Autor: prof. Darko Sambol
Uobičajeno je uvjerenje kako je ljubav roditelja prema djetetu instinktivna, biološki dana i kako se pojavljuje samim rođenjem djeteta. Očekuje se da roditelj uvijek i odmah mora voljeti dijete pa, ako neka mlada majka ne osjeti odmah bezgraničnu ljubav prema tek rođenom djetetu, sklona je vjerovati da nešto s njom nije u redu.
Ustvarnosti, rođenjem djeteta počinje proces u kojem se postupno razvija dugotrajna i stabilna emocionalna povezanost između djeteta i osobe koja se o njemu najviše brine. Taj proces oblikovanja emocionalne bliskosti, čiji se najvažniji dio događa u prvoj godini života djeteta, u svakodnevici nazivamo ljubav majke i djeteta. U stručnoj literaturi to je tzv. »emocionalna privrženost« ili attachment. Budući da je majka najčešća osoba uz dijete u tom najranijem odnosu s njim, u daljem tekstu govorit ćemo o majci, iako to može biti i otac, baka ili netko drugi tko je najviše uz dijete.
Važnost prve godine
Snažna emocionalna privrženost i komunikacija djeteta i majke najintenzivnije se razvijaju u prvoj godini. Smatra se da dijete ima potrebu za takvim odnosom koji je evolutivnog podrijetla i dio je sustava za preživljavanje. Dojenče, koje je u svojoj nezrelosti nezaštićeno i bespomoćno, ima više izgleda za preživljavanje ako je zaštićeno blizinom jedne osobe. Odvajanje od te osobe izaziva u djeteta snažan strah. Strah od odvajanja prvi se put pojavljuje u dobi od 6 do 8 mjeseci i najjače je izražen do 18. mjeseca. Strah je ujedno i pokazatelj da je dijete uspostavilo tu važnu emocionalnu bliskost s jednom osobom. Za dijete je važno da je uz njega jedna ista, smirena, stabilna i osjetljiva osoba, koja će moći odgovoriti na njegove potrebe i pružiti mu sigurnost i ljubav. Ako toga nema, dojenče i malo dijete slabije će se razvijati, ne samo osjetilno, već i intelektualno i fizički. Kasnije će prohodati i progovoriti, bit će lošijeg zdravlja. Istraživanja pokazuju da je fizičko zdravlje u djetinjstvu i odrasloj dobi ovisno o emocionalnoj sigurnosti koju nam je pružala okolina u prvim godinama života. Hoće li dijete doživjeti ljubav i sigurnost, ovisi o različitim okolnostima:
1. Neke se tiču samog djeteta, njegova zdravlja i temperamenta. Lako odgojiva mala djeca, s prirodno dobrim ritmom spavanja i hranjenja, smirena, zadovoljna i zdrava, imaju više izgleda za dobru emocionalnu vezu s majkom. Djeca se razlikuju prema:
- plakanju – neka djeca često i dugo plaču, dok su druga smirena i rijetko zaplaču,
- tješenju – neka su djeca neutješna, teško ih je smiriti, dok druga brzo reagiraju na tješenje,
- sisanju – dojenje je za neku djecu najveći užitak od prvog trenutka, dok drugu ne možemo naviknuti na dojenje,
- osjetljivosti na stimulaciju – dojenčad ponekad može biti preosjetljiva na stimulaciju iz okoline (zvuk, svjetlost); neka su djeca toliko osjetljiva i posebna da bi se trebala roditi s »uputama za upotrebu«; takvu dojenčad majke intuitivno zaštićuju pa se ponekad čini da su ih razmazile,
- maženju – neka se djeca vole maziti, dok druga ne uživaju u tome,
- doživljaju gladi – dok neka djeca imaju dobar tek, druga odbijaju hranu, jedu neredovito, povraćaju i sl.
2. Najvažnija je osjetljivost majke za potrebe dojenčeta, njezina senzibilnost, sposobnost da prepozna signale svog djeteta, brzo spoznavanje kako ono plače kad je gladno, kad ga boli ili kad želi bliskost.
