Tesavvufska poezija Arif Hikmet-bega Stočevića

Autori: Lamija Hadžiosmanović i Salih Trako

---

Rezime

Arif Hikmet-beg Stočević Rizvanbegović, u Turskoj poznat kao Hersekli Arif Hikmet, spada u posljednje pjesnike divanske poezije. Bio je koliko pjesnik toliko i filozof, publicista, pravnik, reformator; britke i izoštrene misli, dubokouman i snažnog duha. Djelujući na razmeđu dva stoljeća, u dramatičnom dobu nadiranja modernih evropskih stremljenja, u svom je poetskom djelu sjedinio naslijeđenu duhovnu tradiciju ali i mnogo novoga, čime se svrstava u neoklasike. U Arif Hikmet-begovom Divanu posebno mjesto zauzimaju lirsko-tesavvufski stihovi, koji se odlikuju ritmičnom melodičnošću i transcendentalnim idealima, a takve primjere nalazimo u bošnjačkoj književnosti još od 15. stoljeća. Iako sadrži i Munadžat, Tevhid, Nat, Tezarru, kaside, musaddese i gazele ipak u pojedinim pjesmama Hikmet-begov Divan ima određenih odstupanja od klasične divanske forme.

Arif Hikmet-beg Stočević Rizvanbegović (Stolac 1839 – Istanbul 1903), u Turskoj poznat kao Hersekli Arif Hikmet, spada u posljednje divanske pjesnike. Arif Hikmet-beg je bio koliko pjesnik toliko i filozof, publicista, pravnik, reformator, pa ne čudi da duboka misaonost vlada njegovim stihom. Britke i brilijantno izoštrene misli, dubokouman, snažnog duha, pravedan. Pripadao je književnoj tradiciji koja je već bila na izdisaju, jer su razmeđa dva stoljeća i burna historijska stvarnost donosile nove poglede i moderna evropska stremljenja. Dramatično doba, koje je saželo u sebi stoljetna iskustva, ali postalo i vjesnikom novih evropskih tokova. Pjesnik je u svome poetskom djelu sjedinio naslijeđenu duhovnu tradiciju i mnogo novoga, pa ga možemo ubrojiti u neoklasike. Bez sumnje, bio je snažna individualnost, o čemu jasno govore njegove pjesme. Između ostalog, iza sebe je ostavio cjelokupan Divan[1], u kojem veliko mjesto zauzimaju lirsko-tesavvufski stihovi, koji se odlikuju ritmičnom melodičnošću i transcendentalnim idealima. Tesavvuf[2] kao poseban sistem razmišljanja i poimanja ovozemaljskog i onozemaljskog života, udomaćio se i u bošnjačkoj književnosti, posebno poeziji, još u petnaestom stoljeću. U poeziji ovaj pjesnički filozofski izraz ima prepoznatljive i statične znakove, među kojima su najizrazitiji simboli.

Divan našeg pjesnika, koji predstavlja litografisano izdanje rukopisnog primjerka, organiziran je prema svim uzusima koje zahtijeva divanska poezija. Ali, iako sadrži i Munadžat, Tevhid, Nat, Tezarru, kaside, museddese i gazele, ipak u pojedinim pjesmama ima određenih odstupanja, pa su mu razmišljanja izravnija, jasnija i bez podteksta. I baš kad se očekuje nijansiranje zadate teme, odjednom je ubačen stih nekog drugačijeg emotivnog naboja. Refleksivna linija pjesme se prekida naglim iskakanjem u neko drugo i drugačije iskustvo. Tako u pjesmi Hasbi hal (Razmišljanje o sebi), između ostalog, kaže:

Allahu moj, iz ništa vrijeme si stvorio

To čega nije bilo, da bude i da kruži Ti si učinio

Suprotnost mjerom mudrosti Ti si sazdao

Savršenu moć svoju Ti si pokazao

Kome je ljubav prema Tebi postala prijatelj

Njemu si ovaj svijet tuđincem učinio

Pa u istoj pjesmi nastavlja:

