Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova, Koji svojim robovima prašta kad pogriješe i od svojih robova traži da opraštaju ljudima kad se ogriješe o njih. Neka je salavat i selam na Muhammeda, s.a.v.s., koji je svojom velikodušnošću pokazivao kako trebamo razumijevati ljudske slabosti i prelaziti preko njihovih grešaka, ne bismo li osvojili, pridobili njihova srca tako da sutra budu okrenuta samo prema Allahu.
Mnogi ljudi nisu svjesni da se u islamu sa malim djelima zarađuje mnogo. Naravno, to je tako ukoliko su ta djela učinjena iskreno. To je tako makar se radilo i samo o jednom dobrom djelu. Neki su samo jednom gestom pridobili oprost svih grijeha, kao, recimo, ona prostitutka koja je napojila žednog psa.
Treba imati na mu i to da se, isto tako, i sa malim, neznatnim lošim djelima, evo, recimo, samo jednom lošom rečenicom upućenom čovjeku, a posebno vjerniku, može prouzrokovati uništenje dobrih djela i otići u vatru kao krajnji rezultat. Kao ona žena koja je mučila svezanu mačku i time zaslužila kaznu. I druga žena, koja je bila vjernica, pobožna, ali je svojim jezikom uznemiravala svoje komšije, pa je Poslanik za nju rekao:
„U njoj nema dobara i pripada stanovnicima Vatre.“[1]
A uzvišeni Allah, u suri El-Furkan, u 20. ajetu, kaže:
Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite pa izdržite, a Gospodar tvoj sve vidi.
U drugom ajetu sure El-Mulk, Allah kaže:
Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.
Muhammed, s.a.v.s., svojim primjerom je pokazao kako treba postupati prema onima koji ne znaju i koji uznemiravaju i napadaju druge pogrdnim riječima. Hazreti Aiša, r.a., tu Poslanikovu karakteristiku je opisala riječima: „Nikad se Resulullah nije svetio radi sebe.“[2]
Ovi ajeti i hadisi nam govore koliko trebamo biti velikodušni i strpljivi na Allahovom putu. Moramo imati u vidu da će uvijek biti onih koji će nas napadati, ogovarati, potvarati, ismijavati i sl. Ali je poenta u tome da treba pokazati snagu oprosta i ne svetiti se nikom.
Rekao je Muhammed, s.a.v.s.:
„Zaista, najbolji moj sijeldžija među vama na Sudnjem danu bit će onaj koji ima najboje ponašanje.“[3]
Ima ljudi koji su stekli ugled jednim svojim djelom ili jednom svojom lijepom izrekom. Među onima koji su sebi sačuvali trajan spomen je i Ebu Damdam, o kojem se veoma malo zna. On je svojom izrekom pokazao savršen moral i plemenitu dušu.
Ibn Suni, Nesaijin učenik, u svom djelu Amelu-l-jevm vel-lejleh, prenosi da je Alejhisselam jednom prilikom svojim ashabima rekao:
„Zar svaki od vas ne može biti kao što je bio Ebu Damdam?“ „A ko je bio Ebu Damdam, ja Resulallah?“ upitali su ashabi. Na to Alejhisselam reče: „On bi, kad bi jutro svanulo, običavao reći: ‘Allahu moj, ja Tebi poklanjam sebe, svoju čast.’ On ne bi grdio one koji bi njega grdili, ne bi nasilje činio onima koji bi njemu činili i ne bi udarao one koji bi njega udarali.“[4]
Poslanik je dodao da je ovom čovjeku Allah oprostio sve grijehe.
Obratimo pažnju na Ebu Damdamove riječi: „Ja poklanjem sebe i svoju čast Tebi.“ Velike su to riječi. Dakle, kad bi neko pokušao skrnaviti njegovu čast i čast porodice, on se ne bi bunio protiv toga.
Jedne prilike je Poslanik tražio od ashaba da se pripreme za podjelu sadake jednom siromahu. Te noći su svi ashabi kod svojih kuća ponešto pripremili za siromaha. Međutim, jedan od ashaba, koji nije imao nikakvog imetka, obratio se Allahu riječima: „Gospodaru, Ti znaš da nemam ništa, a Poslanik to od nas traži. Evo, Allahu, ja dajem svoju čast u ime sadake.“ Kad su, sutradan, ashabi došli Poslaniku, on im se odmah obratio riječima: „Neka ustane onaj čija je sadaka sinoć primljena.“
Kako bismo mi postupili kad bi neko potvorio tvoju ili moju ženu? Neka svako sebi odgovori.
Šta se dogodilo sa Ebu Bekrom es-Siddikom kad je potvorena njegova kćerka hazreti Aiša, žena Poslanika, da je spavala sa drugim? Kad je spušten ajet da je hazreti Aiša čista od toga, Ebu Bekr es-Siddik je rekao: „Tako mi Allaha, ko god je potvorio hazreti Aišu, neću mu pomagati, niti ću ga obilaziti.“ Ove riječi su prouzrokovale spuštanje drugog ajeta: Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe i one koji su na Allahovom putu rodni kraj napustili; neka im oproste i ne zamjere. Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta, samilostan je. (En-Nur, 22)
Ovaj ajet je direktno upućen Ebu Bekru es-Siddiku i svima onima koji će zapadati u takve situacije. Iz ovog događaja saznalo se da je među onima koji su potvorili hazreti Aišu bio i Ebu Bekrov tetić Mistah, kojem je pomagao i izdržavao ga. Nakon što je čuo upitnu rrečenicu od Allaha: „Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti?“ Ebu Bekr es-Siddik je glasno odgovorio: „Drago mi je, Allahu, da mi bude oprošteno.“ Odmah nakon toga, oprostio je Mistahu i nastavio mu pomagati.
Neka ovaj događaj bude pouka svima nama.
Molim Allaha, dž.š., da učini da uvijek svojoj braći opraštamo i prelazimo preko njihovih grešaka. Amin.
(Ali-pašina džamija, 3. avgust 2001)
Izvor: Sulejman Bugari, Vratimo se Gospodaru, Connectum, Sarajevo, str. 147-150.