Među muslimanima ima malo mu'mina, pravih iskrenih vjernika. A vrlo je mnogo onih, koji su samo po imenu muslimani, a, ustvari, daleko od islama. Jedan musliman, koji je tek primio islam, mora preći dug put, da bi postao mu'min – pravi, iskreni, osvjedočeni i nepokolebljivi vjernik.
Prema stepenu čvrstoće u imanu, mjeri se i cijeni vrijednost pojedinih muslimana. To se vidi na njihovim djelima i postupcima. Tako npr., pravi mu'min neće propustiti nijednog namaza. Za njega je namaz najvažniji posao u životu, prva i najpreča dužnost. Pravi mu'min neće se pokolebati u časovima iskušenja i skrenuti sa Pravog puta. U njega je iman čvrst i nepokolebljiv, on ne odstupa od svoga uvjerenja.
Iz čvrstoće imana proizlazi – kao rezultat i plod – odanost vjeri i ustrajnost u vršenju vjerskih dužnosti: farzova i ostalih ibadeta.
Iman je stvar srca. Ali njegovo se prisustvo u srcu očituje i vidi na djelima.
Alejhisselam kaže u hadisu:
Islamsko vjerovanje – iman – sastoji se od sedamdeset i više ogranaka. Prvi i najvažniji od njih, jeste kelimei-šehadet (islamsko očitovanje), a posljednji – ukloniti s puta ono što bi moglo drugima zasmetati.
Dakle, u preko sedamdeset prilika, na polju korisnog rada i djelatnosti, musliman može pokazati, da ga njegov iman pokreće na dobro, da ga stalno potiče na dobra i plemenita djela. Najsitnije od tih djela je ukloniti s puta ono što bi moglo zasmetati prolaznicima.
Islam, u svakoj prilici i na svakom koraku, uči svoje sljedbenike da budu korisni članovi društva, i da to, u svako doba i u svakom momentu, svojim primjerom dokazuju.
U drugom hadisu Alejhisselam kaže:
Kad vidite jednog čovjeka da je uobičajio dolaziti u džamiju, u džemat, onda možete slobodno posvjedočiti da je on mu'min.
Jer džemat čuva samo pravi musliman – mu'min, koji je čvrst u imanu, ubijeđen u ono što vjeruje.
Istikamet, istrajnost u vršenju propisanih dužnosti – ibadeta i dobrih djela, je, dakle, u tijesnoj vezi sa imanom, sa čvrstim vjerovanjem.
Ustrajnost u pokornosti Allahu, dž.š., jedan je od prvih i najvažnijih faktora i uvjeta za uspjeh u radu jednog mu'mina. To je ujedno i jasan dokaz, da su njegove misli čiste, a djela plemenita, nesebična i od opće koristi. Nasuprot tome, biti nemaran u ibadetu, nepokoran Allahu, dž.š., zaboraviti na svoje dužnosti i obaveze prema Stvoritelju, dokaz je slabog imana.
Allah, dž.š., hvali one koji su u pokornosti Njemu ustrajni i obećaje im u najtežim trenucima Svoju pomoć i milost.
U ajetu, koje smo proučili na početku hutbe, Allah, dž.š., kaže:
Onim muslimanima koji izjavljuju da je njihov Gospodar – Allah, dž.š., a zatim ustraju na Pravom putu – takvim muslimanima, mu'minima (u najtežim časovima) silazit će meleki, pa će ih tješiti i govoriti: „Nemojte se plašiti ni žalostiti, nego se radujte Džennetu koji vam je obećan.“
Dalje, u sljedećem ajetu, meleki kažu takvim muslimanima:
Mi smo vaši prijatelji i zaštitnici, i u ovozemnom i u budućem životu.
U ovom ajetu se ističe da će meleki i u ovozemaljskom životu dolaziti pravim vjernicima, mu'minima, koji na ovom svijetu budu strpljivi i ustrajni na Pravom putu, pa će ih čuvati i štititi od zla i tješiti ih sretnijom budućnošću, koja ih sigurno čeka.
U teškim časovima, kad ovladaju sile zla, i kad mu'mini najviše trpe, meleki će im silaziti i ulijevati im duhovnu snagu, da izdrže i ustraju, te da na koncu savladaju svoje protivnike.
Dakle, takvi mu'mini, pravi vjernici, ne trebaju se bojati za svoju budućnost, jer njih meleki štite i prate.
Najteže udarce u životu, podnosili su pejgamberi. Ali oni su uvijek bili ustrajni, nepokolebljivi i na koncu pobjeđivali.
Našem pejgamberu Muhammedu, a.s., Allah, dž.š., nalaže u suri Hud:
Ustraj na pravom putu, kao što ti je naređeno! (Idi pravo i u praksi primjenjuj propise islama!)