Dervišu, kakva je Tvoja nagrada kad bi znao

Oprost od grijeha bi tražio i molio

Ti svijet zamišljaš onako kako ga ti vidiš

Onoga ko ga drukčijim gleda nevjernikom smatraš

Ovo se osjeća posebno u trenucima kad je ozlojeđen, srdit, nevoljan zbog nepravdi nanesenih narodu, koje je i sam često doživljavao. To nerijetko kazuje pjesmom koju u jednom hipu sroči. Posebno ga je boljelo nepravedno sudstvo, protiv čega je često dizao glas i zbog toga trpio, jer je kao sudija tražio da se ispitaju sve okolnosti zbog kojih je izvršen zločin. Tada bi glasno ponavljao stihove:

Ponekog uniženog pod tminom zla ostavljaš

A ponekog opet da svjetla nadvisuje činiš.

Veoma je upečatljiv dio poezije posvećen Ehli bejtu: Vjerovjesniku Muhammedu, s.a.v.s., i njegovoj bližoj obitelji. Uvijek je isticao kao promjer uzornog života posljednjeg Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i naglašavao da ga treba proučavati i njegove pouke slijediti. Kada bi govorio o Poslaniku, obično bi izgovarao hadis: Samo su dvije osobe kojima je dozvoljeno da zavide: ona kojoj je Allah dao bogatstvo i koja ima hrabrosti da ga potroši za Istinu, i ona kojoj je dao mudrost, koju primjenjuje na ljude i uči ih mudrosti.

S obzirom na to da ove pjesme ne spadaju u zadatu temu, o njima nećemo govoriti.

Veoma mu je bio blizak Hazreti Mevlana Dželaluddin Rumi (13. st.)  i njegova čuvena Mesnevija[3]. Iako je pripadao kadirijskom tarikatu[4], često je boravio u mevlevijskim tekijama i napajao se u njima izvornim učenjem ovog nedostižnog pjesnika i učitelja. U svom traganju i istraživanju studirao je i proučavao Mevlaninu misao. Mevlevilik propovjeda mir, staloženost i jednakost među ljudima. Posebno je bio zanesen blagim zvucima naja, kada su se derviši pripremali da putuju do samog srca Sveživog. Taj tarikat, jedini koji u sebi sadrži ritualni ples uz muziku, bio je neobičan, ali i privlačan. Mevlana kao utemeljitelj i duša tog pravca ostao je zanimljiv i nikada do kraja otkriven. Svaka rečenica ovog velikog mislioca – pjesnika je najdublja filozofska misao:

Pozivam srce što se kida zbog odvojenosti

 da bih mu otkrio bol želje

Svako biće udaljeno od svog života

Žudi za vremenom kad će bit s Njim sjedinjeno

I naš pjesnik se u svom duhovnom zrenju obraćao Mevlani. Hikmet ga osluškuje, intelektualno promišlja i na vrhuncu svoga zanosa posvećuje mu dvije kraće ode. Navešćemo jednu od njih, koju je Arif Hikmet-beg naslovio O hazreti Mevlani:

Zar je čudo ako su ašici prah pod nogama Mevlane

Blagoslovljen je onaj dom, čista tekija Mevlane

Svijet obilaze na putu prve spoznaje

Pa eto Mevlanini putnici druge u spoznaji nadilaze

Arifu Hikmetu-begu je ideja vodilja bio Kur'an, kao izvor i utok filozofske meditacije. S puno ljubavi i promišljanja čitao je i ostale islamske mislioce. Osim Mevlane, naročito ga je privlačila misao velikog Gazalija[5] i Šejh-Ekbera[6]. Možemo reći da je Šejh-Ekbera, u pravom smislu, studirao i istraživao. Bio je, zapravo, opsjednut životom i djelom ovog gorostasa misli:

