(Članak je preuzet iz Glasnika, br. 1-2., VIS u SFRJ, Sarajevo, januar-februar 1975., str. 25-28.)
Institucije koje su određivale međuljudske odnose prije pojave islama, a zbog kojih je on, u izvjesnom smislu, i došao zamjenujući ih daleko korisnijim odnosima za život ljudi i društva, kao i njihovih međusobnih odnosa, bile su:
Prvo – skup idolatrijskih institucija koje su propagirale pristaše različitih božanstava kao što su Vud, Jegus, Menat, Lat, Uzza i dr. zbog čega nije ni moglo postojati neko ideološko jedinstvo među Arapima, kao ni neka društvena povezanost, što je prouzrokovalo rascjepkanost, frakcionaštvo, podijeljenost, neprijateljstvo, rat, mržnju i sl.
Grupe koje su pripadale ovim idolatrijskim institucijama crpile su svoju moć od ovih i sličnih božanstava na taj način što su za sebe smatrale:
- da su bile jedina društvena snaga koja je sebi uzimala za pravo da kontaktira sa bogovima, traži njihovo zadovoljstvo i milost, a time i objašnjava ljudima o namjerama i zahtjevima bogova ili bolje rečeno o prohtjevima svojih volja, namjera i želja.
- da su bile jedina društvena sila koja je imala pravo kanoniziranja, odabravanja i zabranjivanja, uzimajući na taj način sebi za pravo da određuje ljudima način života, djelatnosti i rada.
Drugo – skup građanskih institucija koje su bile raznovrsnog karaktera, a regulisale su pitanja materijalnog i društvenog života. Tako su, na primjer, sve ekonomske institucije počivale na broju pripadnika nekog plemena, njihovoj snazi i fanatičnoj privrženosti njemu. O pripadnicima ovih i sličnih institucija Kur'an otvoreno govori ukazujući na to kako oni sami misle, pitaju i tvrde: „Ko je od nas jači i moćniji, mi smo najbogatiji, imamo najviše djece, ne patimo se ni s čim i ne oskudijevamo ni u čemu“.
Gledajući na sve ovo možemo objektivno reći da je islam i došao da sruši ovakva nakaradna shvatanja međuljudskih odnosa i zamijeni ih daleko vrijednijim i sasma korisnijim relacijama, a time i boljim institucijama.
Obzirom da on izaziva jednu korijenitu istorijsku promjenu, predstavljajući na taj način najkompletniju revoluciju, on i određuje da se ista ne vrši jednostavno i slučajno, već po određenim principima koje savremeni teoretičari nazivaju društvenim zakonima ili nužnim pojavama.
Vrlo je interesantno napomenuti da su čak i stariji komentatori Kur'ana ukazali na ove principe prilikom svojih tumačenja ajeta: „To su dani u kojima Mi među ljudima vršimo promjene“. Tako oni pri komentarisanju ovog ajeta kažu: „el-ejjamu“- dani – pl. „el-jevmu“-dan – u svom osnovnom smislu znači: vrijeme. Svrha upotrebe izraza „el-ejjamu“ ovdje je u smislu vremena, pobjede, poraza i uspjeha. Mi ih smjenjujemo ponekad u korist jednih, a ponekad u korist drugih. Znači, promjena je jedna od osnovnih Božijih zakonitosti koje se ostvaruju u svakom ljudskom društvu. Ustvari, ona se po Kur'anu bazira na djelatnosti ljudi, jer do nje ne dolazi sasma slučajno, ona dolazi u korist onoga ko bolje poznaje uzroke, ko se rukovodi njima i ko je spremniji na vlastito mijenjanje. Upravo zato se stvar i pojavljuje kao da Bog, dž.š., kaže: ako promjena zavisi od djelatnosti, društva, odlučnosti, analiziranja i pripremanja onoga što se da i može pripremiti, onda se morate vi sami izmijeniti i stvoriti od samih sebe nove kvalitete. Eto, zato su to dani koji se smjenjuju kako bi se na taj način uspostavila pravda i promijenio ljudski život, što potvrđuje da u ovoj izmjeni nema nikakve pristrasnosti niti naklonosti, nego da u njoj vladaju određene zakonitosti koje se ostvaruju u svakom ljudskom društvu formirajući na taj način i nove međuljudske odnose.
Zbog toga je islam i ustrojio instituciju obligatnog poziva na dobro, koja se ogleda u tome:
– da oni koji pripadaju islamu rade na njegovom sprovođenju, omasovljenju i ostvarivanju u svom svakodnevnom životu, a kur'anski ajet jasno ukazuje na ovu činjenicu: „Treba da postoji grupa ljudi, koja će pozivati na dobro, a odvraćati od zla“. Komentatori Kur'ana tvrde da pozivanje na dobro ima i svoje stepene: prvi, pozivanje čitavog islamskog svijeta tražeći od njega da prihvati dobro, toleranciju i ljubav prema svim ljudima; drugi, pozivanje svih ljudi na međusobno dobro, pomaganje i saradnju.
– da zbog toga islam i zahtijeva od svojih pripadnika da se usavrše u svim oblastima ljudskog života kako bi što više doprinijeli društvu u kojem žive, djeluju i rade, nastojeći da izgrade u njemu što humanije odnose koji će počivati na poštovanju svih ljudskih vrijednosti, zaštiti ljudskog dostojanstva, ljubavi i slobode.
