Autor: prof. dr. Omer Nakičević
Forma kur'anskog kazivanja vezana je organski sa njenim sadržajem, i svaka je promjena u formi kazivanja prelazak iz jedne umjetničke forme u drugu, javlja se uporedo sa promjenom u sadržaju, kada se sadržaj kazivanja mijenja, kad prelazi, npr. iz jednog vjerskog sadržaja u drugi, odnosno, kada napušta vjerski i poprima društveni karakter.
Da bi se jasno predočila i dokazala ova umjetnička strana kur'anskog kazivanja, nužno je izložiti neko od kazivanja, hronološki, redajući zbivanja, ali prethodno ukazati na slijedeće:
– Razvoj radnje u kur'anskom, što znači Božanskom kazivanju, ne proističe iz istih elemenata iz kojih proističe i razvoj radnje kazivanja ljudskog porijekla. Ove pojave u kur'anskim kazivanjima vezane su za slušaoca kazivanja, za onoga kome je upućen islamski poziv, za čovjeka koji nastupa, dolazi, djeluje i misli, dok je razvoj radnje u priči ljudskog porijekla vezan u cjelini za autora – pisca kazivanja, njegovu umjetničku stranu i stečeno iskustvo.
Pažljivim čitanjem ovih kazivanja Božanskog porijekla primijetit će se ona ista postupnost koja se primjećuje i u donošenju i primjeni islamskih zakona. Nema sumnje, Allah je Svemogući i Sveznajući i mogao je objaviti zakone u jednom času, donijet sve propise u cjelini, ali to On ne čini znajući da čovjek nije u stanju da to prihvati jer su mu sposobnosti ograničene.
– Kur'ansko kazivanje javlja se u vidu izazova, kao što je slučaj i sa ostalim tekstom Kur'ana, u čemu se ogleda snaga misije, jer Kur'an, kad poziva da se napiše takvo nešto kao što je njegov sadržaj, nije isključio tekst kazivanja, nije se ograničio na jedan dio svoga teksta, a drugi zanemario, nego uzima Kur'an kao cjelinu, izaziva svojom cjelinom, bilo kazivanjem ili nečim drugim. Izazov u Kur'anu je dobrim dijelom vezan za retoričku stranu, za lijep izraz u riječi, melozvučnost i rečenički sklop. Veličina i snaga kazivanja u Kur'anu upravo počinje na tom principu, jer je ova pojava izrazitija u kazivanju nego na drugim mjestima. Istina, i u kazivanjima se javlja pitanje „tajanstvenog, skrivenoga“ koje postaje još teže spoznati kada se poveže s pitanjem duše, ponovnog proživljenja i Dana polaganja računa. Međutim, ta tajanstvenost u kur'anskom kazivanju je u historijskim događajima i moguće je prodrijeti u njenu suštinu, a naročito kad se odnosi na narod-pristalice jedne od objavljenih Knjiga, što znači da veličina i snaga kur'anskog kazivanja počiva i na elementima retorike, ljepote kazivanja i njegovom odgojnom karakteru.
– Historijski događaji u kur'anskim kazivanjima i zbivanjima društvenog karaktera nisu se svi zbili u području Arabijskog poluotoka, nego izvan njegovih granica, a odnosi među ličnostima ne počivaju na onim principima koji vladaju među ljudima na Arabijskom poluotoku. Razgovor se ne odvija na arapskom jeziku nego na jezicima naroda i poslanika kojima su upućeni ti poslanici. Kur'an kroz ovo kazivanje vrši veliki umjetnički poduhvat, jer kad nam prenosi razgovore ličnosti iz tih kazivanja, on to čini na arapskom jeziku, „poarabljava“, prolazeći preko jezika na kome se odvijao razgovor među ličnostima kazivanja. Osim toga, Kur'an vrši izbor, ne prenosi razgovor u cjelini, nego donosi samo ono što odgovara konstrukciji kazivanja i njegovoj građi. Ovo čini radi postizanja glavne svrhe – islamskog poziva. Primjećuje se da je ovo u cjelini provedeno kod prenošenja historijskih događaja i društvenih zbivanja, ne zadržavajući se na detaljima u vremenu i prostoru.
Međutim, kada je riječ o elementima na kojima počiva građa kazivanja, naročito kada se radi o ličnostima, Kur'an daje nove slike.