Onih koji traže mjesto prave ljubavi Šejh Ekber je

Velika blagodat Allahova svijetu Šejh Ekbera je

Oni koji razumiju nejgova djela „Futuhat“ i „Fusus“

Shvataju suštinu Vasione, jer znalac sunca i mjeseca Šejh ekber je

Svijet u kojem je pjesnik živio nije bio njegov svijet, jer je bio hladan, sebičan i upućen samo na stjecanje materijalnih dobara. On se uklanja od neznalica, pohlepnika, licemjera. Među takvim ljudima nema ljubavi kao trajnog pokretača. Nikakvo povinjavanje nikome, osim vrhovnom, nije bilo u Hikmetovoj prirodi. Pjesnik je bio samosvojan, snažna individualnost: pravedan ali strog, nepokolebljiv, a kada zatreba i prijek. S velikom gorčinom se obraćao onima što ne promišljaju život, nego trče za užitkom kao da su vječni. S puno inventivnosti on kaže:

Edžel ispred, a konaka malo

Pa ipak se ti nadaš ostanku trajnom

Podmitljivi vlastodršci i dostojanstvenici, koje nije boljela tuga siromaha, činili su ga nesretnim, pa ima je stihom govorio:

Oko mržnje upokorava stid

Oko ljubavi ne odražava stid

Naravno, nije se ponašao ovako što je njim nadvladalo „slijepo srce“, nego naprotiv ljubav i samilost prema poniženom i ugroženom. Ovakva pjesnikova raspoloženja vidljiva su i iz ovih njegovih stihova:

O Bože, ko su ti poznati savremenici, u čemu je njihova vrlina

Vidjeh ojađene, rastužene, ponižene, pa šute

O Allahu, daj razuma, dostojanstva i uma

Ili na ovom svijetu uništi umjetnika

U tesavvufu i općenito islamskoj filozofiji nalazio je smirenje. Tada bi se odvajao od stvarnosti i utapao se u jedan drugi, njemu blizak svijet, nastojeći da prodre, da razmakne zavjese i da „srcem vidi“. To su bili i trenuci sreće i mučenja, jer običnom smrtniku je mnogo šta nedostupno. Bio je opsjednut Vječno privlačnom tajnom, nedokučivom. Razrijediti gusti veo između čovjeka i Sveživog nije dato bez muke. Takva svoja stanja on kazuje u stihu izbrušenim, iscizeliranim jezikom u nekom samo njemu znanom raspoloženju. Insistira na misaonom osjećanju srcem i spominjanjem Istinitog jezikom. U srcu je oznaka i putokaz na Božijem putu. Srce je trezor dobra i zla. Ako je čisto, ono emitira iz sebe svjetlosne zrake, pa postaje putokaz onome ko se očistio od ovosvjetskih natruha i osvjetljava puteve onoga ko posjeduje takvo blago. Srce je kuća iskrene vjere i vrelo tajni. O tome Mevlana Dželaluddin Rumi veli: „Sufijska se knjiga ne sastoji od crnila i slova; ona nije ništa drugo do srce bijelo kao snijeg“[7] A Hikmet u stihu kazuje.

Sveživi ništa ne bilježi osim srca

Mjesta nema greškama u Božijoj kući

Arif Hikmet-beg često pjeva u slikama i tako predočava svijet oblika. Slikom, ustvari, prikriva pravo značenje, jer u ovoj vrsti poezije nema dijaloga između pjesme i čitaoca. Arifu Hikmet-begu je ideja vodilja Kur'an, kao izvor i utok filozofske meditacije. Pjesnik je pronicao duboko u sebe, zamišljen. U takvim trenucima želio je najprije da upozna sebe. Mučilo ga je pitanje postojanja i nepostojanja. Posebno je bio opsjednut Allahovom Veličinom, Koji može u trenutku sve dati i sve uzeti, jer ništa se ne događa bez Onoga Ko ravna svjetovima:

Iz Hasbi hala:

