Božiji vjerovjesnici oživljavanjem jednobožačke prirode čovjeka započeli su svoj program izgradnje čovjeka i u okrilju vjere u Boga ljude su podstaknuli na izvršavanje njihovih ljudskih i moralnih obaveza i upozorili ih da su obožavanje Boga i dobročinstvo Božijim stvorenjima izvori zadovoljstva
Uzvišenog Gospodara i da je za vjernika steći Božije zadovoljstvo nešto što
je ugodnije od bilo koje blagodati i poželjnije od bilo kakvog užitka.
Imam Sadik, a.s., je rekao: “Bog je objavio Davudu a.s.: ‘O Davude, uz Mene radostan budi, u spominjanju Mene uživaj i u šaputanju sa Mnom ugodno se osjećaj.’”[1]
Istinski vjernici, nastupajući sa pozicije čovjekoljublja i izvršavajući svoju ljudsku dužnost, pomažu beskućnicima i hrane gladne. Njihov cilj u ovom iskrenom služenju nije to da ih ljudi uzdižu i hvale, nego je njihov užitak u ovom služenju Bogu u pridobivanju Božijeg zadovoljstva.
“Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!”[2]
Božiji poslanici svojim duhovnim naukom proširili su ljudima opseg slasti i užitaka. Oslobodili su ih isključive prevlasti životinjskih strasti, osnažili snagu spoznaje nutrine i upoznali duše ljudi sa duhovnom hranom i ukazali im na činjenicu da čovjek može uporedo sa materijalnim užicima steći i duhovne slasti.
Imam Sadik, a.s., je rekao: “Tri su zabave vjernika: uživanje sa ženama, šaljenje sa braćom (u vjeri) i noćni namaz.”[3]
U ovoj Imamovoj, a.s., predaji su uživanje u intimnom odnosu sa ženama, druženje sa bliskim prijateljima i noćni namaz stavljeni u istu ravan.
Užitak intimnog odnosa sa ženama i veselje uz šalu sa prijateljima posjeduju materijalnu stranu užitka i svi ljudi su u stanju to iskusiti, ali će duhovnu slast noćnog namaza okusiti isključivo one osobe u čijim nutrinama se probudila ljubav prema Bogu i oni koji posjeduju istinsku vjeru u Gospodara svijeta, u protivnom govoriti ljudima bez vjere o užitku u noćnom namazu isto je kao i govoriti maloljetnoj djeci o ljepoti intimnog tjelesnog odnosa ili govoriti od rođenja slijepim osobama o uživanju u gledanju u ljepotu lica.
Osobi koja u životu bude vodila računa isključivo o svojoj životinjskoj dimenziji i praktično zanemari duhovni i ljudski aspekt svoje ličnosti i koja potpunu sreću i zadovoljstvo bude tražila u zadovoljavanju svojih životinjskih nagona i prohtjeva duše, bit će uskraćena spoznaja duhovnih užitaka i duhovnog zadovoljstva i uspjeha.
Hazreti Isa, a.s., u svojim mudrim savjetima je rekao:
“Istinito vam zborim, doista kao što bolesnik gleda u ukusnu hranu, ali ne može uživati u njoj zbog jačine bola, isto tako ni zaljubljenici u Ovaj svijet ne uživaju u ibadetu i u njemu ne pronalaze slast zbog ljubavi prema imetku.”[4]
Osoba koja u svojoj nutrini posjeduje razvijenu duhovnu dimenziju ličnosti i koja je postala istinski čovjek nikada neće biti zarobljena materijalnim užicima i zadovoljavanjem svojih životinjskih nagona. Ta osoba više vodi računa o duhovnim slastima i istinskoj ljudskoj sreći, a materijalne užitke koristi u toj mjeri u kojoj je Bog zadovoljan i dok oni ne nanose štetu njenoj duhovnoj i ljudskoj dimenziji.
Abdullah ibn Abbas kaže: “Posjetio sam Zapovjednika vjernika, a.s., u Zi Karu, kada je bio pokrenuo vojsku protiv stanovnika Basre. Zatekao sam ga kako krpi svoju sandalu. Tada me je Zapovjednik vjernika pitao: ‘Kolika je vrijednost ove sandale?’ Odgovorih: ‘Nema nikakvu vrijednost.’ Potom on reče:
‘Boga mi, ona mi je draža nego upravljanje vama, osim kada promičem pravdu i odvraćam krivdu.’”[5]
Upravljanje i vladanje nad ljudima sredstvo je zadovoljenja potrebe za vlašću i jedno od materijalnih zadovoljstava. Promicanje pravde i odvraćanje krivde znak je ljudskosti i duhovnog zadovoljstva i užitka. Osoba koja za cilj ima isključivo priskrbljivanje materijalnih zadovoljstava u svakom slučaju vladajući i upravljajući ljudima uživa i sretna je jer je postigla svoj cilj. Ali osobi koja je istinski čovjek slast u vladanju je zapravo promicanje pravde i ukoliko ne bude u stanju položaj upravitelja upotrijebiti u korist istine i pravde, vladanje i zadovoljavanje potrebe za vlašću kod nje neće imati vrijednost.
Dakle, u nebeskoj školi Božijih poslanika užitak i zadovoljstvo čovjeka nisu ograničeni na materijalna uživanja i zadovoljenje životinjskih nagona, nego čovjekoljublje i postizanje uzvišenih ljudskih težnji za vjernike i istinske ljude, također, predstavljaju izvor zadovoljstva, užitka i sreće.
Mladi koji vjeruju u Gospodara svijeta i koji su svoje srce vezali za islamska učenja i vjerske programe mogu svoje slobodno vrijeme iskoristiti na putu samoljublja i čovjekoljublja. S jedne strane, uživajući u dozvoljenim užicima, zadovoljiti svoje životinjske nagone i materijalne želje, a s druge strane, obožavajući Gospodara i služeći ljudima, mogu postići i ljudske i duševne užitke i zadovoljstva.
Izvor: Muhammed Taqi Falsaf, Mladi, razum i osjećanja, sv. 2, Preveo s perzijskog
Nihad Čamdžić, fondacija Mulla Sadra, Sarajevo 2012., str. 313 – 315.