Sveukupnost ovog izbora i povezivanje s islamskim pozivom je ono što Kur'an ističe potpuno jasno kada kaže: Objavljujući ti ovaj Kur'an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo (Jusuf; 3) ili kada kaže: Zato kazuj događaje da bi oni razmislili! (Al-A'raf:176).
U prvo vrijeme objave Kur'ana izrazito se ukazuje na minule događaje, Kur'an posvećuje posebnu pažnju pri slikanju ovih događaja koristeći pri tome glasovnu zvonkost. Ovim kazivanjima se želilo upozoriti idolopoklonike i izazvati strah da ih ne snađe kazna kao ranije narode. A ličnosti u njima skoro i ne postoje. Sva pažnja je koncentrirana ne na poslanike, nego na narode koje je zadesila katastrofa, mada se i u tim razgovorima dotiče Muhammedova ličnost, da li je iskren, pravi vjerovjesnik ili ne. Idolopoklonici ga osuđuju, govore da je čarobnjak, lud, da ne prima Objavu od Uzvišenog, nego mu to rade drugi. Na sve načine nastoje da ga potvore.
Ovu fazu kazivanja najbolje predstavljaju sure: Al-Qamar, Ad-Dariyat i Al-Haqqa. Citiramo: … Semud i Ad su Smak svijeta poricali pa je Semud uništen glasom strahovitim, a Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude povaljane kao šuplja datulina debla vidio, i vidiš li da li je iko od njih ostao? (Al-Haqqa:4-8).
Pri kraju ove i početkom nove faze primjećuju se vidne promjene u kur'anskom kazivanju. Naime, neki ljudi prihvataju novo učenje pa spor između pristalica ovog učenja i njegovih protivnika iskrsava i iz dana u dan se zaoštrava. Javlja se i novi vid izražaja, monolog ustupa mjesto dijalogu. Učesnici u dijalogu su narodi i poslanici. Dijalog se zadovoljava isticanjem imena poslanika, dok je njihova moralna strana potpuno izostavljena ili samo dotaknuta. Ovu fazu kazivanja mogu nam predočiti sure Aš-Šura ili Al-A'raf. Citiramo:…
A Adu – njegova brata Huda. „O, narode moj,“ – govorio je on – „Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?“
Ali, oni su ga lažnim smatrali, pa smo njega i one koji su bili uz njega u lađi spasili, a one koji u dokaze Naše nisu vjerovali – potopili; uistinu, oni su pravi slijepci bili. (Al-A'raf:64-65)
Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: „Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si, zaista, lažac.“
„O narode moj“, – govorio je on – „nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik.
Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste krupna rasta – Njegova je djelo. I nek su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da biste postigli ono što budete željeli.“
„Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima su se preci naši klanjali napustimo?“ – govorili su oni. „Učini da nas snađe to čime nam prijetiš, ako je istina to što govoriš!“
„Već će vas snaći kazna i gnjev Gospodara vašeg!“ – govorio je on. „Zar sa mnom da se prepirete o imenima nekakvim kojim ste ih vi i preci vaši nazvali, a o kojima Allah nikakav dokaz nije objavio? Zato čekajte, i ja ću s vama čekati!“(Al-A'raf:66-71).
Iz ove historijske faze razvoja kur'anskog kazivanja mogu se primjetiti sljedeće umjetničke pojave:
– elementi se umnožavaju kao i mnoštvo tema i događaja, pa prema tome i ličnosti, mada ih na nekim mjestima i nema, npr. u poglavlju Ibrahim i Al-Mu'minun, a preovlađuje dijalog.
– elementi postaju izrazitiji i svaki uzima svoje obilježje, događaji se redaju, ali se ne spominju narodi nego izgrednici (oni koji lažu ili oni koji se oholo drže), što nije slučaj u prethodnoj fazi; poslanici ne prijete narodima katastrofom, nego razgovaraju s njima nastojeći ih uvjeriti i pridobiti;
– teme Poziva koga ovaj nevjernički narod nastoji pobijediti postaju jasne i poznate, a sredina u kojoj se odvijaju događaji i u kojoj žive junaci kazivanja ima posebno obilježje;
– stil napušta raniji oblik, gugutanje (sedž’), zvučni glasovi pomalo se smjenjuju, a kazivanje uzima formu kao da nam prenosi događaj u kome se jedan narod obraća drugom.
