Položaj žena, u različitim kulturama, kroz različita historijska razdoblja je savremenim historičarima, sociolozima, antropolozima, etnolozima i različitim teoretičarima društvenih prilika izrazito zanimljiva tema.
Sasvim je razumljivo da se položaj žena, kroz vrijeme i sve druge civilizacijske promjene mijenjao i još uvijek se mijenja. Moglo bi se reći, da je položaj žena u jednom društvu najočitiji pokazatelj sveukupnih društvenih promjena unutar jedne zajednice.
S druge strane, prilično je teško u potpunosti imati uvid u položaj žena. Naime, položaj žena se razlikuje, ne samo od društva do društva već od porodice do porodice. Praktični porodični život i opće funkcioniranje društvenih zajednica vrlo su često uvjetovane kulturnim identitetom, religijom, odgojem i mnogim drugim faktorima. U savremenom društvu se sa pravom ponekad može postaviti pitanje zbog čega se stalno govori o položaju žena? Zašto je to toliko važno, zar ne postoje druge teme koje su jednako tako važne a o kojima se malo ili nikako ne govori. Razlog zašto govorimo o položaju žena je taj što od položaja žena u društvu i stepena uvažavanja njihovih uloga zavisi i položaj djece, mladih djevojaka, starijih žena ali i odgoj muškaraca, mladića koje treba naučiti da se žene, djevojke, djevojčice i starije žene trebaju i moraju poštovati. Ne zato što su one naprosto po datosti žene, slabije, krhkije, emotivnije. Žene nisu predmet sažaljenja niti su kao takve nedostatne bilo kom smislu. Ipak, u mnogim kulturama širom svijeta čak i mentalitetu nekih savremenih društava koji sebe smatraju emancipiranim društvima, vlada uvjerenje da su žene slabija, nepouzdana, emotivno i duhovno nestabilna bića. Dječake, maldiće, zrele muškarce treba podučiti da se žene moraju poštovati jer to vodi zdravom razvoju pojedinca, porodice i na kraju uspostavi zdravog društva.
Bitno je naglasiti da se kroz tradiciju i kulturu i brojne religije odnos prema ženama drugačije percipira. Vrlo često se nad ženama provode različite nerazumne prakse opravdavajući se religijom iako te prakse i svirep odnos prema ženama nemaju nikakve veze sa religijom s kojom se poistovjećuju. Važno je napraviti distinkciju između religijskih praksi i praksi proisteklih iz tradicije. Tradicija odnosno običajna praksa je dogovoreni oblik ponašanja koji članovi jedne zajednice konsenzusom uspostave kao važeće. Religijski postulati su transcedentni principi koje Bog naređuje ljudima. Pravila koja prihvatamo kao prioritet te prema njima formiramo sistem vrijednosti zavisi od odgoja, okruženja u kojem živimo ali i od karaktera pojedinca. Neosporno je pravo izbora, svakog pojedinca, po kojem sistemu vrijednosti će ravnati svoje djelovanje. Da li će biti religiozan ili ne. Ipak kada se govori o koliziji religije, tradicije i laičkog zakona, u savremenim društvima, uz uvažavanje grupnih, etničkih, religijskih i drugih specifičnosti ipak posebno mjesto zauzima obaveza poštivanja laičkog zakona. Zbog toga se pokreću rasprave unutar naučnih krugova savremenih mislilaca multikulturalista i feminista koji nastoje pomiriti međusobme razlike kroz različit niz rasprava koje se bave pitanjem korisnosti odnosno štetnosti multikulturalizma za ostvarivanje ženskih prava i obrnuto. Ova tema je izuzetno obimna te zahtjeva detaljne analize sveukupnog društvenog stanja Ako bismo se na kratko vratili na društveni aspekt odnosa prema ženama moralo bi se reći da kao društvo imamo vrlo malo ili ni malo informacija kako su zaista živjele žene u prošlosti? Čime su se bavile? Da li su zaista imale pravo glasa? U savremenom dobu veoma često pribjegavamo predrasudama o životu ljudi u prošlosti, koje nemaju nikakvih temelja niti u literaturi niti praksi. Mora se naglasiti da su odnosi prema ženama, djeci, starijima i različitim drugim marginaliziranim grupama različiti širom svijeta. Nije bio isti odnos prema ženama u antičkoj Grčkoj i u starom Rimu. Nije bio isti odnos u srednjem vijeku i u modernom dobu. Glavno pitanje je kakav je danas odnos prem ženama? Je li bolji ili lošiji? Kakav je status žena u 21. stoljeću? S jedne strane, želimo vjerovati da je položaj neuporedivo bolji a ipak se suočavamo sa činjenicom da je femicid sasvim normalna pojava, iako ovu pojavu uglavnom vezujemo za neka davno prošla vremena. Istina je da žene danas imaju pravo oblačiti odjeću koju žele, imaju pravo na nasljedstvo, privatnu svojinu, pravo na zaposlenje i sopstvenu zaradu. Ipak postoji i jedna ne baš svijetla strana ravnopravnosti polova a to je da su žene sve manje zaštićene kao bića kao konstitutivni, neizostavni dio društva. Nisu zaštićene niti u svojim kućama od strane svojih muževa, očeva, braće ili sinova. Otuda upravo fenomen femicida koji je danas čini se, izuzetno raširen. Vrlo često se još uvijek smatra da bi žena trebala da bude u kući bez mogućnosti na rad i obrazovanje. Mnogi očevi još uvijek nevoljko šalju svoje kćerke na školovanje, ne dopušta im se osamostaljenje dok se ne udaju. Udaja predstavlja novi oblik „zaštite“ žena jer će suprug preuzeti brigu o njima. Ovdje treba naglasiti da je neosporno pravo izbora žene da bude domaćica, majka, nezaposlena koja isključivo vodi računa o djeci i domaćinstvu, dok je suprug odnosno muškarac glavni priskrbitelj ekonomske sigurnosti. Također bismo mogli navesti stav profesora Shiraza Dosse koji u kontekstu kritike feminizma, tvrdi da ukoliko žene žele biti „konzervativne“ bez obzira da li to podrazumjevalo nošenje, hidžaba, bivanje domaćicom i majkom bez zaposlenja, ako žele biti dio svojih etničkih zajednica, za koje liberalni feministi tvrde da suopresivne sredine, to pravo im se mora priznati. Borci za ženska prava poput zagovornika radikalnog feminizma trebaju imati na umu da svaka žena ne mora nužno podržavati ideologiju feminizma. Pravo na lični izbor bi trebao biti fundamentalni postulat demokratije i borbe za ljudska prava. Zbog sveprisutnog radikalnog feminizma i svojevrsne diktature određenih ideologija u savremenom društvu suočavamo se sa drugačijim ekstremom u kojem žena mora sama brinuti o porodici vrlo često je ona ta koja je defakto samohrani roditelj iako je u braku. Ovakav tretman se često opravdava tvrdnjom da su žene tražile ravnopravnost te da bi trebale snositi posljedice svoje borbe.
