Autor: dr. Munib Maglajlić
Bošnjačka usmena književnost zabilježena je u raznolikim i razuđenim oblicima, u rasponu od najkraćih (poslovica, zagonetka, pitalica i sl.) do najdužih (epovi i od preko dvanaest hiljada stihova). Kao cjelina, bošnjačka usmena književnost se može dalje dijeliti na onu koja je oblikovana stihom, na jednoj, te onu u prozi, na drugoj strani.
Prvu skupinu djela oblikovanih stihom čine različite vrste lirske pjesme, drugu balade i romanse, a treću bošnjačka epika. Bošnjačka usmena književnost u prozi može se podijeliti na: priče o životinjama, bajke, novelističke, šaljive i druge priče sa izrazitim crtama fabuliranja, na jednoj, te legende, predaje i anegdote te druge kratke prozne oblike u kojima fabula nije razvijena (npr. poslovica i vic), na drugoj strani.
Lirska pjesma
Među lirskim vrstama bošnjačke usmene književnosti posebno se izdvaja ljubavna pjesma sevdalinka (prema turcizmu sevdah – ljubav, ljubavna čežnja, zanos), nastala u sredinama većih i manjih gradskih sredina oblikovanih pod istočnjačkim utjecajem, nakon propasti Bosanskog kraljevstva i pada srednjovjekovne Bosne pod osmansku vlast. U sevdalinci je došlo do plodotvornog spoja istočnjačkih elemenata sa zatečenom slavenskom tradicijom. U muzičkom pogledu je to vidljivo u prožimanju starobosanskog poravnog napjeva sa raličitim melizmima i tzv. prekomjernom sekundom. Najčešći oblici stiha u sevdalinci su epski (nesimetrični) deseterac, simetrični i nesimetrični osmerac, jedanaesterac, trinaesterac te lirski (simetrični) deseterac, obično u rasponu od 5 do 15 stihova. Melostrofu, tj. oblik pjevane strofe, odlikuju raznoliko izmjenjivani pripjevi. Pjevana je u različitim prilikama, bez muzičke pratnje ili uz pratnju saza te u novije doba harmonike. Sevdalinka je na upečatljiv način izrazila osjećanje ljubavne radosti, snovite čežnje ili treperavog iščekivanja susreta sa voljenim bićem, ali i ponor beznađa i ljubavnog očajanja te osjećanje bezizlaza, usljed neostvarene ili neuzvraćene ljubavi, vjerolomstva i iznevjerenog očekivanja. Posebnu odliku sevdalinke čine lokalna obilježja: u brojnim primjerima ova je pjesma zapamtila sasvim određene pojedince, djevojke i mladiće koji su ljepotom, držanjem ili učešćem u zgodama oko ašikovanja privlačili pažnju usmenih lokalnih pjesnika. Ušavši jednom u pjesmu, ove su ličnosti započinjale svoj “novi život”, u zamršenom toku koji je najčešće teško pratiti: junaci opjevanih zbivanja potiskivani su novim zgodama, koje su imale svoje vedre ili tužne sudionike. Najranija vijest o sevdalinci vezana je za drugu polovicu XVI st., ali je ova pjesma vjerovatno nastala još ranije. Sevdalinka je plodotvorno odjeknula i u lirici bošnjačkih pjesnika novijeg doba (Bašagić, Ćatić, Đikić, Humo i dr.).
Od ostalih lirskih vrsta zavrjeđuju pažnju pjesme uz rad, svadbene, uspavanke i šaljive. Pjesme uz rad pjevane su uz žetvu žita, uz rad oko kukuruza, duhana, vinove loze, maslina. Čule su se na zajedničkim poslovima (mobama) kada je trebalo plodove ljeta pripremiti za jesen i zimu. Svadbene pjesme pratile su različite dijelove svadbenih običaja, u skladu sa islamskim životnim načelima i praksom (uz kretanje svatova, uz traženje nevjeste, uz krnanje mlade, uz svođenje mladenaca i sl.). Raznovrsnu skupinu bošnjačkih lirskih pjesama čine uspavanke. Pjevane nad djetetom u bešici, izražavale su materinsku želju za sprječavanjem uroka i posvemašnjim zaštićavanjem čeda. Na raznovrsnost uspavanki ukazuju već i različiti oblici stiha kojima je spjevana: sedmerac, simetrični i nesimetrični osmerac, epski deseterac. Šaljive pjesme spadaju među one lirske vrste koje su slabije bilježene i općenito manje proučavane. Znatnu rasprostranjenost u bošnjačkoj sredini imale su pjesme u kojima smijeh izvire iz veselih zgoda koje izaziva nespretni mladić u silnoj želji da se što prije nađe u blizini drage. Vedrim humorom odlikuju se neke šaljive pjesme u kojima smijeh izaziva nakaradno prikazivanje supruga. Jedan broj šaljivih pjesama zasnovan je na “događanju nemogućeg”. Zbivanje u nekim šaljivim pjesmama slikovito je preneseno u životinjski svijet. Šaljivim pjesmama pripadaju također one koje su odrasli pjevali maloj djeci u cilju uveseljavanja i zabave. Zapravo su ove pjesme dio igre i za njihovo potpunije razumijevanje neophodan je opis koji objašnjava tok igre i mjesto pjesme u njenom toku.