Poslije ovoga nastupa i posljednja faza razvoja kazivanja, čime se upotpunjuje kazivačka građa, a samo kazivanje postaje pravi i vjerni izraz događaja ovog perioda.
Svaka ličnost uzima svoje mjesto u kazivanju. Jasni su karakteri i obilježja ovih ličnosti. Dijalog započinje svoju ulogu. On ostavlja dubok trag, a posljedice su potpuno jasne, ne samo u izrazu i misli, nego i u načinu reagiranja. Građa kazivanja se usavršila, dobila svoj konačni oblik i dostigla vrhunac u kazivanjima koja započinju riječima: Objavljujući ti ovaj Kur'an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo… (Jusuf:3). Tu je i kazivanje o Jusufu. Kazivanje započinje uvodnim dijelom, snom Jusufa, iz čega se može naslutiti šta bi moglo uslijediti.
Uvod kazivanja je sasvim jasan. Ovakav uvod nalazimo i u kazivanju Musaa, sura Al-Qasas, i kazivanju o Merjemi i Isau u suri Ali-Imran.
Kazivanje o Jusufu, poslije uvoda, govori o nekoj vrsti zavjere ubistva Jusufa. Iz kazivanja se saznaje da je pokretačka snaga zavist i zloba. Slušamo kazivanje Jusufove braće o putu i mjerama koje namjeravaju provesti, razmišljaju da li ga ubiti ili baciti u ponor. Zločinačka akcija se provodi i prvi koraci se preduzimaju. Zavaravaju starog oca kako bi im dozvolio da povedu Jusufa sa sobom. Sumnja se kod roditelja javlja i on se plaši, boji se da ga ne pojede vuk u pustinji dok se oni zabavljaju. Uvjeravaju ga da se to ne može desiti, da su oni velika grupa, da ga neće zanemariti. Roditelja varaju, brata odvode sa sobom i zločinačka akcija se provodi. U prvi suton mraka dolaze ocu plačući, „pojeo ga vuk“, uzvikuju.
Primjećuje se jedinstvenost u kazivanju i prozirnosti. Roditeljski strah zbog sina javlja se upravo iz procjene da ga ne pojede vuk onog časa kad ga oni ostave zapostavljajući ga. Njihova isprika roditelju bila je očita laž i izmišljotina. Dušu roditelja prekri oblak tuge. Kazuje im kako ne može da povjeruje niti da se njihovim kazivanjem pomiri. Ipak, njemu preostaje još samo strpljenje, neka je Bog na pomoći!
Vidimo Jusufa, a on u rupu bačen, gledamo kako ga vade iz rupe i odvode iz Palestine u Egipat, odlazi iz pustinje u grad, da živi u najdostojanstvenijoj porodici, u kući vladajuće porodice. Iz kazivanja saznajemo kako vladar Aziz sluti, da mu ovaj mladić donosi možda sreću i korist, nagovara da ga uzmu za sina. Čitalac primijeti iz samog razvoja događaja da ovoga mladića prati neka ruka zaštitnica.
Novi život, nove poteškoće! U kući vladara Aziza stvar se komplikuje i borba druge vrste otpočinje, borba nametnuta glavnom junaku, borba koja nije posljedica zavisti i mržnje, kao u prvom slučaju, nego iz simpatije i čulnog nagona. Žena u čijoj je kući Jusuf nastoji ga pridobiti za svoja erotska uživanja. Međutim, kod njega preovladava razum, odolijeva napadu žene i ne prihvata poziv. Kad žena otkri svoj poraz pred ovim mladićem, snađe je neka vrsta bijesa i želja za osvetom.