Napravimo samo kratak osvrt na odnos islama prema ženama. Muhammed mir s njim je dokinuo nerazumnu praksu zakopavanja žive ženske djece. Sinovo pravo nasljeđivanja žena svog preminulog oca. Pravo muškaraca da žene neograničen broj žena. Ženama je dato pravo na nasljedstvo. Pravo na zaradu i zadržavanje ličnih prihoda te slobodu raspolaganja sa zarađenim prihodima. Ono što bi u bilo veoma zanimljivo spomenuti a direktno je vezano za razbijanje stereotipa o muško ženskim odnosima je način na koji je poslanik Muhammed mir s njim upoznao svoju suprugu hazreti Hatidžu. Hazreti Hatidža je bila veoma uticajna žena svog vremena koja je prva ponudila brak poslaniku Muhammedu mir s njim. Njihov brak ali i brak hazreti Alije i hazreti Fatime su zaista najbolji primjer supružnicima ali i mladim naraštajima kako bi trebalo tretirati svog partnera ali i općenito kako se uspostavljaju i održavaju muško ženski odnosi. Kada je Muhammed alejhi selam oporučio ljudima na Oprosnom Hadždžu da je najbolji među njima onaj koji se najbolje odnosi prema svojim ženama želio je skrenuti pažnju na važnost poštovanja ličnog integriteta žene. Poštovanja njene datosti ne sa pretenzijom da se ona „štiti“ i „čuva“ kao da je nedostatna. Naprotiv, poenta poruke Muhammeda mir s njim je da žena nije manje vrijedna zato što je žena po datosti, fizičkoj konstituciji ili mentalnim odlikama. Žena je sa aspekta islama, jednakopravno Božje stvorenje koje čini skoro polovinu čovječanstva. Iako postoji niz rasprava na akademskom nivou, o odnosu religije, tradicije i feminizma kao pokreta koji zagovara ostvarenje prava žena u svim segmentima društva, ipak sve rasprave se manje više svode na analizu islamskog stava o položaju žena. Vrlo često zapadni mislioci sebi daju za pravo da se smatraju kulturološki superiornijim u odnosu na pripadnike drugih kultura, u prvom redu islamske kulture. Ovdje bi bilo prikladno navesti još jedan stav profesora Shiraza Dosse koji se kritički odnosi prema stavovima jedne od najpoznatijih američkih feministica Susan Moller Okin te tvrdi da ona ali i niz drugih zagovornika ideologije feminizma imaju malo ili nimalo znanja o stvarnom statusu žena u islamu Stoga iz perspektive slabih pretpostavki formiraju čitave znanstvene teorije o tome kako žene iz istočnih kulturnih krugova po svaku cijenu trebaju biti „spašene“ jer su zajednice u kojima one žive apriori opresivne. Profesor Dossa svoj kritički stav prema feminizmu nastavlja jednom vrlo zdravorazumskom tvrdnjom, da nisu svi muškarci isključivo neprijatelji žena. Razlike u stavovima feminista i multikulturalista koje smo samo površno predstavili kroz kritički osvrt i stavove profesora Shiraza Dosse su društvena činjenica.
U tom kontekstu razlike ne bi trebale biti razlog razdora i tenzija već se moraju prihvatiti kao potpuno prirodna činjenica koju je nemoguće iskorijeniti. Prvi korak ka izgradnji pravednog stabilnog društva je uspostava ravnoteže i razumjevanje razlika koje se ne mogu niti ih treba niti pretjerano isticati niti nastojati obrisati.
Za ovakvo shvatanje međuljudskih i međurodnih odnosa potreban je visok stupanj etičke ali i političke osvještenosti. Etičke vrijednosti prenosimo na mlađe naraštaje, najprije u porodici ali i to je sveukupna društvena odgovornost medija i školstva. Djecu učimo o moralu i važnosti poštivanja roditelja, starijih, drugačijih koji imaju jednaka prava kao i oni sami kroz literaturu, trendove, muziku i uopće način života.
IZVORI: „Uloga žene u obitelji: Nekad i sad“ izvorni naučni rad;
Bukal Ana; Sveučilište u Zagrebu; Fakultet za hrvatske studije; Odsjek Sociologija; 2022. godina.
„Feminističko gledište o multikulturalizmu“ Pregledni rad;
Memić Amina; „Socijalne teme“ Izdavač; NVO „Poticaj“ Zagreb, Hrvatska; 2021. godina