3. Majčinsko iskustvo vještine njegovanja može se naučiti: majka zna što je djetetu u kojoj dobi potrebno i što treba poduzeti u različitim situacijama.
4. Iznimno su važni međusobni odnosi majke i oca te očevi osjećaji prema djetetu, koji u velikoj mjeri utječu na kvalitetu majčinske uloge. Neka istraživanja pokazuju da je očeva želja za djetetom vrlo važna.
5. Odnos majke i djeteta ovisi o cjelokupnom obiteljskom kontekstu, o tome koliko se majka osjeća sigurnom, zbrinutom i zaštićenom u obitelji i društvu.
6. Važne su društvene okolnosti u kojima majka i dijete žive, pruža li društvo majci osjećaj sigurnosti, ima li mogućnost izbora i odlučivanja želi li i može li sigurno i smireno provesti prve godine uz dijete ili želi neko drugo rješenje. Iskustvo pokazuje da nikakve prisile nisu dobre. Ako je majka u okolnostima koje su joj preteške, ona može imati odbijajuće i agresivne osjećaje prema svom djetetu. To je jedna od tabu tema. A upravo u toj situaciji majci treba razumijevanje, podrška i pomoć obitelji i stručne osobe, osobe kojoj će moći izraziti svoje osjećaje i misli bez osude. Tu je presudna uloga oca i šire obitelji koja će strpljivo i s razumijevanjem podržavati odnos majke i djeteta.
Ljubav i sigurnost koje dijete doživljava u najranijem djetinjstvu važan su preduvjet za kasniji razvoj normalne i zdrave ličnosti. U tom najranijem emocionalnom odnosu oblikuju se i osnovne osobine ličnosti, koje se poslije teško mijenjaju. Od tih iskustava znatnim dijelom ovisi koliko će dijete biti sposobno za ljubav kad odraste i kako će doživljavati sebe i svijet oko sebe (tzv. bazična slika svijeta); hoće li smatrati da je ono dobro i zaslužuje ljubav drugih ljudi ili je ne zaslužuje; je li svijet oko njega dobar i spreman pomoći kad je to potrebno. O tim prvim kontaktima s okolinom velikim dijelom ovisi koliko će poslije u djetinjstvu i odrasloj dobi vjerovati u sebe i druge ljude i biti sposobno postići u životu ono što želi i što ga usrećuje.
Ljubav i sigurnost stečeni u prvim godinama učinkovita su preventiva kasnijih poremećaja: smetnji u ponašanju, delinkvencije, ovisnosti, nasilja i zlostavljanja i drugih zala modernog doba od kojih strepe roditelji. Razvoj moždanih struktura i način podizanja djece u najranijoj dobi tijesno su povezani.
Komunikacija s djetetom
Svojom ljubavlju, emocionalnom toplinom, svojim ponašanjem, njegovanjem, milovanjem, nježnošću stvarate osjećaj sigurnosti u djeteta i gradite njegovo samopoštovanje i vjeru u sebe, ali i u okolinu i druge ljude.
To je način kako razvijate emocionalnu privrženost – proces u kojem vi i vaše dijete zajedno rastete, povezani jedno s drugim.
Sigurna emocionalna povezanost s jednom osobom u prvoj godini života bitna je za izgradnju samopoštovanja. Ništa u životu nije važnije od spoznaje da vas vole bezuvjetno (»Ja sam dobar, ja vrijedim i mene vole bez obzira na uspjehe i rezultate«). To vam pomaže da i sami sebe bezuvjetno volite, da pohvale i kritike prihvaćate na način koji ne mijenja bitno vaš osjećaj o vlastitoj vrijednosti. Dojenče doživljava ljubav i naklonost u svakom trenutku: hranjenjem, njegovanjem, tepanjem, pjevušenjem, igranjem, milovanjem, masažom. I zato je iznimno važno smireno i nježno pristupati djetetu kad ga nosimo, hranimo, previjamo, tepamo mu i igramo se s njim.
