Nek je u miru Ibrahim!
Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoranAllahu, pravi vjemik, nije druge smatrao Allahu ravnim. I bio je zahvalan na blagodatima Njegovim. Allah je njega izabrao i na pravi put izveo.
I Allah pokaza lbrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. Kad nastupi noć on ugleda zvijezdu i reče:
„Ovo je Gospodar moj!“
A pošto zađe, reče:
„Ne volim one koji zalaze!“
A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče:
„Ovo je Gospodar moj!“
A pošto zađe, on reče:
„Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, bit ću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali.“ A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu:
„Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!“
A pošto zađe, on reče:
„Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!“
Nek je u miru Ibrahim!
„Allahu se jedino klanjajte“, govorio je on narodu svome, „i Njega se bojte; to vam je bolje, da znate. Zar lažna božanstva umjesto Allaha hoćete? I šta o Gospodaru svjetova mislite? Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?“
Oni odgovoriše:
„I naši preci su im se klanjali.“
„I vi ste a i preci vaši bili u očitoj zabludi“, reče.
„Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?“, upitaše oni.
„Ne“, reče, „Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati. Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!“
I on baci pogled na zvijezdu, pa reče:
„Ja ću se, evo, razboljeti!“
I oni ga napustiše, uzmaknuvši.
A on se kumirima njihovim prikrade, pa reče:
„Zašto ne jedete? Šta vam je te ne govorite?“
I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili.
„Ko uradi ovo sa bogovima našim“, povikaše oni, „zaista je nasilnik!“
„Čuli smo jednog momka kako ih huli“, rekoše, „ime mu je Ibrahim.“
„Dovedite ga da ga ljudi vide“, rekoše, „da posvjedoče.“
„Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?“, upitaše.
„To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti“, reče on.
I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše:
„Vi ste, zaista, nepravedni!“
Zatim glave oboriše i rekoše:
„Ta ti znaš da ovi ne govore!“
„Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?“, upita on. „Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?“
„Pripremite za njega lomaču, pa ga u vatru bacite!“, povikaše razjareni.
„Vi ste“, reče on, „mimo Allaha kumire prihvatili da biste u životu na ovome svijetu međusobne prijateljske odnose održavali, a poslije, na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati i jedni druge ćete proklinjati. Vatra će vaše boravište biti, i niko vam u pomoć neće moći priteći.“
„Spalite ga i bogove naše osvetite, ako hoćete išta da učinite!“, u bijesu ponavljahu.
I napraviše veliku lomaču.
I htjedoše ga na muke staviti, ali Allah njih učinismo poniženim:
„O vatro“, reče Gospodar, „postani hladna i budi spas Ibrahimu!“
I vatra mu ništa ne uradi.
„Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio“, reče, „On će me kuda treba uputiti.“
Ibrahim reče ocu svome:
„O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti?
O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na pravi put uputiti;
O oče moj, na klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan;
O oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug.“
Otac njegov je rekao:
„Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!“
„Mir tebi!“, reče Ibrahim. „Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. I napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjaću se svom Gospodaru. Nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru mome.“
Nek je u miru Ibrahim!
I narod njegov se s njime raspravljao.
„Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?“, reče on. „Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pridružujete, biće samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvaća sve. Zašto se ne urazumite? A kako bih se ja bojao onih koje Njemu pridružujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge pridružujete, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran? Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na pravome putu.
Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! – Njemu ćete se vratiti. A ako vi smatrate lažnim mene, pa smatrali su lažnim svoje poslanike i narodi prije vas; a poslanik je jedino dužan da jasno obznani.“
I Lut mu jedini povjerova!
A Ibrahim reče:
„Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj naredio, jer je On, uistinu, silan i mudar.“
I napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha, klanjali. Allah tako spasi njega i Luta u zemlju koju je za ljude blagoslovio.
Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik. Vjerovao je u Boga jedinoga i nije bio idolopoklonik. Njemu je Allah na ovom svijetu lijep spomen sačuvao, a na onome će, doista, jedan od dobrih biti.
Nek je u miru Ibrahim!
A kada Ibrahim reče:
„Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!“
On reče:
„Zar ne vjeruješ?“
„Vjerujem“, odgovori on, „ali bih da mi se srce smiri.“
„Uzmi četiri ptice“, reče On, „i isijeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar.“
I kad Ibrahim zamoli svog Gospodara:
„Gospodaru moj daruj mi porod čestit!“
Allah ga obradova dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče:
„O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?“
„O oče moj“, dijete reče, „onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.“
I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Allah ga zovnu:
„O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, – to je, zaista, bilo pravo iskušenje!“
I kurbanom velikim ga iskupi i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuva.
Nek je u miru Ibrahim!
Kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao:
„Učiniću da ti budeš ljudima u vjeri uzor!“
„I neke moje potomke!“, zamoli on.
„Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike“, kaza On.
Ibrahimu i Ismailu bijaše naređeno od njihova Gospodara:
„Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali.“
I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili:
„Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si!
Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i sačuvaj mene i sinove moje da se klanjamo kumirima, oni su, Gospodaru moj, mnoge ljude na stranputicu naveli. Onaj ko bude mene slijedio – moje je vjere, a onaj ko bude protiv mene ustajao – pa, Ti, uistinu, praštaš i samilostan si.
Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih koji će im ajete tvoje kazivati i knjizi i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si uistinu silan i mudar!
Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.
Gospodaru naš, Ti zacijelo znaš šta mi tajimo, a šta na javu iznosimo. Allahu ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu.
Hvala Allahu, koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka. Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu. Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!“
A hram u Bekki je prvi hram sagrađen za ljude, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima. I Allah je učinio Hram utočištem i sigurnim mjestom ljudima. Onaj ko uđe u nj treba da bude bezbjedan. Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome.
Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu?
A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.
Ibrahimovim potomcima Allah je Knjigu i mudrost dao, i carstvo im veliko darovao; i bilo ih je koji su u nju vjerovali, a bilo ih je koji su od nje odvraćali – njima je dovoljan džehennem, oganj užareni!
Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni!
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga II, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 8-28.)