Islam je u teoriji jak, a u praksi još jači. Hoće se djelo, a ne samo riječ. Prvi muslimani, pod vođstvom Alejhisselamovim, uspjeli su u praksi provesti načela islama. U tome je veličina i tajna uspona prve generacije muslimana.
Sufjan ibni Abdullah, r.a., jedan od poznatih ashaba, pripovijeda kako se on jedanput obratio Alejhisselamu sa ovakvom molbom:
Božiji Poslaniče! Reci mi o islamu nešto što će me potpuno zadovoljiti, tako da o tome više nikog ne pitam.
A hazreti Pejgamber mu odgovara:
Reci: „Ja vjerujem u Allaha, dž.š.“ (Tj. slobodno izgovaraj kelimei-šehadet! Neka ti je to legitimacija! Budi ponosan što si musliman!) A onda, ustraj na tome! (Tj. provodi u praksi islamske propise! Neka se po tvojim djelima i postupcima vidi da si ti musliman i da te je islam odgojio. Budi uzor u tom pogledu, u primjeni islamskih propisa, tako da se i drugi mogu na tebe ugledati i povesti se za tvojim primjerom.)
Eto tako, u ovom smislu, savjetuje Alejhisselam ovog ashaba.
Šta je to istikamet, o kojem se govori u gore spomenutom kur'anskom ajetu, kao i u ovom citiranom hadisu? Šta znači to – biti ustrajan na pravom putu, u dini-islamu? U čemu se sastoji ta ustrajnost?
Na ovo pitanje nam odgovara nekoliko ashaba.
Enes ibni Malik, r.a., pripovijeda:
Kada je ovaj ajet bio objavljen i kad nam ga je Alejhisselam proučio, svi smo mi te riječi vjerovali i prihvatili, te se po njima vladali – odmah u praksi primjenjivali ono što smo naučili. Međutim, kasnije, poslije Alejhisselama, mnogi od nas su popustili: pokolebali se, otkazali poslušnost, udaljili se od islama. A neki se čak i u kufur vratili!
Zato je Ebu Bekr, nakon Pejgamberove smrti, kad je zaprijetilo rasulo, morao povesti oružanu borbu protiv tih otpadnika. U tom smislu Enes ibni Malik, tumačeći ovaj ajet i pojam istikameta (ustrajnosti), kaže:
Ko ove riječi (amentu billahi) izgovori i čvrsto ih srcu primi, pa se po njima vlada i provodi ih u djelo, tokom cijelog života i sve do svoje smrti, za tog se čovjeka može reći da je stalan, čvrst i ustrajan.
Kad su Ebu Bekra pitali šta znače ove kur'anske riječi, on odgovara:
To su oni muslimani koji Bogu druga ne zamišljaju, koji su se očistili od širka.
Hazreti Omer, r.a., kaže:
Istikamet (ustrajnost na pravom putu) sastoji se u tome da čovjek bude čvrst i ustrajan u izvršavanju islamskih propisa i da se kloni svega što je po islamu zabranjeno.
Komentarišući ovaj primjer, hazreti Omer, pošto je bio mudar, dalekovidan i poznavao ljudske slabosti i njihovu prevrtljivu ćud, dodaje:
Da ne ideš sad tamo, sad amo, izmičući se ispred obaveza. Kao što bježi lisica, kad je potjeraju lovci, pa ide cik-cak linijom, da ih zavara i da joj se izgubi trag.
Nema izmicanja ni vrdanja! Ko je pravi mu'min, taj će se, kao junak, suprostaviti svim poteškoćama. Pravi mu'min ne bježi od obaveza. On čvrsto stoji na braniku vjere i odupire se svakoj buri. A ne priklanja se sad na jednu, sad na drugu stranu – kako vjetar puše – kao što rade slabići.
Hazreti Osman, r.a., kaže za ovaj pojam istikameta (ustrajnosti):
Ustrajni su oni mu'mini u kojih su čiste namjere i djela, i koji sve rade u ime Allah, dž.š.
Hazreti Alija, r.a., daje ovakvo tumačenje:
Ustrajni su oni koji izvršavaju farzove (ne ostavljaju ni jedne dužnosti koju im je Allah, dž.š., propisao i naredio).
I Ibni Abbas, r.a., ima slično mišljenje:
Ustrajni su u vršenju farzova.
Hasan Basrija, koji je vidio i zapamtio mnoge ashabe i od njih primio nauku islama, kaže:
Pravi muslimani su oni koji ustrajno sprovode Allahove naredbe. Pokoravaju se Allahu, dž.š., i rade ono što je on naredio, a klone se onoga što je On zabranio.
