u svakom čistom ili svjesno i savjesno očišćenom srcu pravog vjernika. Svako slabljenje imana, kako kod bilo koje jedinke tako i kod grupa, rezultiralo je nazadovanjem, propadanjem. I, pogledajmo dobro, ukoliko je slabljenje i napuštanje principa sadržanih u Allahovim, dž.š., odredbama – Šerijatu, tehvidu, ibadetu – bilo veće, utoliko su bile veće i nevolje koje su nas zadešavale. Iole ozbiljniji osvrt na našu prošlost pružiće nam obilje nepobitnih dokaza da je to tako. Naša kulturna historija nas uvjerava da su svi veliki duhovi, svi veliki mudraci i filozofi islamskog svijeta, u svim vremenskim i na svim područjima istovremeno bili i veliki mistici, sufije. Oni su bili sigurni – i bili su toga duboko svjesni – da je izvor njihovog učenja baš u Kur'an-i Kerimu. Oni su dobro znali da pravo unutrašnje doživljavanje Šerijata, tevhida i ibadeta ne znači, niti uslovljava, odvajanje od njega – imana, nego upravo poniranje, duboko i istinsko poniranje, osjećanje i razumijevanje njegovog smisla, njegove poruke. Tesavvuf, ni jednom svojom fazom, ne isključuje prakticiranje vjere, on samo teži, također u svim svojim fazama, ka istinskom, unutrašnjem doživljaju vjere. Okretanje leđa vjerskim obredima tesavvuf ne samo da ne odobrava, on to strogo žigoše.
Između islamskog misticizma i hrišćanskog misticizma postoji velika razlika. Hrišćanski misticizam je, u stvari, dijalog sa Isa, a.s., preko kojega Bog ulazi u život kršćanina. Islamski misticizam ne priznaje bilo kakav božanski atribut Isa, a.s. Isa, a.s., jeste jedan od najodabranijih Allahovih, dž.š., poslanika, on jeste Kelimullah, ali ništa više od toga. Za muslimana Isa, a.s., nije, neuzu billah, Bog, on nije ni riječ Božija koja je postala tijelo od krvi i mesa. Isa, a.s., je samo Allahov, dž.š., poslanik. Musliman i ne pomišlja da se je Bog utjelovio u Isa, a.s.
Sufizam je vrlo star. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je on postojao u svim vremenima i u svim sredinama. Razumije se da je sufizam svake sredine imao svoje odlike, svoje karakteristike, svoje specifičnosti, svoja poimanja i gledanja, svoja shvatanja, svoje ciljeve i ideale. Otuda se on negdje pojavljuje u vidu i načinu koji u drugoj sredini nikako ne može biti prihvaćen. Otuda i te velike razlike u njihovom učenju i manifestiranju u različitim sredinama i različitim vremenima. Ali, koliko se danas zna, svi oblici sufizma vezani su za razne vidove odricanja i za razmišljanje, koje se izučavalo i njegovalo. Ponegdje su principi razmišljanja čak kodificirani, dobili su formu obaveznosti i striktno su primjenjivani.
Pravi, esencijalni tesavvuf dostiže svoj pravi vrhunac tek u islamu. Svoju iskonsku potpunu čistoću sufizam je postigao i dostigao tek u islamu. Čitavom svijetu je poznata veličanstvena Rabija Adevija koja svoju čuvenost svjetskih razmjera nehotice duguje svome uskliku:
… Željela bih svojom vodom da pogasim sve vatre Džehennema, a da svojom plamtećom bakljom spalim sve slasti Dženneta, kako bi ljudi sve što rade radili samo iz čiste ljubavi prema Allahu, dž.š., …
Kao god je „Šehadet“ osnovni princip, osnovni uslov imana, on je isto tako i isto toliko osnovni princip i uslov i tesavvufa. Jer, i po sufijskom temeljnom učenju vječan je samo Allah, dž.š., a sve ostalo je nestalno, relativno. Jer, svaka, bilo stvar, bilo pojava u životu ima svoj uzrok, svoj nastanak, trajanje i svoj neminovni kraj. Kur'an-i Kerim to, na samo njemu svojstven način, definiše ovako:
– Reci: Sve je od Allaha. (IV:78)
– On je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi, On sve zna. (LVII:3)
– Allah je Stvoritelj svega i On upravlja svim. (XXXIX:62)
– Reci: Allah je Stvoritelj svega, On je Jedini i Svemogući. (XIII:16)
– On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Onaj koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena; Njega slavi sve što je na nebesima i na zemlji, On je Silni i Mudri. (LIX:24)
Ne treba se osvrtati na one koji zloupotrebljavaju tesavvuf. Uvijek je bivalo ljudi koji su pripadali baš toj feli. I sam Kur'an-i Kerim o tom govori na više mjesta:
I ne zamjenjujte moje riječi za nešto što malo vrijedi! (II:41; V:44)
A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: „Evo, ovo je od Allaha“- da bi za to izvukli neznatnu korist. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju. (II:79)