Dojenče doživljava ljubav i drugim osjetilima: sluhom i vidom. Ako se nježno pjevuši i priča, to mu vrlo godi. Već u prvoj godini s djetetom se možemo igrati. Ako se približimo licem, dijete već u prvom mjesecu gleda u ljude, u drugom se smješka, u trećem ispušta glasove, sluša, prestaje plakati kad se majka približi.
Različiti modeli privrženosti – attachmenta
Izbjegavajuća privrženost kod djeteta je rezultat ranih iskustava s majkom koja ne odgovara na potrebu djeteta koje traži njezinu blizinu te mu je psihološki nedostupna. Te majke odbacuju djetetove potrebe za privrženosti, ne vole prisan, licem u lice kontakt, posebno kada to beba želi. One mogu govoriti o svojoj bebi toplim riječima, biti partner u igri, biti marljive što se tiče hranjenja i spavanja, ali kada dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću, to za njih postaje ugrožavajuće (jer su se možda i same osjećale odbačenima u djetinjstvu). Takva djeca pokazuju malo ili nimalo opreznosti pred strancima, postaju uznemirena samo kad ostanu sama. Pokazuju manjak suradnje, istraživačkog ponašanja i empatije, imaju loše odnose s vršnjacima, izbjegavaju bliske emocionalne veze, smatraju da emocije nisu važne, što je nastalo kao rezultat obrambene, samozaštićujuće adaptacije na očekivanje odbacivanja od strane majke u stresnim situacijama. Izbjegavajuće privrženi odrasli pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja u ljude, osjećaju se nelagodno kad su bliski s drugima, postaju nervozni i odbijajući ako im se netko previše približi.
Anksiozna privrženost nastaje kao rezultat majčinog ponašanja u kojem ona ponekad odgovori na djetetove potrebe za blizinom i bude dostupna, a ponekad nedostupna. Ta djeca zbog toga doživljavaju majku (odnosno figuru privrženosti) kao nekonzistentnu i nedosljednu, povremeno podržavajuću, povremeno nepodržavajuću, što dovodi do toga da postaju nesigurna i bojažljiva, a sve odrasle figure doživljavaju kao nepouzdane. Kao posljedica, dječje samopouzdanje i samopoštovanje kao i motivacija za istraživanjem okoline, ovisit će o podršci i odobravanju majke. Ta ovisnost o drugima otežava razvoj adekvatnih emocionalnih veza te dovodi do emocionalne nestabilnosti i osjetljivosti na stres. Anksiozno privrženi odrasli lako se zaljubljuju i postaju ovisni o partneru, stalno traže partnerovo odobravanje za svoje postupke te se boje da će biti ostavljeni.
Sigurno privržena djeca, koja su u figuri privrženosti imala sigurnu bazu, vjerovat će svojim sposobnostima te će moći udovoljiti i svojim kasnijim razvojnim zadacima, dok će anksiozno i izbjegavajuće privržena djeca biti manje uspješna u tome. Taj odnos baza je na kojoj se grade svi dalji odnosi i kapacitet djeteta da uspostavi pozitivne i harmonične odnose u vezama, u braku, u prijateljstvima. Privrženost između roditelja i djece također je baza za kasniji razvoj privrženosti s vlastitom djecom, tako da djetetov odnos s roditeljima snažno utječe i na to kakav će kasnije, kad odraste, biti roditelj.
Većina roditelja ima dobar osjećaj za svoje dijete, intuitivno osjeća što treba učiniti. Zato, kad ste u dilemi, učinite ono što spontano osjećate. Ponekad se morate i žrtvovati (roditelji neke djece i češće), ali ako možete birati, svedite žrtvu na najmanju moguću mjeru – radije izaberite nešto u čemu uživate: igrajte se ili pjevajte, pričajte ili na druge načine komunicirajte s djetetom, ali komunicirajte jer je to za zdravo odrastanje najvažnije.
Izvor: Narodni zdravstveni list, dvomjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. LI, br. 598-599, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ u suradnji s HZJZ, Rijeka, studeni-prosinac 2009, str. 4-6.