Grijeh prlja ljudsku dušu, srozava ličnost i ponižava čovjeka. Međutim, i čovjek ogrezao u grijehu može se upustiti u borbu sa svojim greškama i zabludama. S obzirom da je čovjek taj koji je griješio i prljao svoju dušu, on je i taj koji može odlučiti da izvrši prevrat u svom životu. U čovjeku postoje snage koje mu pomažu da se vrati Istini, očisti se i prevaziđe svoju sklonost ka grijesima. Put povratka Bogu uvijek je otvoren i nijedan grješnik ne ostaje uskraćen za nj. Božiji poziv važi za sve ljude:
O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. (Az-Zumar, 53)
Tevba (pokajanje) pruža ljudima osjećaj novog početka i nadu da će čovjek ovozemni život dostojanstveno okončati. Nasuprot tome, beznađe čovjeka čini apatičnim i vodi ga u još veće grijehe i razvratnost.
Neki, međutim, misle da, pošto su vrata tevbe uvijek otvorena, mogu nastaviti da se odaju grijesima, a da će, onda kad osjete da im se približio kraj života na ovom svijetu, učiniti tevbu i tako se očistiti. U ovom slučaju, Božije obećanje o oprostu značilo bi potporu u griješenju. Međutim, ovakvi predviđaju činjenicu da što čovjek dublje zagazi u grijehe i razvrat, njegova volja za promjenom načina življenja sve više slabi. Stalnim ponavljanjem, grijesi postaju navika, nestaje grižnje savjesti i kajanje više ne nalazi put do srca. Uz to, čovjek ne može znati kada će ga snaći smrtni čas niti kakva ga sudbina u budućnosti čeka. Niko ne zna da li će uopće imati vremena za tevbu prije smrti.
Ovaj lijek, zato, treba čim prije upotrijebiti. U ovom slučaju, čovjek se mora postaviti poput bolesnika koji žuri da upotrijebi propisani mu lijek. On ne smije dopustiti da bolest napreduje i njegovo stanje čini sve težim.
Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: „Svaka bolest ima lijek, a lijek za grijehe je tevba.“
Hazreti Sadik kaže: „Kad rob vjernik učini neki grijeh, Bog mu pruža odgodu od sedam sahata. Ako se pokaje i učini tevbu, taj grijeh mu se ne piše. No, ako se za to vrijeme ne pokaje, to zlodjelo piše se uz njegovo ime.“
Jednom su Poslanika, s.a.v.a., pitali o odlikama dobrih Božijih robova, pa je on rekao: „To su oni koji se obraduju kad učine dobro djelo, a kad učine nešto loše kaju se i traže oprost. Ako im neko učini kakvo dobro, zahvalni su. Ako se nađu u nevoljama, strpljivi su. Ako se na koga rasrde, opraštaju mu.“
Osjećaj kajanja nakon počinjenog grijeha znak je da u tom čovjeku još uvijek ima vjere. Vjere je nestalo onda kad čovjek postane neosjetljiv spram vlastitih grijeha. Dok se god u čovjeku javlja nelagoda zbog zla koje čini, pokajanje i popravljanje načina življenja za nj su mogući.
Džafer Sadik kaže: „Vjernik je svako koga raduju njegova dobra djela, a žaloste grijesi.“
Upravo taj osjećaj nelagode zbog počinjenog grijeha treba biti motiv koji čovjeka navodi da se suprostavi zlu u sebi i popravi svoj karakter.
Hazreti ‘Ali rekao je: „Kajanje zbog lošeg djela nagoni čovjeka da ga se prođe.“
A hazreti Džafer Sadik kaže: „Nema roba Božijeg koji počini zlo pa se zato ozbiljno pokaje, a da mu Bog ne oprosti taj grijeh prije već je ovaj i izrekao svoje pokajanje.“
Ustvari, ovaj osjećaj nelagode zbog učinjenih grijeha možemo nazvati i stidom.
Imam Sedžad kaže: „Ako se četvoro nađe kod čovjeka, vjera će mu biti potpuna i on će biti čist od grijeha: da se drži obećanja datog ljudima, da mu jezik govori samo istinu, da se stidi svega što se kod Boga i ljudi smatra lošim, da se u svojoj porodici lijepo ophodi.“
Kajanje zbog grijeha, naravno, mora biti iskreno, odnosno mora značiti konačno odricanje od počinjenog grijeha.
Hazreti Bakir kaže: „Onaj ko se pokaje zbog počinjenog grijeha je poput onog ko taj grijeh nije ni počinio. Ali, onaj ko se pokaje, pa potom ponovo čini taj grijeh, jeste poput onog koji se izruguje samome sebi.“
Izvor: M. Behešti, M. J. Bahonar, A. Golzade, Smjerokazi islama, (prijevod: N. Hodžić i M. Kodrić), Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2002, str. 148-151.