Bošnjačka narodna priča
U svim našim tekijama ostao je jedan lijep adet da šejh-efendija poslije svakog zikra otvori muhabbet i održi va'zu-nasihat, pa ispriča i po neku lijepu hikaju i poučan događaj. Tako je u jednoj tekiji nakon provedenog zikra šejh-efendija ispričao događaj koji se desio u nekom šeheru u kojem je bila razvijena trgovina. Jedan mlađi trgovac, koji nije imao porodicu, odluči da obavi hadž. Rasproda svu robu, za koju je dobio podosta dukata. Da ne bi sa sobom nosio tolike dukate, jedan dio stavi u jedan ćup, odnese ga i preda jednom poznatom trgovcu na čuvanje do njegova povratka. Trgovac je primio ćup dukata i ostavio ga u jednu rafu. Nakon obavljenog hadža sve su se hadžije vratili, samo nije mladi hadžija. Po povratku hadžija prošlo je i nekoliko mjeseci, a hadžije nema.
Ovaj trgovac što je kod njega hadžija ostavio dukate zaključi da on nije ni živ, dok se nije vratio za toliko vremena, i jednog dana ponese ćup sa dukatima svojoj kući smatrajući da nema kome dukate predati. Čim je došao kući istrese dukate nasred sobe. Kad je njegova žena to ugledala, upita svoga muža odakle mu dukati. „Ove dukate je ostavio onaj mladi trgovac što je otišao na hadž i izgleda da nije živ kad se za ovoliko vremena nije vratio, a nema ni familije da bih ih mogao nekome od njegovih nasljednika predati, pa sam ih donio sebi. Žena ga odmah prekori i upita ga kako zna da je čovjek mrtav, i reče da dukate vrati. Trgovac je nije poslušao, nego ih zadržao kod sebe. Nakon izvjesnog vremena hadžija se vratio živ i zdrav. Kada se malo odmorio, ode trgovcu kod koga je ostavio dukate. Ovaj ga lijepo dočeka, mubarekleiše mu hadž i nakon uobičajenog ispitivanja za zdravlje upita hadžija trgovca za svoje dukate. Trgovac se ko’ đoja začudi, pa priupita o kakvim se to dukatima radi, a hadžija mu kaže da je pred polazak na hadž ostavio kod njega ćup dukata. Trgovac ga napade našavši se navodno uvrijeđen i istjera ga iz radnje prijeteći mu da će ga tužiti za potvoru. Hadžija, strašno pogođen, vrati se kući, čudeći se tako nepoštenom i neljudskom postupku trgovca. Tu noć je poslije jacije hadžija proveo u ibadetu. Pred sabah ga savlada san i kad se probudio sjeti se sna koji je usnio. Sanjao je da mu je došao čovjek u zelenim haljinama i rekao mu da ode jednom čovjeku, pa će mu on pomoći da dođe do svojih dukata.
Poslije obavljenog sabah-namaza zaputi se čovjeku na koga je upućen u snu. Kada ga nađe ispriča mu svoj san. Čovjek se tome začudio, ne mogavši se u prvi mah snaći šta bi on u tome mogao pomoći, ali pozove hadžiju da mu sutra naveče dođe na sijelo. Pozove on još neke ljude, a među njima trgovca što je pomazbutio dukate. Kada su se svi pozvani odazvali i došli na sijelo, domaćin reče zašto ih je pozvao: „Ja sam vas večeras sazvao da vam ispričam jedan svoj san“, reče domaćin. „Hajr inšaallah“, zavikaše prisutni! „Sanjam ja da sam umro, da su me ogasulili, zamotali u ćefine, stavili na tabut, klanjali mi dženazu-namaz, spustili me u kabur, ispitali me Munkir i Nekir i, kad sam položio ispit, najedanput sam izašao iz kabura, i, onako go i bos, pogledam oko sebe ljude gole i bose, svi jedni pored drugog izašli iz zemlje kao trava. Upitam jednog, koji je bio uz mene: „Šta je ovo?“ „Sudnji dan“, veli „Pa šta će biti?“ „Suditi nam, eto šta će biti.“ Najedanput poče prozivanje jednog po jednog, pa i mene prozvaše i kad sam stavio svoja djela na Mizan-tereziju, moja dobra djela su pretegnula. U tom momentu uhvatili su me meleki i donijeli na Sirat-ćupriju. Upitao sam: „Gdje ću sad?“ Oni su me uputili rekavši mi da je to Sirat-ćuprija i da se preko nje ide u Džennet. Kada sam krenuo preko Sirat ćuprije očujem ispod sebe pomaganje, plač, jauk i lelek. Pogledao sam i ugledao kako ljudi gore u vatri. Shvatio da je to Džehennem. Među tim ljudima ugledam svoj komšiju mesara Redžu kako gori u plamenu. Upitao sam ga, „Otkud ti, Redžo u Džehennemu?“ „Eto, moj Mehaga, krivo mjerio.“ „Pa, kako ćeš krivo mjeriti Redžo?“ „Gotovo je sad, moj Mehaga, nego pomozi mi!“ „A kako da ti pomognem?“ „Ti znaš, Mehaga da si ti meni ostao dužan tri helera (tri pare). „Jesam“, odgovori Mehaga! „Pa daj mi sad vrati dug“! „A odakle da ti vratim kad sam i ja i go i bos.“ „Pomozi mi da makar jednu ruku ohladim na tebi.“ „Pa, ohladi“, i ja mu okrenem leđa i kad je spustio na mene ruku, cvrknula je koža i ja sam se u tom momentu probudio sav u goloj vodi, oznojen i ošamućen. Kad sam malo došao sebi, počnem razmišljati o svom snu i dođem do zaključka da će sve tako i biti, pa i još strašnije. Ustanem, klanjam sabah i zaputim se pravo Redži u mesaru. Nazovem selam, a Redžo mi još ljepše odvrati i odmah, po običaju, upita: „Odakle ćeš da ti odsiječem komad mesa?“ „Neću niodakle, nego sam došao da ti vratim dug.“ „Kakav dug?“, upitao je Redžo. „Pa, znaš da sam ti prije toliko i toliko vremena ostao dužan kusur od tri helera“. A Redžo, smatrajući to nevrijednim i nevažnim, poče govoriti: „Ma nije to nikakav dug, nije to ništa, Mehaga.“ „Eh, šta sam ja sinoć predeverao zbog tvoja tri helera.“
Kada je završio priču o svom snu, počeli su sijeldžije odlaziti jedan po jedan, poluglasno izgovarajući, „Allahemanet Mehaga! Allahemanet Mehaga!“ Ustao je i onaj trgovac, i odlazeći je i on izgovarao: „Allahemanet“, jer ih je među sijeldžijama bilo koji imaju daleko veće kusurate od Mehage. Za trgovcem izašao je i hadžija. Kada su se susreli na izlazu trgovac ga pozva da pođe s njim da mu preda njegove dukate.
Izvor: Abdulah Budimlija, Hafizove latife, Harfo-Graf, Tuzla, 1997., str. 34-37.