Umjerenost je poznat termin u etičkim tekstovima prijašnjih učenjaka. Čovjek između dvije krajnosti, tj. prekomjernosti i nehaja (ifrāt wa tafrīt) u ponašanju, moralnom vladanju i svojstava duše, može postići valjani šablon djelovanja i duhovnosti tek onda kada bude postupao umjereno.
Ikhwānova predstava o umjerenosti je priča o borbi između razuma i prirode; tako da oni udaljavanje od prohtjeva prirode i bliskost nužnostima razuma smatraju umjerenošću.
Moći čovjekove duše postignu umjerenost kada njihova sklonost napusti prirodu i prijeđe na stranu razuma, te čovjek postaje poput meleka i njegova djela budu slična njihovim djelima i kada se duša odvoji od tijela, ode među njih (malakah); kada zapostavljajući razum svoju sklonost iskaže prirodi, čovjek postaje poput šejtana i biva privučen od strane šejtana prokletog i djela mu postaju identična djelima šejtana i kada mu se duša odvoji od tijela biće s njima proživljen.
Na drugom mjestu u Enciklopediji naglašavaju važnost uloge umjerenosti u ličnosti i ponašanju i svoju braću pozivaju da primaju nove članove koji posjeduju ovu osobinu, te naglašavaju važnost brižljivog istraživanja prilikom primanja novih članova i saznavanja njihovih vjerovanja i mezheba i ako se otkrije da posjeduju osobine vjernosti i bratstva, tek onda da im se dopusti prisustvovanje sijelima I sastancima Ikhwāna; jer ljudi i narodi imaju različite prirode, a neki od njih nemaju osobinu umjerenosti.
Dakle, među pojedincima treba izabrati one koji su dobri, dobročinitelji, povjerljivi, blagi, darežljivi, hrabri, dragi, čedni, strpljivi, skromni u potrebama i zahtjevima, ljubazni i tolerantni. Ikhwānov stav u vezi s korijenima pokuđenog morala je sljedeći: kad god vrsta duhovnih svojstava kao što su oholost, pohlepa i zavist koji postoje u prirodi čovjeka, očituju se na svome mjestu, u odgovarajućoj mjeri i kako to priliči, ne samo da nisu pokuđeni, već su pohvalni.
I ovaj stav proizlazi iz položaja koje ima “umjerenost” u Ikhwānovom sistemu filozofije.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.