Balada i romansa
Balada i romansa prisutne su u bošnjačkoj usmenoj književnosti u raznolikim i razuđenim oblicima.
Termin balada čuva sjećanje na vezu ove pjesme sa plesom (prema tal. balare – plesati) uz koji je u zapadnoevropskim književnostima pjevana. U bošnjačkoj baladi plesu odgovara žensko kolo, u kojem je pjevana poravnim napjevom, najčešće bez pripjeva i melizama svojstvenih sevdalinci. Bošnjačka usmena balada oblikovana je najčešće stihom desetercem, uglavnom epskim (nesimetričnim), rijetko lirskim (simetričnim), te osmercem (mnogo češće simetričnim nego nesimetričnim), kao i trinaestercem, u rasponu od petnaestak do preko dvije stotine stihova. U ženskom dijelu repertoara pjevana je na sijelima u kolu i mimo njega, skupno i pojedinačno (ponekad uz okretanje tepsije kao pratnju). U muškom dijelu repertoara pjevana je obično uz pratnju saza, a u novije doba harmonike, pa i violine. S obzirom na tematski raspon, bošnjačka balada može se podijeliti u šest skupina, s mogućnošću daljnje podjele:
- djevojci zle sreće,
- smrću rastavljenim dragim,
- zlosretnoj nevjesti,
- nesretnim supružnicima,
- ojađenim roditeljima,
- različitim sukobima u porodici.
Stradanje smrću rastavljenih dragih – u kojoj tragično zbivanje izaziva materino nametanju sinu nevoljene nevjeste – jedna je od najomiljenijih tema u bošnjačkoj baladi, o čemu svjedoči više desetina zabilježenih varijanata, u kojima se smjenjuju imena dragih (Omer i Mejrema, Mujo i Ajkuna, Mehmed i Fata i sl.). Brojnošću se izdvajaju također pjesme iz treće skupine, o tzv. smrznutoj nevjesti, koja na putu u novi dom prolazi kroz oluju i susnježicu, kao predskazanje ledenog dočeka u mladoženjinoj kući, koji za nju bude koban. Kao i u primjeru sevdalinke, lokalna obilježja čine jednu od glavnih odlika bošnjačke balade i predstavljaju njezinu osobenost: znatan dio ukupnog bošnjačkog baladičnog pjevanja vezan je za nekoliko pjesama sa lokalnim obilježjima, koje predstavljaju pjesničko uobličenje određenih mjesnih ili pokrajinskih zbivanja koja su privukla pažnju usmenih pjesnika, hroničara i očevidaca. Teme kao što su pogubljenje braće Morić ili na smrt osuđenog Ibrahim-bega (Kusture) – u usmenoj predaji “hafiza Kusture” – u Sarajevu, te pogibija Hifzi-bega Đumišića kod Bijeljine bile su toliko privlačne da su prenošene začuđujuće dugo te daleko od zavičaja pjesme. Tu spada i jedan broj manje rasprostranjenih lokalnih pjesama, a ovoj skupini pripada svakako najznamenitija bošnjačka i južnoslavenska balada općenito – Hasanaginica (1774), koja pjeva o nekoj davnašnjoj obiteljskoj tragediji u bošnjačkoj aginskoj porodici, a sukob junaka u njezinoj osnovi tragičan je nesporazum među supružnicima, koji, u skokovitoj radnji tipičnoj za većinu balada, neodgodivo vodi raspletu.Višestruko je zanimljiva za proučavanje bošnjačke balade pjesma o pogibiji sarajevskih janičarskih prvaka Morića, Hadži Mehmeda i Ibrahim-age, kolovođa bune iz sredine XVIII st., koja u neprekinutom usmenom prenošenju živi dulje od dva stoljeća, a o opjevanom događaju sačuvane su i usmene predaje, i svjedočenja ljetopisaca-savremenika, i pjesnički zapis u obliku tariha na turskom jeziku.