Veliki mistici i duboko mislioci islama čak iznose ideju da je tesavvuf komentar Kur'an-i Kerima i način kako ga se čita, a, naročito, kako se živi. Ova je misao zaista veličanstvena oda islamskom misticizmu, tesavvufu, koju je on stekao snagom svoga rezona postojanja. Jer on – tasavvuf – između ostaloga, stalno, baš stalno poziva u Allahovu, dž.š., vjeru, on traži od sufija da u svakom svom činu, u svakom vremenu i na svakom mjestu osjeća neminovnu prisutnost Sveprisutnog, da stalno osjeća svoju odgovornost za sve što misli, govori i čini, i da u to nepokolebljivo vjeruje. Evo još navoda iz Kur'an-i Kerima koji nas snagom svoje logike i stvarnosti sile na razmišljanje:
Oni koji taje što je Allah u Knjizi objavio i to mijenjaju za nešto što malo vrijedi – oni u utrobe svoje ne trpaju ništa drugo do ono što će ih u vatru dovesti, na Sudnjem Danu Allah ih neće ni osloviti niti će ih očistiti, njih čeka patnja nesnosna. (II:174)
Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletvu svoju mijenjaju za nešto što malo vrijedi – na onom svijetu nikakva dobra neće imati, Allah ih neće ni osloviti niti će na njih na Sudnjem danu obratiti pažnju, niti će ih očistiti, njih čeka patnja nesnosna. (III:77)
Onima koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na Ahiretu samo vatra peći, tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na zemlji radili, i biće uzaludno sve što su učinili. (XI:15-16)
A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati i da neće iz nje ništa kriti, oni su je poslije za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili, a kako je ružno to što su u zamjenu dobili. (III:187)
U svim ovim, ali i brojnim drugim ajetima skreće se pažnja ljudima da strogo vode računa o svojim postupcima i da nikada ne smetnu s uma da će konačno stati pred Allaha, dž.š., i pred licem čitavog svijeta polagati račun za sve svoje postupke. Oni su obavezni na trajnu budnost. A zar nas tesavvuf ne upozorava, zar ne traži od svojih pripadnika i štolovaca baš trajnu budnost. Toliko prisutna smirenost, skrušenost i krotkost koju tako često susrećemo kod sufija nije ništa drugo nego baš trajna budnost. Ti se ljudi teško zaboravljaju, njih se ne može tako lahko istjerati iz kože, oni su uvijek prisebni, jednom riječju: oni su uvijek budni. Oni do kraja tvrdo vjeruju:
Onoga dana kada protiv njih budu svjedočili njihovi jezici, i njihove ruke i njihove noge za ono što su oni radili. (XXIV:24)
I jedan od najvećih svjetskih umova (Mevlana), onaj čije preseljenje na Ahiret obilježavamo evo i ove godine, onaj čiju genijalnost i neosporno najviše kvalitete priznaje čitav svijet, bio je, to svi znamo, istovremeno i najveći mistik – sufija koji se, na svom putu Allahovog roba, nije osvrtao ni na koga. Snaga njegovog ubjeđenja bila je toliko velika da nije uopće razmišljao o tome šta će ko reći. Ali, zato je sa krajnjom dosljednošću iskazivao svoju odanost, svoju zaljubljenost, svoju bezpogovornu poslušnost Allahu, dž.š., najvišim oblikom islamskog tesavvufa. To je onaj čovjek za kojega je islamska ulema rekla „nije Pejgamber, ali ima kitab“. Time se, razumije se, misli na njegovu nedostižnu Mesneviju.
Poznavaoci njegovog života – od njegovih pa do naših savremenika – slažu se bez izuzetaka u tome da kroz Dželaluddinov život, kroz njegova predavanja i pisanje, poput kolanja krvi u zdravom organizmu kolaju dvije vrijednosti: nauka i ljubav (ilum i ašk). Obje ove vrijednosti prisutne su u svakoj njegovoj ćeliji, u čitavom njegovom kazivanju i pisanju. Kao da su obje nedohvatljive, bezgranične. On i ne poznaje mržnju. On se ne služi prijetnjama, on ne osvješćuje kaznama. Njegovi argumenti su primjeri. To je veličanstveni, nepresušni tok zapažanja i primjera kroz koje on uporno, bez predaha, govori o ljubavi, o znanju. Ove dvije vrijednosti kod Dželaluddina su toliko isprepletene da ne znamo koja je od njih veća, koja je teža.
Osnivač Medrese u Konji, osnivač vrlo raširenog, vrlo živog i privlačnog tarikata, profesor raznih disciplina dugi niz godina, učitelj koji je danonoćno držao predavanja, nikada se nije priklanjao ni jednoj struji. On je, u duhu Hadis-i Šerifa – Zekat na znanje jeste širiti znanje – svojom dubokom čistom naukom i svojom dubokom čistom ljubavlju darivao svakoga ko je nauku tražio. Teško bi bilo naći u Rumijevom životu i jedan slučaj u kojemu je pristao uz sufiju zato što je sufija ili u kojem se sporio sa svjetovnjacima zato što su svjetovnjaci. Ova karakteristična, plemenita crta karaktera nalazi se, el-hamdu lillahi, i kod naših sufija. Njihove tekije su uvijek i svakome otvorene, čak i njihova sijela, čak i njihov zikir. Nismo, hvala Allahu, dž.š., zapamtili ni jedan slučaj kada je bio ‘pristup dozvoljen samo sufijama’!
Izvor: ŠEBI ARUS, godišnjak Tarikatskog centra, broj 15/16, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1995., str. 61-66.