Zato su muslimani dužni da između ostalog stvore i grupu koja mora da se usavrši u islamskim disciplinama, koja treba da bude po svemu slična onim grupama koje su u savremenim društvima poznate kao njegova ideološka snaga koja kreira, usmjerava i determinira međuljudske odnose.
Uostalom, to nam potvrđuje i Muhammed Abduhu koji smatra da ova grupa treba da predstavlja osnovnu bazu za stvaranje zdravih međuljudskih odnosa bez obzira da li se radilo o invidualnim, kolektivnim i međuzajedničkim odnosima. Zato i tvrdi da je jedan od najvažnijih zadataka ovih ljudi da se suprostavljaju nasilju, jer je ono najveće zlo, a obzirom da je nasilnik u najviše slučajeva jak, Kur'an uslovljava da ovi treba da predstavljaju narod, jer se samo tako mogu sukobiti sa zlom. Zbog toga po Kur'anu narod i mora da ima odlučujuću ulogu u determiranju međuljudskih relacija, kao i njihovih dimenzija. Idući dalje dodaje da je svakom, iole razumnom, poznato da se islamska djelatnost bazira na principu savjetodavnosti na što nam ukazuje i citirani kur'anski ajet koji predstavlja istovremeno i najveći dokaz za to. To nam, uostalom, potvrđuje i drugi ajet koji govori da pravovjerni: „uređuju svoje poslove zajedničkim sporazumijevanjem i međusobnim savjetovanjem“, u kojem je, kako se vidi, deskriptivno dato objašnjenje na koji način treba raditi, djelovati i kreirati ljudsku djelatnost.
U tom pogledu, kao i u svakom drugom, osnovani uzor nam je Muhammed, a.s., koji je i sam imao takvo tijelo koje je odgovaralo njegovom dobu vodeći računa o usmjeravanju, razvoju i napretku ljudi, kao i o njihovom redovnom dogovaranju, pa i sastajanju koje je otjelovljeno u nekim islamskim obredima kao što su, na primjer, hadž, džuma i sl.
Zato smatramo da je Muhammed Abduhu bio u pravo kad je rekao da je najmudrije u tome svemu bilo baš to što je Muhammed, a.s., ostavio, dao i stvorio principe za šura, savjetovanje, prepuštajući pravo isključivo narodu koji najbolje zna kako da ih odredi i postavi u datoj situaciji, potrebi i stanju. Da je on kojim slučajem strogo determinirao ovu ustanovu onako kako je odgovarala samo njegovom dobu muslimani bi to prihvatili kao zakon i nastojali da ga tako i primjene. Stoga je princip prepuštanja organizovanja šura shodno svakom dobu bilo i ostalo najbolje što se uopšte može i zamisliti za formiranje, izgradnju, usmjeravanje i usavršavanje međuljudskih odnosa u svim vidovima i na svim nivoima.
Svakako da je ovo, prije svega, imalo za cilj da se stvori i izgradi slobodan čovjek koji će moći odgovoriti istorijskoj zadaći stvaranja novih međuljudskih odnosa koji treba da budu bazirani na poštovanju, toleranciji i ljubavi bez obzira na porijeklo, vjeru, bogatstvo, boju i dr. Zar je onda uopšte i čudo što je baš islam ostvario istorijski čin humaniziranja čovjeka okrećući ga prirodi, Bogu i sebi.
Stvaranje takvih međuljudskih odnosa u prvim danima islamskog razvoja dovelo je i do nastanka prve islamske države na čijem čelu je stajao sam Muhammed, a.s., a njegov izbor za njenog vođu bio je sproveden na dvijema osnovama:
- On je Božiji poslanik čitavom čovječanstvu i sam Bog, dž.š., izabrao ga je za tu zadaću;
- Stanovništvo Medine izabralo ga je, opet, sa svoje strane za vođu prve islamske države koja se rodila u njihovom okrilju i tako postala prva organizovana arapska država u povijesti uopšte.
Uostalom, to su i neposredni rezultati kako pojave islama, tako i same hidžre za koju čuveni Gibon tvrdi da predstavlja pravi početak humaniziranja čovječanstva i stvaranja tolerantnih međuljudskih odnosa. Iako su muslimani tada bili u manjini, što nam potvrđuje i njihova nužna seoba, prvi put u Abesiniju, a drugi put u Medinu, oni su ipak za jedno kratko vrijeme postali slobodan i jak narod koji odlučuje o svojoj sudbini, postojanju i budućnosti, rukovodeći se u svemu tome svojim vrhovnim autoritetom Kur'anom koji mora da bude osnovno mjerilo svakog muslimana kako treba da radi, djeluje i živi u skladu sa njegovim apsolutnim zasadama, kao i propisima društva u kojem živi, učestvujući tako u stvaranju zdravih, konstruktivnih i humanih međuljudskih odnosa koji podstrekavaju na nauku, ljubav i slobodu.
Eto, zbog svega toga islam je i izgradio potpuno novi svijet, stvorio nove međuljudske odnose, odigrao istorijsku ulogu u njima i ostavio neizbrisiv utjecaj na razvoj i progres čovječanstva, a sigurno je da će takvu, vjerovatno i konstruktivniju, ulogu odigrati i u budućnosti.