Romansa je pjevana na sličan kao i balada, ali vedrijim napjevom, a uobličena je najčešće epskim desetercem te trinaestercem, sedmercem i jedanaestercem, u manjem rasponu stihova od balade. Tematski se može podijeliti u četiri skupine: o nestašnom i preduzimljivom momku (djevojci), o ljubavnom nadgovaranju, o strasnom susretu, o ljubi u nevjeri. Vedrina je temeljna crta bošnjačke romanse. Na drukčiji način od balade, koja u žalobnom tonu pjeva o stradanju pojedinca, izazvanom tragičnom osjetljivošću, različitim strastima i osjećanjima ili izvanjskom silom – romansa vedro, često i sa humorom i raspusno, pjeva o ljubavi koja pobjeđuje. Doživljaj svijeta zato je u romansi općenito vedriji nego u baladi, za čije junake nema izlaza ni izbavljenja. Romansa pjeva o ljubavi razdragano i poneseno, izričući na taj način i pohvalu životu. Ljubav, tačnije ljubavna igra, u romansi je shvaćena kao vrhunaravni smisao života.
Epska pjesma
Najstariji poznati sloj bošnjačke epike vezan je za prostor srednje Bosne, na kojem izrasta njezin središnji junak, Đerzelez Alija. U oblikovanju epskog Đerzeleza značajno učestvuje historijski Gurz Ilyas, o kojem upečatljivo svjedoči njegov savremenik, turski hroničar Ibn Kemal. Epski Đerzelez ulazi tako, još za života svoga historijskog prednika, na “velika vrata” u bošnjačku usmenu epiku. Epski životopis ovog junaka bogatiji je od svih drugih bošnjačkih junaka, on se susreće i nadmeće sa najvećim brojem suparnika iz suprotstavljenih tradicija, o njemu, njegovoj snazi, njegovom konju, njegovom oružju, biljezima koji svjedoče o njegovim epskim podvizima i slično kazuju brojne predaje. On je jedini bošnjački epski junak – u stoljetnom snu, skriven u pećini u planini – čiji se spasilački dolazak očekuje u odsudnom času za život njegova naroda.
Pjesnici bošnjačke epike su oblikovali – kao suprotnost klasičnom epskom junaku – samosvojni lik poznat kao Budalina Tale (Od Orašca Tale, Ibrahim Tale), čijem je izrastanju doprinio historijski Tale Ličanin, buntovni Krajišnik koji je poginuo kod Banje Luke 1637. godine. Nastanak lika Budaline Tale s razlogom je doveden u vezu sa čaušem svatovskog veselja, čiji je izgled dao usmenom pjesniku osnovu za građenje junaka iz kojeg je progovorio čovjek iz naroda sa obje noge na zemlji, koji je suprotstavljen uobičajenom sjaju klasičnog epskog junaka: “…Nema Tale kadifli čakšira, nego čohane otrcane; nema na njem zlatom vezenih ječerma, nego ćurak od medvjeda, rukavi poderani; ne pokriva njegovu glavu kapa zrdalija ili finofes, već kapa od jazavca ili kao što na jednom mjestu vele, kapa od dva vuka. Na kapi nema junačkih čelenaka, nego trista praporaca. Ne nosi on toke i ilike, ni pozlaćene šipke, da mu sablja ne okači pleća. Ne steže se mukademom pasom, već ličinom, a nema ni okovanih pala, nego nosi čavlenu batinu, u kojoj je do pet stotina i hiljada klinaca…” (N.Tordinac) Tale umije što drugi ne umiju; Tale može što drugi ne mogu; Tale smije što drugi ne smiju. I ništa neće biti neočekivano od ovog nepredvidivog junaka, “naherenog delije” (R.Durić), jer svi – i na “turskoj” i na “kaurskoj” strani – znadu da je Tale jedan i jedinstven. Neponovljiv. Nepodmitljiv i nepotkupljiv. Smiješan i strašan istovremeno. Nehajan prema sebi i svome i nesebičan do samozaborava. Istinski plemić milosrđa koji sve dijeli i sebi ne ostavlja ništa. Najveći bekrija bošnjačke usmene epike. Šeret do urnebesa i pogubno istinoljubiv u isti čas. Ali nadasve, Tale je neumorni veseljak i šaljivdžija – “čauš naše narodne pjesme”, kako je primijetio Tordinac, tj. pokretač i glavni junak svih urnebesnih lakrdija krajišničkog četovanja. Kralj smijeha, bez podsmijeha, osim na vlastiti račun. Junak “bajatijeh leđa” (R. Durić), koji može ponijeti i podnijeti što drugi ne mogu, što je uzrok njegovog dubokog urastanja u tlo pučkog kazivanja.