Složenost događaja prelazi okvire dvorca. Gospodarica optužuje Jusufa za djelo za koje se ispašta strašna kazna i ide u zatvor. Traže se vještaci da potvrde ko ima pravo, da li je žena u svojoj tvrdnji iskrena ili laže, ili pak obrnuto. Za dokaz da mladić nije počinio djelo uzima se to što njegovo odijelo nije pocijepano s prednje strane nego otpozadi. Događaji u kazivanju uzimaju prirodan tok što se moglo i očekivati. Naime, žene u gradu saznaju za slučaj gospodareve žene i ovog mladića i po svojoj naklonosti i ženskom običaju nastave prenositi i prepričavati događaj u raznim varijantama. Čuvši žena Azizova šta sve kruži u gradu o njoj, pokušava naći načina kako se izvući iz ovog vrtloga, u koji se sama bacila. Po drugi put u njoj progovori ženska priroda i navodi da pozove gradske dame sebi na gozbu, kada će se njihov stav promjeniti u cjelini. Dok su je ranije kudili, ovaj put se u njima javlja izvinjenje popraćeno požudom. Ljepota Jusufa opčarala ih je. Opijene njome, uzvikuju, da to nije čovjek, nego nevidljivo duhovno biće kakvog ljudska mašta ne može zamisliti. To daje povoda ženi gospodarici da otvorenije nastupa prema Jusufu, da bi zadovoljila svoj prirodni nagon – čulno zadovoljstvo. Prijeti mu da će biti, ako ne prihvati ovo što ona namjerava, uhapšen i ponižen.
Iako se i kod Jusufa javlja strah i bojaznost da neće moći izdržati požudama lijepe žene, ipak on, zahvaljujući nekakvoj nevidljivoj sili, odolijeva svim pokušajima i savlađuje sam sebe, pa radije ide u zatvor nego da zapliva sumnjivim vodama. Ženske spletke odbija s uspjehom.
Jusuf dospijeva u zatvor, ali ipak moralno neporažen. Čvrstoća, nepokolebljivost u uvjerenju nisu bile razdrmane. Naprotiv, on je pun snage i duha. U zatvoru objašnjava snove, poziva prisutne da napuste idolopoklonstvo, a da se prihvate vjere u Jednog i Svemogućeg Boga.
Zatvorska družina izlazi, jedan po jedan, a Jusuf ostaje provodeći dane kao i svi drugi zatočenici. Pri izlasku jednog zatvorenika iz zatvora Jusuf mu se obraća s molbom da poradi nešto i za njega, da se obrati vladaru Azizu. Međutim, ovaj oslobođeni zatvorenik zaboravlja riječi Jusufove. Tako je potrajalo sve do zagonetnog sna vladareva, kada vladarevi dostojanstvenici ostaše nemoćni da protumače san i kad se ovaj Jusufov drug iz zatvora sjeti Jusufa i zatraži od vladara da im Jusuf protumači san. Ponovo se osjeća u kazivanju zaštita veće sile nad Jusufom. Jusuf objašnjava šta se namjerava sa debelim i mršavim kravama, sa zelenim i suhim klasom u snu vladara Aziza.
Vladar poziva Jusufa, ali Jusuf odbija poziv sve dok se optužba ne ispita. Aziz poziva žene i preko njih saznaje pravu istinu, a to potvrđuje i gospodarica, da je ona njega zavodila, da je on odbijao i da su njegove izjave tačne. Jusufa puštaju iz zatvora, i na njegov zahtjev pri izboru zvanja, postavlja ga za šefa svih depoa poljoprivrednih proizvoda, neka vrsta sekretara za privredna pitanja.
Period Jusufova zaočeništva je period u kome susrećemo elemente vjerovjesništva ili elemente prodora u nespoznajno. Ovo susrećemo i u njegovu otporu požudama Azizove žene.
Kazivanje se ponovo dotiče nekih ranijih uspomena, zatim sastanak Jusufa i njegove braće koje on prepoznaje, a oni njega ne. Ovaj put Jusuf pravi planove kako da mu dovedu najmlađeg brata, a oni u svojoj podređenoj ulozi nagovaraju oca da im dozvoli da povedu brata sa sobom. Roditelj oklijeva i plaši se zbog onoga što je zadesilo ranije Jusufa. Najzad, prihvaća zahtjev sinova i najmlađi brat putuje u Egipat gdje živi i Jusuf i kome Jusuf pri dolasku dobacuje u povjerenju: „Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se…“ (Jusuf:69).