Allahu moj, iz ništa vrijeme si stvorio

To čega nije bilo da bude i da kruži – Ti si učinio

Mensura[8] da govori „Ja sam Istina“, nadahnuo si

A poslije da dospije na vješala učinio si

U Arif-Hikmet-begovom Divanu posebno mjesto zauzimaju gazeli pod nazivom Gazelijjat. Kako je svaki stih u divanskoj poeziji jedna zasebna misaona cjelina, i gazeli, koje je pjesnik nazvao nedovršenim, daju jednu zaokruženu misao. Dok se pjesnik u nekim stihovima koji nisu slojeviti ne drži strogih obrazaca i modela divanskog pjesništva, gazeli imaju strogu formu, zadatu rimu i metar. To su izrazito lirsko-tesavvufske pjesme, koje, između ostalog, kazuju o misaonom osjećanju srcem, koje je predvorje Božije riječi. Simboli su, naravno, sedimentirani, jer su konstanta svakog divanskog stiha. Osim srca, izvora duhovnosti, osnovni simboli Arif Hikmet-begove poezije su vino, ljubav i ljepota. Uz ove temeljne oznake, koje su matrica divanske poetike, pjesnik često koristi harabat, leptiricu, svijeću, slavuja uz kojeg redovno dolazi ruža sa trnjem, usne, mladež, soluf, svjetlost, ogledalo.

Vino je božansko piće kojim se sufija opija, i što je opijenost snažnija, to je ljubav jača. Čašu napunjenu vinom dodaje šejh svojim muridima u tekiji, što označava da ih upućuje kako da etapno stignu do Vječne Tajne. Vino je ljubav od koga svako zrno klija i kojim se duh napaja. Ono je poziv „Kun fe jekun“[9].

Istančanim poetskim izrazom i misaonom snagom pjesnik kazuje duševnu opijenost. Tu osjećamo sažimanje lirskog izraza i tesavvufskog poimanja. Misli su mu nanizane s beskrajnim porukama:

Sjaj čaše da je ogledalo u kome se svijet zrcali, shvatih

Ćoše harabata na ovom svijetu da je mjesto smirenja, shvatih

Harabat je u prenesnom značenju tekija u kojoj se okupljaju derviši radi spominjanja Božijeg imena – zikra. Uz ovaj pojam redovno ide saki (krčmarica), čaša i vrč. Zikr je ozračje duhovnog života, mjesto gdje se osjeća Prisutnost. Jer, kuda god se čovjek okrene, gdje god pogleda, to je Allahova strana.

Ljepota, kao simbol, odnosno primjer Univerzalne Ljepote, veoma je prisutna u poeziji Arifa Hikmet-bega Stočevića. Duša nije u stanju da vidi Ljepotu ako i sama nije lijepa. Istiniti objavljuje da, ukoliko nečiji pogled nije čist, ne može ni vidjeti Njegovu Ljepotu bez posrednika. Njegova Ljepota je dodana obliku, tako da bude u skladu sa sposobnošću viđenja.

Sultan Veled[10]

Ljepota, ustvari, znači sveprisutnost Boga.

Kad Ljepota prevlada, čovjek osjeća bliskost.

Hikmet u jednom svom gazelu kaže:

Neka Bog blagoslovi, pogledaj sve je Savršena Ljepota

Koja u grudi ašika ubacuje ružičnjak života.

Ili:

Ozrači širine srca svjetlom Tvojih Ljepota

Neka krasote Dženneta zasjeni ružičnjak Tvojih Ljepota

Hikmet je bio majstor prefinjenosti forme. Arhitektonika njegovog stiha je umjetnički postupak – prepoznatljiv i samosvojan.

Ljubavlju kao temeljnim simbolom sufijskog pjesništva prožeti su gotovo svi gazeli Hikmetovog poetskog djela. Kur'anske izreke dominiraju kao ideje spoznaje (marifet) i ideje ljubavi (mehabbet). Jer „to je energije koja sjedinjuje bitak svako bića, njegov životni oganj“[11].

U ovim gazelima sve je vanvremensko i vanprostorno. Tu je transhistorijska riječ Kur'ana, amalgam svjetlosti, koja zrači nadduhovnošću. Pjesnik se napaja iz Uzvišenog vrela, pa ipak ne može da utoli žeđ. Božanska ljubav je uzajamna. Ljubav čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku (Koje On voli i koji Njega vole)[12].

Sagorio sam u hramu Ljubavi, traga mi ne osta

U vatri čežnje pepeo postah, haber o meni ne osta.

U jednom gazelu on veli:

Posmatraj sliku ogledala Ljepote, istinske Ljubavi

Kazuje tajnu nečuvenog i neviđenog meni.