Ličko i zapadnobosansko krajište također je pjesnički zavičaj mlađeg razvijenog sloja bošnjačke epike, čiji su naizrasliji junaci Mustaj-beg Lički i braća Hrnjice, prije svega Mujo i Halil. Neosporni zapovjednik bošnjačkog krajišničkog četovanja, Mustaj-beg Lički je u svom epskom liku objedinio osobine i sažeo ugled i vojničku slavu nekoliko bihaćkih kapetana, od razdoblja s kraja XVI do vremena Mustaj-bega Hasumovića iz druge polovice XVII stoljeća (Đ. Buturović). U oblikovanju epskog Muje Hrnjice važan udio je po svemu sudeći dao neki Mustafa Turčalović, koji se spominje u carskom fermanu upućenom Mehmed-paši Vuči, povodom burnih događaja u Krajini 1637. među šestericom Krajišnika čije je glave sultan tražio, povjerovavši da su oni prilikom uzimanja otkupa za jednog uglednog sužnja prisvojili četrdeset hiljada groša. Međutim, naspram oskudnog životopisa historijskog pretka Muje Hrnjice, stoji u narodnoj tradiciji, u usmenoj predaji, raskošna epska biografija ovog junaka, opjevanog u velikom broju krajišničkih pjesama. Sačuvane su predaje o Hrnjičinu porijeklu, dolasku u Krajinu, obznanjivanju junaštva, neranjivosti olovnim metkom, pogibiji napadom iz potaje, iz busije. Kao i drugi znameniti epski junaci, Mujo ima čudesnog, nepobjedivog konja, čiji se tragovi, zajedno s tragovima njegova koplja, pokazuju s koljena na koljeno, zna se za njegovu kulu u Kladuši, njegov bunar, njegov grob u Petrovoj gori i slično, sve to u znaku njegovih opjevanih pothvata, u kojima je često u društvu svoje braće i drugih krajiških epskih junaka. Legendarno je premoćno odnijelo prevagu nad historijskim, pjesma je prekrilila zbilju, epski je junak – ponijevši sjećanje na historijsku ličnost – u brojnim pjesmama bezbrojnih neznanih usmenih pjesnika proživio svoj “novi život”, bujna predaja, a ne štura povijest roji asocijacije kada se spomene njegovo ime. Visok stupanj samosvojnosti bošnjačke epike, kao važne etape u razvoju ukupne balkanske epike, utvrdio je niz glasovitih istraživača u stoljetnom slijedu, od F. Kraussa i L. Marjanovića, preko M. Murka, G. Gesemanna, M. Parrya, M. Brauna, A. Schmausa, do A. B. Lorda i Đ. Buturović, koja ustanovljava da su značajke bošnjačke epike u “njenom višestoljetnom trajanju, u njenoj samoniklosti, samosvojnosti, utemeljenosti na povijesnim zbivanjima te u njenom izražavanju u više tipova i oblika, što je uvjetovalo mogućnost njene podjele (pjesme o junacima Krajine, krajišnicima, unđurske pjesme, pjesme crnogorsko-hercegovačkog tipa).” Ista autorica je, na tragu istraživanja koja joj prethode, iznijela mišljenje da je dužina vrijednosna osobenost kojom se bošnjačka epika izdvaja na balkanskom prostoru, da je primanje islama bitno utjecalo na oblikovne tokove ovog pjesništva, na njegovo bolje čuvanje starobalkanskih tradicijskih obilježja, da je učešće Bošnjaka u društvenom životu velike Osmanske carevine njegove sadržaje učinilo raznovrsnijim, posebno one vojničke, od značaja za epiku, što je doprinijelo “ratničkom obilježju najstarijih slojeva usmene epike Bošnjaka” i konačnom prevladavanju “tipa krajišničke epike, tj. epike četovanja, mejdana, okršaja”.
Činjenica da je najveći broj bošnjačkih epskih pjesama zabilježen u drugoj polovici XIX st., u vrijeme kada su se “Bošnjaci našli u bespuću i sigurno znali da nemaju zajednički put sa Osmanlijama”, utjecala je na dulji vijek bošnjačke epike i bitno djelovala na njen daljni razvoj. Zahvaljujući činjenici o bujnom životu bošnjačke epike u vrijeme kada je u drugim nacionalnim književnostima na balkanskom prostoru i šire bila sasvim na izmaku, bilo je moguće da istraživači potraže u radu sa pjevačima iz Novopazarskog sandžaka, “živim Homerima”, odgovor na “homersko pitanje”. Tako je tridesetih godina ovoga stoljeća te nakon završetka Drugog svjetskog rata na području Novopazarskog sandžaka i drugdje zabilježena obimna epska građa koja je poslužila A.B.Lordu za razradu “teorije formule” o životu epike u danas već svjetski znamenitoj knjizi The Singer of Tales (Pjevač priča). Sažimanje rezultata obimnih i dugotrajnih istraživanja pokazuje da bošnjačka epika na balkanskom prostoru predstavlja “složenu i slojevitu epsku cjelinu” (Đ.Buturović).
