Veza između znanja i vjerovanja
Veza između znanja i vjerovanja

Veza između znanja i vjerovanja

Vjerovanje je nešto što je veće od racionalne ili sigurne spoznaje. Ono je sigurna spoznaja isprepletena s djelom i ljubavlju.

Uzevši u obzir ono što smo prije kazali u vezi sa uvjerenošću i njenim razinama, razine uvjerenosti osvjedočenjem i one iznad njega možemo smatrati spoznajom isprepletenom s vjerovanjem, zato što vjernik činjenjem dobrih djela i provođenjem šerijatskih duhovnih smjernica podiže razinu svoje uvjerenosti.
Ova vrsta duhovnih smjernica i dobrih djela javlja se kao posljedica jake želje za Istinom koja je spoznata, stvarajući kod vjernika iskustvo koje, s jedne strane, predstavlja bližu i dublju spoznaju, a s druge dovodi do toga da mu jačaju želje i da čini više djela.

Prema tome, racionalna sigurna spoznaja, koja je u skladu sa zbiljom i nazivamo je znanje, predstavlja potrebni uvjet i neophodnu pripremu za vjerovanje (iman).
Međutim, vjerovanje je nešto što je iznad znanja. Ono osim znanja sa sobom donosi snažnu želju i djelo. Koliko je ljudi koji i pored posjedovanja znanja ne postanu vjernici i ne postupaju u skladu sa onim što njihovo znanje iziskuje!

Faraon i njegovi sljedbenici primjeri su onih ljudi koji, i pored toga što su imali sigurno znanje, ipak nisu postali vjernici.
Musa, a.s., im je predočio jasne Božije znakove i oni su bili uvjereni u ispravnost njegovih riječi, ali su ipak ustali i borili se protiv njega: I oni ih (znakove Naše), nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi čvrsto vjerovali da su istiniti, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. Faraon se suprotstavio Musau, a.s., unatoč činjenici da se osvjedočio u njegove mudžize.

Drugi ljudi, poput mađioničara koje je faraon unajmio da se suprotstave Musau, također su bili svjedoci Musaove mudžize i, suprotno faraonu, povjerovali su u Musaa i njegovog Boga te su ostali vjerni svome imanu i verbalno i praktično.
Nakon što su vidjeli Musaovu mudžizu, bez oklijevanja padaju na sedždu i obznanjuju svoje vjerovanje u Musaovog Gospodara.

Nisu čak imali straha ni od faraonove prijetnje i od vjerovanja ih nije mogao odvratiti strah od mučenja i smaknuća.
Sada nam se nameće važno pitanje: Zašto znanje samo po sebi ne dovodi do vjerovanja?

Izvor: “Temelji Islamske etike”, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2016.