Život je često nemilosrdan prema onima čiji nedostaci ne nailaze na razumijevanje. Na primjer, tisućama godina se držalo da su gluhonijemi opasni za društvo. Prema gluhonijemima se u mnogim zemljama postupalo kao da su maloumni, a zatvarali su ih i u ludnice. Da bi ih uklonili, često su ih i ubijali.
U 16. stoljeću se pojavio čovjek koji je htio pomoći gluhonijemima. Bio je to talijanski liječnik Cardan. Vjerovao je da gluhonijemi mogu učiti uz pomoć pisanih znakova. Svojim radom privukao je veliku pažnju, tako da je u 17. stoljeću izmišljena abeceda koja se izražavala prstima, slična današnjem ,,govoru“ prstima kojim se služe gluhonijemi. Međutim, prošlo je još stotinu godina prije nego što je osnovana prva javna škola za gluhonijeme u Leipzigu. U svakoj civiliziranoj zemlji danas postoje ustanove za obrazovanje gluhonijemih i onih čiji je sluh oštećen.
Gluhoća može biti urođena ili stečena, i potpuna ili djelimična. Sluh se može izgubiti na više načina: kao posljedica neke bolesti, uslijed povrede glave ili uslijed oboljenja unutarnjeg ili srednjeg uha i ušnog kanala.
Zbog čega gluhi ljudi ne mogu govoriti? Gotovo uvijek zato što gluh čovjek nikad nije čuo izgovorenu riječ! Međutim, to se može popraviti. Zapravo, gotovo sva gluha djeca normalne inteligencije mogu naučiti govoriti ako se podvrgnu posebnoj nastavi.
Sve do prije sedamdeset i pet godina gluhe su učili da se sporazumijevaju gotovo isključivo
znakovima, izrazom lica i prstima. Pomoću abecede prstima neki gluhonijemi mogu „izgovarati“ riječi, slovo po slovo, brzinom od 130 slova u minuti. Ali, gluhonijemi se još uvijek najviše koriste jezikom znakova. Na primjer, ako se kažiprst protrlja preko usana, to znači „ne govoriš istinu”, a ako se s tri prsta lagano udari po bradi, to znači „moj ujak”.
Danas se gluhi uče da shvate ono što im se govori, pa čak da i sami govore. Uče ih da promatraju pokrete usana sugovornika, da gledaju i dodiruju usne i govorne organe svog učitelja, pa da zatim, podražavajući te pokrete, i sami govore.
Izvor: 1000 zašto – 1000 zato, Vuk Karadžić, Beograd, 1989., str. 377.