Usmena proza
Usmena proza Bošnjaka može se podvesti pod uobičajenu književnoteorijsku podjelu na:
- priče o životinjama,
- basne,
- bajke,
- novele,
- šaljive priče,
- predaje,
- poslovice…
U odnosu na ovu vrstu umjetnosti riječi drugih naroda na istom prostoru, bošnjačka usmena proza odlikuje se nekim crtama koje su posljedica izravnog uticaja islama, s jedne, te upliva usmene književnosti islamskih naroda sa kojima su Bošnjaci dolazili u dodir: Turaka, Arapa, Iranaca, s druge strane. Ovaj je utjecaj ostvarivan u dva toka: izravnim doticajima – na putovanjima, na vojnim pohodima, u trgovačkim poslovima, te posredstvom pisane književnosti, čiji su prenosioci i tumači bili obrazovani pojedinci koji su učili turski, arapski i perzijski jezik, pripremajući se za različite vjerske, upravne i vojne službe u Bosni ili drugdje u Osmanskom carstvu.
Osim pozajmica na motivsko-tematskom planu, utjecaji su vidljivi i na razini likova, gdje je posebno upečatljiv primjer sa poznatim junakom turske šaljive priče, Nasrudin Hodžom, koji je urastao u bošnjačku usmenu prozu, poprimivši neka obilježja likova šaljive priče iz usmenog naslijeđa nove domovine, iz raznolike građe pričanja o Ćeli, Ćosi i drugim šaljivim junacima bošnjačkog usmenog pripovijedanja.
Bošnjačka usmena proza općenito je nedovoljno istražena kao cjelina. Unitarističko shvaćanje o “nedjeljivosti korpusa” i nemogućnosti izdvajanja pojedinih nacionalnih tokova na području usmene književnosti najvećeg dijela južnoslavenskog prostora imalo je posebno zahvalno tlo kada je riječ o usmenoj prozi. Građa bošnjačke usmene proze nalazi se u znatnom obimu već u najstarijoj objavljenoj zbirci (bosanske redovničke mladeži), čiji je sadržaj sakupljen u Bosni i Hercegovini sredinom XIX st. te kasnije u zbirkama N. Tordinca, K. Blagajića, V. Vrčevića i drugih, bez obzira na njihovu nacionalnu nominaciju, ali i u ondašnjim časopisima (Bosanski prijatelj, Bosanska vila, Behar).
U kasnijem razdoblju, nakon završetka Prvog svjetskog rata, u bošnjačkim i drugim časopisima (posebno Novom beharu) objavljivana je raznolika građa bošnjačke proze, a u to vrijeme pojavljuju se i prve zbirke sa bošnjačkom nominacijom (A. Nametak). U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata sastavljaju se i nove zbirke bošnjačke usmene proze, nastale novim bilježenjem na terenu, ali se vrše i istraživački uvidi u građu (također A. Nametak), posebno kada je riječ o usmenoj predaji, za koju se može ustanoviti da predstavlja najistraženiju vrstu bošnjačke usmene proze.
Proučavanja koja je na građi usmene predaje o Sarajevu obavila E. Smailbegović potkrepljuje tvrdnju o samosvojnim crtama bošnjačke usmene proze, koje izviru iz pripadnosti bošnjačkog naroda i njegove ukupne tradicije islamskom civilizacijskom okrilju. Predaje o evlijama ili “dobrim” i vidovitim pojedincima te čitav niz motiva u predajama o nastanku džamija, njihovih naziva i obilježja, o tekijama, grebljima, grobovima i turbetima, o vodovodima i česmama – samo pokazuju šta je sve nastalo kao samosvojna odlika bošnjačke usmene predaje pod izravnim islamskim uplivom. Svestranija istraživanja drugih bošnjačkih usmenih vrsta u tom pogledu tek predstoje i treba zamijeniti nerijetko proizvoljne ocjene o tzv. “orijentalnom repertoaru” bošnjačke pripovijedne i novelističke proze.
Izvor: www.oocities.org