Ovakvi i slični primjeri su veoma česti. Ovim pjesmama kao i ostalim gazelima on putuje u nepoznato, nastojeći da sazna i doživi.

Lijepo je u apsolutnom značenju riječi samo Jedno, Koje nema jednakoga. Jedini, Koji nema sličnoga. Bogati, koji nema potreba. Svemoćni, Koji čini što Mu se sviđa, Koji sudi kako On hoće.  /Gazali/

U lirsko-tesavvufskim pjesmama leptirica i svijeća su nezaobilazan simbol. Ovom sintagmom pjesnik kazuje totalnu predanost Istinitom do potpunog iščeznuća. Pri tome je neizbježan unutarnji treptaj, jer se kanati otvaraju, a Božije poruke približuju. Leptirica kruži oko plamena i njen samrtni ples postaje sve snažniji i brži, dok joj krila ne sagore. I sufija sagorijeva u ljubavi za Apsolutom.

Bezvremenim govorom pjesnik potvrđuje svoju opredijeljenost za odricanjem i osamom. Ponekad to iskazuje i cvijetom, najčešće ružom, uz koju je obično i slavuj. Slavuj označava kosmičku snagu, a pjesnik metaforičkom riječju govori svoja raspoloženja. On traga za Sveživim, pa ga to duhovno stanje vodi do odricanja svoga fizičkog ja i on kreće ka približenju. Slavuj je ašik koji pati, čezne, jeca, uzdiše. On u visinama traži utjehu i traga. Njegov pijev je ispunjen žudnjom i tugom, jer put do Njega je težak i besputan.

Ruža je s trnjem, ubodi su bolni, pa pored ljepote ima i skrivene bodlje, koje se ne mogu mimoići. U jednoj pjesmi, Arif Hikmet-beg postavlja pitanje slavuju, koje ostaje bez odgovora:

(Iz razmišljanja o duši)

Slavuju, visine vasiona nekada bijahu tvoje mjesto

O slavuju, zbog čega se raspalo tvoje gnijezdo.

Upao si u ovaj tužni trnjak žudeći za ljubavi

O slavuju, na mjestu su ti plač, uzdasi i jecaji

Simbolima kao što su rubin-usne, nar-obrazi, solufi, mladež, trepavice i slično, pjesnik govori o Svevišnjem. Ideal svakog pjesnika sufije je Sjedinjenje. Međutim, to je najviši stupanj i tako nešto je teško postići. Stoga pjesnik „prazni“ svoju energiju koristeći upravo ove simbole, da bi izrazio najgorljiviju želju.

(Iz gazela)

Reci: „On je Allah“ – Jedini!

Allah je utočište svakom!

Nije rodio i rođen nije

I niko Mu ravan nije[13]

To, uprošćeno rečeno, znači, misliti samo na Boga, kuda god hodiš i ma gdje da budeš.

A hazreti Mevlana Dželaluddin veli: „Odbacio sam dvojnost, vidjeh da su dva svijeta jedno: Samo Jednoga tražim, samo Jednoga znam, samo Jednoga vidim, samo Jednoga zovem“[14].

A naš pjesnik u zanosu uzvikuje:

Ko razmišlja o Sjedinjenju, a ne očekuje tugu

Među pravim ašicima izaziva porugu.

Ili:

Potvrdi o dokazu Jednosti ogledalo osvjetljava

Pa šta, ako bi se učeni ponosio darom spoznaja

Pjesnik izgara u želji, pa mu se ponekad čini da je stigao do „cilja“, da bi odmah to u drugoj pjesmi opovrgao. Hikmet bi više od svega htio da mu izreka „Al ma'rifa sirri“ (spoznaja je moja tajna) postane ideja vodilja i sastavni dio njegovog bića. Međutim, težak je i neprohodan put do tog stepena.

Ja sam mjera koraka na rastojanju Jednosti

Mojom hitrinom prevaljno je sto svjetova „gajba“

Da bi već u istoj pjesmi posustao i shvatio nepredvidive prepreke:

Srce sam dao Ljepotici privlačnoj, čija svaka dlaka

Zapliće noge onih što su u vezi sa svijetom duhovnim.

