Sheykh zastupa uvjerenje o neiščezavanju razumne duše nakon smrti čovjeka, ali druge moći, naime, biljne i životinjske moći iščezavaju sa smrću tijela.
Uzrok nerazorivosti razumne duše je to što je savršenstvo razumne duše percipiranje inteligibilnih formi i ove percepcije se stječu posredstvom povezivanja sa djelatnim umom, a tjelesna zanimanja poput misli, bola, radosti i jake želje su prepreke pred povezanošću sa djelatnim umom.
Dakle, povezanost sa djelatnim umom nije moguća bez ostavljanja na stranu svih ovih moći i ne postoji ništa drugo osim tijela što bi se ispriječilo trajanju ove povezanosti.
Prema tome, ukoliko razumna duša uspije steći neovisnost od tijela, biće stalno povezana sa svojim darovateljem savršenstva, naime, sa djelatnim umom i svaka stvar koja je povezana sa svojim darovateljem savršenstva zaštićena je od razaranja i iščezavanja, posebno ako se ne može razoriti i kada bi bila odvojena od njega.
Stoga razumna duša i nakon smrću tijela ima stalni život; to što vegetativne i životinjske moći iščezavaju sa smrti čovjeka je stoga što one svoja specifična djela ne mogu izvršavati bez tijela i nikada se ne odvajaju od tijela.
Dakle one umiru sa smrću tijela zato što svaka postojeća stvar, koja nema svoja djelovanja, biće isprazna, a u svijetu postojanja ne postoji ništa što bi bilo isprazno.
Ibn Sīnā ne samo da tijelo ne smatra uvjetom opstanka duše već ga ne smatra ni uvjetom za njeno usavršavanje.
Stoga on je uvjeren, ukoliko duša u vrijeme odvajanja od tijela nije postigla svoje savršenstvo, ona se može usavršiti nekim drugim putem.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.