Jusuf po drugi put smišlja kako zadržati svoga brata pa stavlja vladarev pehar u njegov tovar i naređuje glasnogovorniku da uzvikuje da je neko ukrao pehar. Reagiranje je bilo oštro, i dogovoreno je da je odgovoran onaj u čijem se tovaru nađe pehar. Cilj je postignut, Jusuf se domogao svoga brata. Braća su očajna. Oni pokušavaju da Jusuf zadrži nekoga od njih umjesto njega, ali Jusuf odbija govoreći da ne želi biti nepravedan. Braća otputovaše, a ostaje najstariji koji izjavljuje da neće napustiti zemlju sve dok mu otac to ne dozvoli ili „dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji“ (Jusuf:80). On ih moli da prenesu ocu sve što se zbilo, da ga mole da im ovo povjeruje, a da može pitati i druge koji su bili na licu mjesta.
Sijedi roditelj je očajan, po glavi mu se redaju misli, sjeća se i Jusufa, ali gaji u podsvijesti duboku nadu. Strpljenju nema kraja. Nada se da će ipak jednog dana Uzvišeni dati da se vidi s njima i da će ih sve skupa okupiti. Prožima ga neka vrsta nadahnuća i on traži od sinova da ne očajavaju nego da odlaze, istražuju i ispituju za Jusufa i njegova brata, da ne sumnjaju u milost Božiju, jer očajnici i oni koji sumnjaju u Božiju milost mogu biti samo nevjernici.
Braća odlaze, nalaze Jusufa i otkrivaju mu sva duševna stanja, otkrivaju sve ono što ih je navelo da su ovo počinili. Jusuf je još njima zagonetna ličnost i ne otkriva se, mada ih zasipa pitanjima. Nešto kasnije on će ih iznenaditi i upoznati sa onim što je doživio, ističući da je sve ono što je doživio jedna vrsta nagrade za strpljive i bogobojazne, a Uzvišeni neće zanemariti one koji čine dobro da ih nagradi. Jusuf osjeća šta kruži u njihovim srcima, kakav bol prožima im grudi, kakve patnje sada trpe i pokušava olakšati im bol, jer više nema kuđenja. Bog je milostiv, oprostiće im ono što su učinili. Braća se radosna vraćaju roditelju, noseći sa sobom Jusufovu košulju koju pri dolasku staviše na lice starca oronulog od bola i vid, koji je zbog bola bio iščezao, sada se povraća i svi skupa kreću prema Egiptu. Jusuf im priprema veličanstven doček i kazuje ocu: „O, oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio.“ (Jusuf:100)
Kroz kazivanje provijava niz detalja, ali jedinstvo teme ničim nije zamagljeno. Glavna ličnost je Jusuf, oko njega se zbija radnja kazivanja, nižu događaji, vode dijalozi i sl. Druge ličnosti se čas javljaju, čas iščezavaju prema mjestu i vremenu odvijanja radnje u kazivanju. Njegova braća se javljaju u Palestini gdje su zajednički živjeli, poslije o njima ne znamo ništa dok ne dospijevaju u Egipat, ali opet u kontaktu sa Jusufom. Karavan putnika javlja se kao sredstvo transporta, prebacuju Jusufa u Egipat, a poslije zauvijek iščezava. Vladar, Aziz, njegova žena i gradske žene susreću se u kazivanju samo toliko koliko je potrebno da se odvija njegova radnja i u kući Aziza, jer je junak kazivanja upravo tu. Čim Jusuf dospije u zatvor, radnja se prenosi u zatvor, a žene iščezavaju sa pozornice zbivanja, i tako do kraja kazivanja.
Događaji su u kazivanju obični, mogu se desiti svakome, svugdje i u svako vrijeme. Nije nimalo čudno da neko koji nema ništa otputuje u bijeli svijet i tamo stekne i sredstva i visok položaj, a nije ni rijedak slučaj da gospodarica pokušava zavesti i nekoga od svoje posluge da bi sebi priuštila časak uživanja. Misli u tekstu kazivanja su normalne i sasvim obične, naklonost i simpatija koje se javljaju za vrijeme odvijanja radnje dešavaju se skoro svakodnevno i u svakom društvu. Mržnja, zavist, srdžba, spletke i ljubav – sve je to iznijeto na način kako se i zbiva u životu. Kazivanje predstavlja vrhunac umjetničke kazivačke građe u Kur'anu, što potvrđuje i njezin početak: Objavljujući ti ovaj Kur'an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo iako prije njega nisi, doista, ništa znao. (Jusuf:3)
Izvor: Zbornik radova u povodu objavljivanja „Fi Zilali'l-Kur'an“ na bosanskom jeziku, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2000., str. 43-51.