Ogledalo u kojem se odražava onaj daleki, nedohvatni svijet, ukoliko je zamućeno i ako je na njega pala prašina, nije u stanju da približi željeni cilj. Takva je i duša. Čistota duše odražava se kao u ogledalu. Šejh Ekber o ovome veli: „Ovu pojavu je Bog očitovao kao izuzetno prikladan simbol Njegova bitnog otkrivanja, da onaj kojem se otkriva zna da Ga ne vidi; nema izravnijeg i prikladnijeg simbola za zrenje o kojem se radi. Pokušaj, dakle, i ti vidjeti tijelo zrcala gledajući oblik koji se u njemu odražava: nikoga nećeš vidjeti u isto vrijeme.“

I Arif Hikmet-beg koristi ovaj simbol u svojim stihovima:

(Iz gazela)

Ružnoću i ljepotu na svijetu ogledalo odražava

Slike dobra i zla ogledalo potcrtava

Pa šta ako na srce prašina „Osim Njega“ padne

Ni najčistije ogledalo bez prašine ne ostaje

Duhovnu svjetlost – nur – priziva svaki istinski sufija, slijedeći dovu Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

O Bože moj! Pusti svjetlo u moje srce, svjetlo u moj grob

Svjetlo u moje uho, svjetlo u moj vid

Svjetlo u moju kosu.

Svjetlo u moju kožu, svjetlo u moje tijelo,

Svjetlo u moju krv

Svjetlo u moje kosti, svjetlo ispred mene, svjetlo iza mene

Svjetlo nad mene, svjetlo ispod mene

Svjetlo ispred mene,

Svjetlo zdesna i svjetlo slijeva

Ako putevi nisu osvijetljeni, čovjek tumara, ako duša nema svjetlosti, kao i da ne postoji, ako u srcu nema svjetla, nema ni Istinitog. Svjetlo je putokaz kuda da se krene, kako da se ide. Bez svijetlosti na srce pada patina koju je teško skinuti; ako je Svevišnji podario čovjeku Jednost dušom spoznati i tek se tada mogu nadati.

Svjetlost izbija iz Božije knjige i to je riječ Istine. I Arif Hikmet-beg nerijetko pjeva o Svjetlosti:

Ti, što Ti je svjetlo odraz znakova Ljubavi

S Tvojim aškom postaju vidljivi znaci Ljubavi.

U jednom stihu svog drugog gazela kaže:

Pa šta, ako bi ove noći mjesečina zasjala

Jer svjetlo Tvoga lica ružičnjak ove noći obasjava.

To Arif Hikmet-beg izražava svježom i raskošnom misli i snažnim izrazom. Pjesnik je proučavao svoje prethodnike, divanske pjesnike, a posebno je cijenio Nailija[15], majstora stiha ovoga žanra i duboke prodorne riječi. Mnoge poete njegovog i kasnijih vremena pokušavali su da ga imitiraju. Književni historičari tvrde da je među njima bio i naš pjesnik, ali sigurno je da nije bio njegov epigon. Jedno je izvjesno – Arif Hikmet-beg je bio samosvojan i autentičan.

Jedan dio Divana zauzimaju pjesme spjevane u tekijama, kao što navodi njegov biograf Mahmud Kemal ibn ul-Emin. Posebno posljednjih godina svoga života, provodio je dosta vremena u ovim hramovima Božije ljubavi. Tu je nalazio mir i odvajao se od mnogih životnih problema, utapajući se u svijet riječi Sveživog. Derviši su uvijek bili počašćeni njegovim prisustvom. Pri obavljanju zikra, pjesnik je bio toliko zanesen da se činilo kao da ledbi, ukočena pogleda, blijed… Sve je vidio u drugom obliku, svaku riječ, svaki ritam melodije doživljavao je na svoj način. – tvrdi Mahmud Kemal. U tim trenucima stalno bi ponavljao: „Puno sam putovao, mnogo svijeta vidio, raznim poslovima se bavio, dosta novca proćardao i zaključio da je najvažnije biti zdrav i srce zaposliti spominjanjem Božijeg imena“. Pjesme u slavu tarikata nastajale bi tada, u jednom trenu:

Onaj ko traži duševno blaženstvo

Neka slijedi bektašijski tarikat

Ko nema Ljubavi ne spozna tajnu svjedočenja

Iz bliskosti udaljenje isijava.

