hfz. Ibrahim Trebinjac
(Članak je preuzet iz časopisa El-Hidaje, broj 9., god. VI, vlasnik i izdavač: El-Hidaje, organizacija Ilmije, Nezavisne Države Hrvatske, urednik: h. Mehmed Handžić, Sarajevo, 5. svibanj 1943., str. 252. i 253.)
Uživanje ! Pusta želja mnogih, a stvarnost tek za neke. Koliko uzdaha, koliko boli, tuge, znoja i svih drugih neprilika imaju jedni, da bi, preko svoje volje, omogućili uživanje drugim, koji to sigurno ničim nisu zaslužili. Kažu, da su današnjem bezobzirnom uživanju intelektualni začetnici filozofi novog vijeka, jer su oni individualizam uzdigli na vrhunac svih težnji i proglasili uživanje za bitni i jedini cilj života.
Individualizam je, prema tome, čimbenik, koji najviše pogoduje razvijanju želje za neograničenim, bezobzirnim uživanjem. Nitko se neće obarati na individualizam, dok se on pokazuje u granicama prirodnog, dakle i dopuštenog. Drugim riječima, individualizam, kao takav izvire iz prirode svakog čovjeka i on je koristan, pa i nužan, dok se pokazuje kao težnja, da čovjek kao jedinka podmiri svoje bitne potrebe. Ovakav individualizam je sasvim čedan i bez njega ne dolazi na svijet valjda ni jedan čovjek. O takvom individualizmu, međutim, ovdje nije riječ, nego o onome, koji je već izašao iz kruga prirodnosti i koji se pokazuje kao grubi egoizam, ovaj opet, u želji za neograničenim uživanjem.
Egoizam je uvijek predmet velikih napadaja baš stoga, što su kroz njega ljudi pokazivali želju, da u pribavljanju osobnih dobara ne postoje nikakva ograničenja, nikakve zabrane, nego da oni, koji mogu, uživaju, pa makar prešli preko mora suza i patnje drugih ljudi, – da se poslužimo riječima Stirnera. Pri tome se uvijek zaboravlja, da bez duševnog ne može i ne smije biti tjelesnog uživanja.
Duševno uživanje je ono, koje daje smisao tjelesnom i ono uvijek ograničava tjelesno na taj način, što stalno ukazuje na dužnost svakog čovjeka da omogući uživanje i drugom. Može nam ova tvrdnja zvučati čudnovato, može i nevjerovatno, ali ona ostaje istinita. Njena istinitost ima uporište u gorkoj stvarnosti, koja nam, između ostalog, kazuje i to, da danas ima najmanje uživanja baš zato što se javlja tolika želja, upravo gramizivost za neograničenim uživanjem. Ovo se ne može shvatiti drukčije nego kao posljedica odsutnosti duševnog uživanja, koje neprekidno onemogućuje razvitak egoizma. Oni, koji misle, da mogu uživati individualno, „preko mora suza i patnji drugih ljudi“ i da je to uživanje znak služenja njihove sreće, trebali bi znati da ne može biti trajno baš iz tog razloga i da će se sigurno ubrzo okrenuti u njihovu nesreću i najgoru patnju.
Individualno uživati znači isto što i uživati u tuđem zlu, a tako uživati može samo onaj, koji ne misli ni na život, a kamoli na uživanje drugih ljudi. Pravo uživanje jest i ostaje samo zajedničko uživanje, a ovo je opet moguće kroz duševno uživanje i ubijanje egoizma. Za časna čovjeka uživanje, koje je omogućeno kroz bol i patnju drugih ljudi, odnosno iza koga će drugi ljudi to sigurno imati, nije uživanje, nego sramota i ono je uvijek nepoželjno.
Pravi čovjek nastoji, da njegovo uživanje ne bude za druge samo želja, nego prava stvarnost, upravo: on uživa samo onda kad i drugi uživaju.
Ima i danas takvih ljudi, ali su rijetki upravo toliko, da se gotovo ne zamjećuju, jer ih zaklanjaju oni drugi. Naša stvarnost ovakve ljude čini ludim i oni su nemoćni da dođu do svog potpunog izražaja. Međutim, to njih ne može pokolebati u uvjerenju, da će njihova želja postati djelo, da njihovo uživanje mora značiti baš toliko koliko i goli život drugih ljudi. Što činjenično stanje nije takvo, može poslužiti, ne kao dokaz njegove prirodnosti, nego bezobzirnog induvidualizma i sramnog egoizma, koji će, jer je neprirodan i na svom vrhuncu, prije ili kasnije, morati srušiti sam sebe.
Ako ovo izgleda danas kao utopija, sutra će biti sigurno stvarnost, jer se već danas gomilaju znaci, koji tako uvjerljivo kazuju, da su časovi individualizma već izbrojani. S njim će morati leći u grob i želja za uživanjem preko bola i patnji drugih ljudi, makar ona današnja rijetka bića, što se pogrešno nazivaju ljudima, to žalila i oplakivala.
Hfz. Ibrahim Trebinjac se rodio u Sarajevu 17. oktobra 1912. godine. U rodnom mjestu je počeo i završio svoje obrazovanje. Poslije mekteba i osnovne škole upisao se u Gazi Husrev-begovu medresu na kojoj je maturirao 1933. godine. Kada je u jesen 1935. godine osnovana Viša islamska šeriatsko-teološka škola, upisuje se i on. Diplomirao je u prvoj generaciji ove naše najviše školske ustanove 1939. godine. Tokom pohađanja medrese završio je hifz pred hafiz Mustafa ef. Mujezinovićem. U jesen 1934. Trebinjac je otišao u Kairo na dalje studije, ali je iz porodičnih razloga morao da se vrati i prekine dalje studiranje u Kairu.
Uskoro poslije završene medrese, Ulema medžlis u Sarajevu, postavio je hafiz Ibrahim ef. za imama Timurhan džamije (Čeljigovići) i vjeroučitelja Druge osnovne škole u Sarajevu. One godine kada je diplomirao postavljen je za profesora-vjeroučitelja u Drugoj muškoj gimnaziji u Sarajevu. U školskoj 1945/46. godini predavao je u ženskoj GH medresi. U nekoliko navrata, do 1946. godine, predavao je honorarno i u muškoj GH medresi. Sticajem prilika, od 1948. do jeseni 1965. godine radio je u privredi, kada je postavljen za profesora u GH medresi, gdje ostaje do odlaska u mirovinu 1977. godine. Dva puta je, za to vrijeme, vršio dužnost i direktora Medrese. Kada je otvoren Islamski teološki fakultet, hadži hafiz Ibrahim ef. je na njemu postavljen za profesora, gdje ostaje do iznenadne smrti 16. oktobra 1982. Predavao je dva predmeta: kiraet i hadis.
Trebinjac je bio poznat i kao vaiz. Vazovi su mu bili aktuelni, sažeti i redovito potkrijepljeni kur'anskim ajetima i hadisima.
Ibrahim ef. je spadao među naše najbolje hafize. Bez pretjerivanja se može reći da je skoro cijeli život učio Kur'an, proučavao ga i druge podučavao.
Izvor biografskih podataka: http://www.bosanskialim.com/rubrike/biografije/bosanski_alimi/Trebinjac_Ibrahim.html