Neki čovjek obuzet navadom da jede glinu pošao do trgovca začinima da kupi glavu šećera. A kod toga apotekara, umješnog i spretnog, teg na vagi je, umjesto kameni, bio glineni. „Ako si naumio kupiti šećera“, reče mu trgovac, „znaj da je teg na mojoj vagi kameni, a ne glineni.“ „Meni sad treba šećer“, uzvrati mu čovjek, „pa nek ti je teg od čega ti volja!“
Ali, smjesta u sebi pomisli: „Šta je kamen onome ko glinu jede?! Meni je glina bolja i od zlata!“ „Ako nemaš kamena i teg ti je glineni“, nastavi glinojed. „Tim bolje po mene, jer ja žudim za glinom.“
I, apotekar, da izvaga šećer, umjesto kamena spusti komad gline na tas vage, a potom rukom stade lomiti isto toliko šećera, da se u jednakoj mjeri nađe i na drugom tasu. Kako nije imao alatku za lomljenje, podosta se zadržao i mušteriju ostavio da čeka.
Dok je on, tako, bio zauzet šećerom, onaj se glinojed požudno i kradom počastio glinom, sve u silnom strahu da apotekar nenadano na njeg ne svrati pogled i njegovo poštenje stavi na kušnju.
Apotekar ga vidje, ali se načini da je zauzet, pomislivši u sebi: „De, uzmi još malo, hej bljedoliki! Budeš li krao i glinu mi uzimao, samo nastavi, jer od svoga dijela zapravo jedeš i sebi nažao činiš. Ti sve od mene strahuješ i mene se bojiš, ali je tvoj strah posljedica niskosti; ja samo strahujem da se premalo ne zasitiš. Ako sam i zauzet kako ti se čini, opet ja nisam takva budala da ti dadnem odnijeti odveć svoga šećera. Tek kad primiš šećer nakon vaganja, shvatit ćeš ko je bio neznalica i budala.“
Izvor: Dželaluddin Rumi, Nekoliko priča iz Mesnevije, prijevod s perzijskog: Azra Abadžić-Navaey, dzemat-oberhausen.de