Zanimljivo je da je osjećao svaki tarikat koji islam priznaje bliskim i svakog utemeljitelja određenog reda doživljavao kao svog učitelja, iako se zna da je pripadao kadirijama. O tome svjedoči i njegova biografija i mnoge njegove pjesme. Osnivača kadirijskog tarikata Abdulkadira Gejlanija dobro je poznavao, odnosno njegovu musao, i u životu ga slijedio. Ovaj veliki šejh bio mu je uzor, davao mu je snagu da izdrži nedaće i da se preda Sveobuhvatnom Biću.

Četverostih koji navodimo svjedoči o njegovoj ljubavi prema Abdulkadiru Gejlaniju i molbu da mu bude zagovornik na onome svijetu. Stihovi nose naslov ‘Pristupanje kadirijskom tarikatu 1873. godine’:

Da stignem do praga Tvoje milosti

Trepavicama sam meo harem Abdulkadira

Gospodaru, na oba svijeta mene pripremi

Da mi se od pomoći bude veledušje Abdulkadira

Dok je divanska poezija ostala neosjetljiva na sva društvena zbivanja i previranja, zatvorena u svoje okvire i podređena jednom jedinom cilju – Približenju i Stapanju, pjesme Arifa Hikmet-bega jednim svojim dijelom mogu se ubrojiti u angažirane. Naravno, ako tu izuzmemo žanrove divanske poezije, iako se i u pokojoj dužoj lirsko-tesavvufskoj pjesmi osjeća da je pritisnut stvarnošću. Tu je neki trzaj i iskakanje iz zadate teme. Ukočen jezik ustupa mjesto slobodnijem izrazu i rimi i nema naslijeđene poetike, a više pulsira ovozemaljski život.

Uvjetno rečeno, poetsko djelo Arifa Hikmet-bega Stočevića možemo posmatrati u tri međusobno dodirna, ali, ipak, različita toka. Prvo, pjesme posvećene Svevišnjem i ode posljednjem Božijem poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., te njegovoj užoj rodbini. U tu grupu mogli bismo ubrojiti i pjesme o velikim islamskim filozofima i šejhovima – osnivačima pojedinih tarikata. Drugi tok, su takozvane „mješovite pjesme“, u kojima počinje zaneseni derviš, da bi se odjednom osjetio čovjek nezadovoljan životnom stvarnošću. Tu se osjeća da ga muči nepravda i bestidno bogaćenje s leđa naroda. Tu je vidljiv jedan intimniji izraz, koji u sebi sažima misaonu snagu novim izražajnijim sredstvima. Ali Hikmet takva raspoloženja nadvladava snagom vjere, nalazeći azil u tesavvufu iskazanim stihom. Tu je dominantan Hikmet – filozof i Hikmet – pjesnik. Pjesme i tekije su njegov zaklon, da bi daleko od nevolja, u osami, razmišljao o sebi, nastojeći da očisti srce i da primi tajne. Divan Arifa-Hikmet-bega Stočevića Rizvanbegovića ostaće svjedokom snažne poetske riječi velikog pjesnika Bošnjaka.

Abstract

In this paper we have sought to trace Sufi thought in the poetry of the last diwan poet writing in Turkish, Arif Hikmet-bey Stocevic-Rizvanbegovic. We see evidence that he was a sincere and enthusiastic Sufi in his lyrical Sufi poems, in which the motive is, as a rule, concealed. His complex thought, exceptional poetic gift and powerful expression demonstrate that both in his poetry and his poetic life, Arif Hikmet-bey followed the Islamic tradition, remaining true to it to the end of his days. This will soon be further evidenced by a selection of Hikmet’s poetry, which will be published in book form.

 

Izvor: Znakovi vremena, Časopis za filozofiju, religiju, znanost i društvenu praksu, vol. 7, dvobroj 22/23, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2004., str. 246-260.