Strpljenje je odupiranje svakoj vrsti poticaja i motiva koji čovjeka udaljavaju od Boga.
Prema tome, usvajanje bilo kojeg moralnog svojstva vezanog za vjerovanje zahtijeva strpljenje, jer se u etici vjerovanje i lijepa ćud smatraju dobrim prema mjerilu učinkovitosti u približavanju Bogu, a naspram svake lijepe ćudi nalazi se loša ćud, kojoj je lakše prikloniti se.
Usvajanje lijepog morala zahtijeva ustrajnost, vježbu i praksu. Osim toga, odupiranje onome što čovjeka udaljava od Boga dešava se tek kada čovjek vjeruje u Boga, kada ima spoznaju o Njemu.
Bez spoznaje o Bogu i Njegovim atributima i bez vjerovanja nijedno se djelo ne može smatrati dobrim po tome što približava Bogu ili suprotno od toga.
Prema tome, vjerovanje u značenju spoznaje i čvrstog uvjerenja u Boga, Njegove atribute i lijepa imena jeste neophodan uvjet i obavezan uvod za strpljenje.
S druge strane, vjerovanje, pored verbalnog potvrđivanja i sigurne spoznaje, obuhvata i djelovanje u skladu sa stubovima vjere, a djelo, onako kako to spoznaja iziskuje, ima potrebu za strpljenjem i odupiranjem.
Na kraju se može kazati da bez strpljenja nije moguće postići potpuno vjerovanje koje podrazumijeva praktičnu obavezanost Božijom vjerom.
Dakle, veza između vjerovanja i strpljivosti je dvostrana: s jedne strane, teorijsko vjerovanje gradi strpljenje, a s druge strane, bez strpljenja neće biti ostvareno praktično vjerovanje.
Čovjek koji zbog neke nevolje počne da se žali, na taj način izvještava o slabosti svoje spoznaje i teorijskog vjerovanja.
Drugim riječima, nepotpunost spoznaje i sigurnosti čini ga nemoćnim da bude strpljiv.
A i onaj koji nije strpljiv u pokornosti, nije uspio obavezati se onim što sama njegova spoznaja iziskuje. On ne može da se kreće putem koji pred njim otvara spoznaja o Bogu te stoga njegovo vjerovanje neće ni biti potpuno.
Isto to važi i za čovjeka koji gubi vlast nad sobom kada se nađe pred grijehom, pa usljed toga i počini grijeh.
U trenutku činjenja grijeha on kao da je zaboravio na Boga Kojeg je spoznao te ne postupa u skladu sa onim što zahtijeva njegovo teorijsko vjerovanje. U predajama se snažno naglašava veza između strpljenja I vjerovanja.
Hazreti Ali, a.s., kaže: “Budite strpljivi, jer strpljivost je vjerovanju ono što je glava tijelu, i kao što nema dobra u tijelu bez glave, nema dobra ni u vjerovanju bez strpljivosti.”
Na drugom mjestu kaže: “Vjerovanje počiva na četirima stubovima: strpljivosti, uvjerenju, pravdi i džihadu.” Bogobojazan čovjek posjeduje i teorijsko i praktično vjerovanje.
Drugim riječima, čovjek koji posjeduje bogobojaznost stiže do ispravne spoznaje o Bogu, biva upućen na Pravi put I zna svoje obaveze. S praktičnog aspekta, on je pokoran svome Gospodaru i ne prelazi granice Pravoga puta.
Hazreti Ali, a.s., govoreći o osobinama bogobojaznog čovjeka, mnogo puta spominje odliku strpljenja kod tih ljudi.
U hutbi Hammamu, nabrajajući znakove bogobojaznog čovjeka, on kaže: “I od njegovih znakova… strpljenje u tegobama.”
Na drugom mjestu u istoj hutbi kaže: “A u neugodnostima on je strpljiv.”
I na tom mjestu kaže: “Strpljivi su u vremenu koje traje kratko, a u ishodu zadobijaju ugodnost koja traje dugo.”
Strpljenje uzeto u obzir u ovim riječima obuhvata sve vrste strpljenja, jer je život bogobojaznih ljudi ispunjen strpljenjem u nesrećama I pokornosti te čuvanjem od grijeha.
Čovjek koji je svjestan Boga vjeruje u Budući svijet, a zbog toga je strpljiv u pokornosti i suzdržava se od neposlušnosti Bogu, što je povod dobijanja Božijih blagodati.
Imam Ali, a.s. je rekao:
“Tražite upotpunjenje blagodati Božijih prema vama strpljivošću u pokornosti Njemu, kloneći se neposlušnosti Njemu. Jer, zaista, sutra je blizu danas.”
Izvor: “Temelji Islamske etike”, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2016.