Imam Sadik, mir neka je na njega, je rekao:
Sputaj svoju dušu u njenim štetnim težnjama prije nego što te napusti. Potrudi se za oslobađanje svoje duše kao što se trudiš da pribaviš sebi opskrbu, jer doista je duša tvoja zarobljenik djela tvojih.[1]
Jedna od prednosti čovjeka nad životinjama je i ta što su životinje potpuno predane vlastitom nagonu i pokorne vlastitim porivima, dok razuman čovjek slijedi razum i pokoran je svome interesu i dobrobiti, korisne težnje provodi, a kloni se štetnih. Ukoliko čovjek, poput životinje, bude slijedio isključivo svoje nagone i ne bude mario za vlastito dobro, on i neće biti ništa drugo do li životinja.
Imam Ali, mir neka je na njega, je rekao:
Čovjek koji ne raspozna dobro od zla je poput životinje.[2]
Savladavanje nagona i borba protiv prohtjeva duše je izuzetno težak i mukotrpan posao. Cijenjeni islamski predvodnici borbu protiv duše sklone zlu (nefsu-l-emmāre) i neprimjerenih nagona smatrali su najvišim stepenom svetog džihada (borbe).
Ali, mir neka je na njega, je rekao:
Doista je najvrjednija borba čovjekova borba protiv vlastite duše.[3]
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Mladi, razum i osjećanja, svezak 1, (preveo s perzijskog: Nihad Čamdžić), Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011, str. 280.