Islamska nauka je imala veliki utjecaj i na svijet Zapada kao i na dvije glavne civilizacije smještene istočno od islamskog svijeta s kojima je islam bio u snažnom doticaju, tačnije, na Indiju i Kinu. Da nije postojao snažan utjecaj islamske nauke, tok razvoja nauke ovih civilizacija bio bi sasvim drugačiji. To je posebno slučaj sa Zapadom, što je danas, naravno, od središnjeg značaja s obzirom na razvoj suvremene znanosti na Zapadu i njena kasnijeg utjecaja na čitav Svijet.
U periodu između 11. i 13. stoljeća po Isau, a.s., preveden je na latinski jezik veliki broj temeljnih djela islamske nauke, uglavnom u Španiji, ali i na Siciliji te i u ponekim italijanskim gradovima, a neki su od muslimanskih naučnika, poput Ibni Sine i Er-Razija, postali uobičajenim imenima u zapadnjačkom svijetu. Islamska medicina je postala temelj evropske medicine, do tog stepena da je čak jedna tako ikonoklasična ličnost poput Paracelsusa, u znak pobune protiv tradicionalne medicinske prakse i težnje za uspostavljanjem suvremene medicinske nauke, spalio u Baselu Ibni Sinin Kanon, kao simbol tradicionalne medicine.
Isti razvoj može se pratiti i u oblasti matematike. Temeljna djela El-Khwarazmija i ostalih islamskih matematičara podučavala su se na zapadnjačkim sveučilištima u toku nekoliko stoljeća. Astronomske tablice sakupljene na Zapadu, poput onih Alfonsa Mudroga iz Španije, bile su utemeljene na muslimanskim tablicama, Zidžu. Rasprave o algebri nastale u periodu kasnog srednjeg vijeka i renesanse bile su uglavnom utemeljene na djelu Hajjama. Radovi iz područja alhemije i hemije napisani na latinskom jeziku uključivali su iscrpnu leksiku arapskog jezika upravo zato jer nije postojao adekvatan latinski vokabular iz tih oblasti.
Slični bi se primjeri mogli beskonačno nabrajati. Cjelokupan utjecaj islamske znanosti na nauku Zapada, mada proučavan od velikog broja naučnika, nije još u potpunosti proučen na dostojan način. Važno je, također, na ovom mjestu istaknuti da su gotovo sve rasprave iz područja islamskih nauka, a koje su prevedene na latinski jezik, bile pisane arapskim jezikom. Brojne rasprave pisane perzijskim jezikom, koji je drugi po važnosti islamski jezik iz područja nauke i na kojem je nastao znatan broj kasnijih naučnih radova, kako u Perziji tako i u Turskoj i Indiji, ostale su nepoznate u suvremenom Svijetu. Iz tog se razloga vrlo malo zna o kasnijoj historiji islamskih nauka.
Na muslimanskim naučnicima je da u potpunosti prouče cjelokupnu historiju islamskih nauka, a ne samo ona poglavlja i periode koji su utjecali na nauku Zapada. Zadatak je također islamskih naučnika da predstave tradiciju islamskih nauka sa stanovišta samog islama, a ne sa stanovišta scijentizma, racionalizma i pozitivizma koji dominiraju historijom nauke na Zapadu od utemeljenja ove discipline početkom 20. stoljeća u Evropi i Americi.
Značaj razgranate islamske naučne tradicije za današnje muslimane, osobito mlade, ne leži samo u osjećaju ponosa pripadanja toj civilizaciji, s obzirom na prestiž koji ima nauka u suvremenom svijetu. Ona je, štaviše, testament na koji je način islam bio u stanju snažno unaprijediti raznorodne nauke, a da se pri tome ne otuđi od vlastitog svjetonazora i ne stvori nauku čija bi primjena vodila uništenju svijeta prirode i sklada koji mora postojati između čovjeka i prirodnog okoliša.
Islamska nauka nije važna samo sa stajališta nauke, onako kako se ona danas shvaća na Zapadu, već ona nosi i duhovni i intelektualni značaj. Njeno proučavanje i razumijevanje važno je kako bi se u duhu mladih muslimana sagradio most između zapadnjačkih nauka, koje mnogi od njih studiraju, i islamskih principa, kojima moraju ostati vjerni. Veliko dostignuće muslimanskih naučnika bilo je u tome što su posjedovali najstrožije standarde kritičke misli i bili besprijekorni naučnici, a da istovremeno nisu izgubili svoju vjeru ili se otuđili, s islamske tačke gledišta, od univerzuma unutar kojeg su unapređivane sve islamske nauke.
Tradicija islamskih nauka je, naravno, postepeno slabila, no ona nije izumrla onako brzo kako su neki bili skloni tvrditi na Zapadu. Ona je bila živa još i u 10., 11. i 12. islamskom stoljeću, osobito u oblastima medicine i farmakologije. Ako bismo govorili o propasti islamskih nauka, tada se može govoriti samo o posljednja dva ili tri stoljeća, ako se uzme u obzir cjelokupan islamski svijet. I ne treba se stidjeti te činjenice jer nijedna civilizacija u historiji nauke nije bila snažno zainteresirana za prirodne nauke u toku čitave svoje povijesti. Postojala su u svakoj civilizaciji razdoblja snažnijeg zanimanja i ona manjeg te nema razloga izjednačavati postepeni gubitak poticaja u unapređivanju nauke u islamskom svijetu s automatskom dekadencijom te civilizacije. To je moderan, zapadnjački pogled, koji izjednačava civilizaciju sa naukom, onako kako se ona danas podrazumijeva. No, to je ipak pogrešan stav u koji počinju sumnjati i mnogi na Zapadu.
U svakom slučaju, s islamske tačke gledišta, mada je činjenica da je interes za nauku opao nakon prvih nekoliko stoljeća islamske povijesti, islamska civilizacija nije automatski počela nestajati niti je započeo period opće dekadencije. Dekadencija koja se jest uistinu javila u islamskom svijetu pripada mnogo kasnijem periodu islamske povijesti negoli se to obično tvrdi. Ova bi se činjenica mogla u potpunosti dokazati ako se jednom napiše cjelovita historija islamske nauke i civilizacije.
Nažalost, sve do danas ne postoji jedna takva detaljna historija, a uz to, najveći dio naučnog rada usmjerenog u tom cilju proveli su zapadnjački naučnici, koji su bili prirodno primarno zainteresirani za one aspekte islamskih nauka koji su utjecali na Zapad.
Izvor: Sejjid Husein Nasr, Vodič mladom muslimanu, Ljiljan, Sarajevo, 1998, str. 83-85, prijevod: Aida Abadžić-Hodžić