Isti ovaj učenjak – Hasan Basrija, imao je običaj ovako se obratiti Allahu, dž.š., u dovi:
Ja Rabbi! Ti si naš Gospodar i mi Te molimo da nam podariš istikamet. (Tj. molimo Te da nam učvrstiš iman u našim srcima, pa da budemo čvrsti i nepokolebljivi kao mu'mini, i ustrajni u izvršavanju Tvojih propisa.)
Eto, ovakvo mišljenje o pojmu istikamet (ustrajnosti u pokornosti Allahu, dž.š.) imali su ugledni ashabi i veliki islamski učenjaci iz prvih generacija muslimana, koji su islam primili direktno od Alejhisselama, ili od njegovih najbližih drugova.
Ustrajnost na pravom putu, u dini-islamu, jedno je od prvih i najznačajnijih svojstava pravog muslimana. Po ustrajnosti na jednom dobrom i korisnom poslu poznaje se vrijednost ljudi. Pošten i vrijedan čovjek, ubijeđen u ispravnost svog stanovišta, svoga djelovanja i vladanja, hrabro krči put naprijed i neće pokleknuti pred naletom kakve kratkotrajne oluje, tegobe ili opasnosti. On ima čvrsto uvjerenje, koje neće promijeniti ni za najveće blago ovoga svijeta, ma kroz kakva iskušenja prolazio.
Tako se vladaju svi pošteni, plemeniti i čestiti ljudi.
Takav je pravi musliman. On je čvrst i nepokolebljiv u svom uvjerenju. Njegov je iman kao granitna stijena.
Takav čvrst mu'min, jakog imana, stub je i bedem za koji se drže i zaklanjaju drugi vjernici, njegova braća, u kojih je iman slabiji i koji se lako pokolebaju.
Snaga i čvrstina imana, proizlazi iz čistih namjera i želja, kao i iz ispravnosti osjećaja srca. Jedan mu'min neće poželjeti ono što po Šeriatu nije dozvoljeno. On se toga unaprijed odriče. Pored toga, on je pravedan i iskren, u čuva se da ne bi oštetio prava drugih. Sve je to jedno s drugim povezano: jezik kao izraz srca, a srce pod kontrolom razuma. Jedno drugo čvrsto drže i ne daju čovjeku da skrene s Pravog puta.
Osjećaji srca moraju se uskladiti sa zahtjevima razuma. Razum mora biti regulator naših postupaka. Kad ih on usvoji, a sredina prima i odobrava, tek onda nam savjest može biti čista i mirna.
U tom smislu Alejhisselam kaže u hadisu:
Neće biti potpun i ispravan iman u jednog čovjeka, dok mu ne bude ispravno srce. A srce mu neće biti ispravno, dok mu jezik ne bude ispravan. (Tj. dok mu u skladu ne budu riječi sa mislima i namjerama.)
Jezik odaje tajnu srca. Čim čovjek progovori, on sam sebe odaje. Ako čovjek i krivo govori, po riječima se može naslutiti šta on misli.
Pravi musliman, mu'min, mora misliti šta govori. Mora svoje riječi uskladiti sa mislima. On Allaha, dž.š., vjeruje i, kao takav, kao mu'min, pošten i iskren, tek onda može steći povjerenje svoje okoline i očekivati da i njemu drugi vjeruju.
Nema vjere onaj ko nije povjerljiv.
Tako kaže Alejhisselam.
Kome se ne može vjerovati, toga se treba bojati. Samo iman, čvrsta vjera, može čovjeka sačuvati od grijeha, nepravde i krivog puta. Samo iskren vjernik usklađuje misli, riječi i svoja djela.
Dakle, u svemu je potrebna ispravnost, iskrenost i poštenje. A iz te ispravnosti proizilazi kao rezultat stalnost, čvrstina i ustrajnost. Ne smije čovjek, u časovima kriza i iskušenja, pokolebati se i klonuti duhom, jer je to osobina slabića. A da bi ostao na visini svoga zadatka, čvrst i ustrajan, mora redovito izvršavati propisane držnosti.
Ne smijemo, dakle, popuštati i udovoljavati svome nefsu – nezasitim strastima – nego se moramo boriti i uložiti te snage da se održimo na Pravom putu, koji smo već jednom izabrali i prihvatili.
Eto, u tome leži značaj ovog ajeta, koje smo protumačili i ovih Pejgamberovih riječi:
Reci: „Amentu billahi (vjerujem u Allaha), pa, onda, na tome budi ustrajan!“
Da nas Allah, dž.š., uzme u Svoju zaštitu i da nam pomogne da se održimo na Pravom putu! Amin!
(Hutba je održana u Carevoj džamiji u Sarajevu, u petak 16. septembra 1977. godine / 2. ševvala 1397. godine po Hidžri, Glasnik VIS-a, br. 6/1977)
Izvor: h. hfz. Halid ef. Hadžimulić, Hutbe, Udruženje Hadži Mujaga, Sarajevo, 2015, str. 217-229.