Od Ebu Amra eš-Šejbanija se prenosi da je rekao: “Vidio sam Imama Sadika, a.s., s lopatom u ruci i grubom odjećom na njemu. Radio je na svom imanju.
Znoj se slijevao niz njegova leđa. Rekao sam: ‘Sve bih za te dao, daj mi tu lopatu da ja uradim to za tebe.’ On mi je nato rekao: ‘Volim kada čovjek trpi bol Sunčeve vreline tražeći opskrbu.’”
Ali ibn Ebi Hamza je rekao: “Vidio sam Ebu-l-Hasana, Musaa ibn Džafera, a.s., kako radi na svojoj zemlji. Koraci su mu bili praćeni znojem. Rekao sam:
‘Sve bih žrtvovao za te! Pa gdje su ljudi?’ Rekao je: ‘O Ali, radio je svojom rukom i onaj ko je bio bolji i od mene i od mog oca.’ Pitao sam: ‘A ko je on?’
Odgovorio je: ‘Božiji Poslanik, s.a.v.a., i Zapovjednik vjernika, a.s., i svi moji preci, zaista su svi oni radili vlastitim rukama. Rad je praksa vjerovjesnika, poslanika i dobrih ljudi.’”
Cijenjeni Poslanik, da bi podstakao muslimane na rad i trud, zalaganje i djelovanje, upozoravao ih je da se drže dalje od lijenosti i nerada i praktično je izražavao svoju posebnu naklonost i pažnju prema radnicima i težacima, ohrabrujući ih i potičući na različite načine. S druge strane, prema neradnicima je bio ravnodušan i hladan i otvoreno je izražavao svoje nezadovoljstvo.
Enes ibn Malik kaže: “Kada se Božiji Poslanik, s.a.v.a., vraćao s Bitke na Tebuku, Sad Ensari je izašao pred njega. Vjerovjesnik, s.a.v.a., se rukovao s njim i osjetio grubost Sadove ruke pa ga je upitao: ‘Šta ti je to povrijedilo ruku?’
Odgovorio je: ‘O Božiji Poslaniče, ja radim s konopcem i lopatom i na taj način zarađujem opskrbu za svoju porodicu.’ Božiji Poslanik, s.a.v.a., je poljubio njegovu ruku i rekao: ‘Ovo je ruka koju neće dotaći vatra.’”
Božiji Poslanik, s.a.v.a., kada bi pogledao u čovjeka i zadivio se njime (zbog njegova izgleda i snage), pitao bi: “Ima li kakvo zanimanje?” Pa ako bi rekli da nema, on bi rekao: “Izgubio je ugled kod mene.”
Poslanik, s.a.v.a., je u duhovnom pogledu bio Božiji Poslanik i duhovni vođa društva, a u materijalnom predsjednik države i prva ličnost zemlje.
Kada je u prisustvu ljudi poljubio ruku Sada Ensarija, iskazujući poštovanje prema njegovom trudu i radu, ustvari je iskazao svoje najdublje poštovanje i podršku radu i radniku, a kada je o neradniku govorio: “Izgubio je ugled kod mene”, izrekao je najuticajnije riječi koje su svjedočile o njegovu nezadovoljstvu i odvratnosti prema neradu i neradniku.
U časnom islamu očevi su dužni pomoći svojoj djeci pri izboru zanimanja i podsticati ih na izbor dobrog i odgovarajućeg posla. Ovo je jedno od prava koja djeca imaju kod svojih očeva muslimana i očevi su dužni ispuniti to njihovo pravo.
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao Aliju, a.s.: “O Ali, pravo djeteta kod njegovog roditelja je da mu da lijepo ime, da ga odgoji, i da ga postavi na dobar položaj.”
Rad i jačanje ličnosti
Posjedovanje posla i prihvatanje odgovornosti ne samo da su sredstva za preživljavanje i nastavak života nego su i izvor društvenog ugleda i časti te činioci koji utiču na samopouzdanje i potvrdu ličnosti. Mladić koji radi i ima svoj vlastiti prihod i zaradu vidi sebe nezavisnim i slobodnim, osjeća ponos i dostojanstvo, daje sebi za pravo da u društvu iskaže svoje postojanje i smatra se korisnim i uticajnim članom zajednice.
Maurice Debesse kaže:
Zanimanje i izbor zanimanja imaju neposrednu ulogu u potvrdi ličnosti zato što je to znak slobode mladića i što on od trenutka kada počne raditi može koristiti vlastita sredstva i živjeti od njih. Upravo iz istog razloga je prvi zarađeni novac tako drag. Kao proizvod, čovjek stiče samopouzdanje i uspinje se do položaja predvodnika. Ja sam poznavao mladića koji je bio spreman zarad mira sav svoj novac predati porodici, ali ukoliko bi porodica taj njegov postupak smatrala nečim uobičajenim i prirodnim, on to ne bi bio spreman podnositi. Mladi student koji još nije zaradio novac i čak ima potrebu za novčanom pomoći uglavnom osjeća jednu vrstu nejasnog straha i poniženja. On ne smatra velikom radošću i užitkom da svoj džeparac troši kako želi.
Uvaženi predvodnici islama, pored toga što su s materijalnog gledišta i radi osiguranja opskrbe i upravljanja životom radu poklanjali pažnju i preporučivali ga svojim sljedbenicima, obraćali su pažnju i na duhovnu stranu rada i smatrali su ga sredstvom nezavisnosti i jačanja ličnosti te uvjetom postizanja društvenog dostojanstva.
Zurare prenosi da je jedan čovjek došao kod Imama Sadika, a.s., i rekao: “Nemam zdravu ruku kako bih njome radio, nemam bogatstva da njime trgujem. Ja sam siromašan i ubog čovjek. Šta da radim?” Imam Sadik, koji je vidio da je glava tog čovjeka zdrava i da može, u skladu s običajima mjesta u kojem živi, raditi njom, ne želeći da ponos i čast tog čovjeka budu uništeni prosjačenjem od ljudi, reče: “Nosi teret na glavi i učini se nezavisnim od ljudi!”
Hazreti Musa ibn Džafer, a.s., je rekao: “Ne nadati se ničemu od ljudi, zatvoriti oči pred bogatašima i biti zadovoljan zaradom od svoga rada čovjeku je ponos u vjeri njegovoj, čovječnost u duši njegovoj i čast na Ovom svijetu. Ovakav čovjek je u očima ljudi velik, u narodu poštovan i u porodičnom okrilju bit će ponosan i uvažavan. On je u svojim i u očima drugih najnezavisniji od svih ljudi.”
Naravno da je podsticanje poštovanih islamskih predvodnika na rad i trud usmjereno jedino na islamom dozvoljena zanimanja i korisne poslove u kojima je dobro i korist društva. U suprotnom, poslovi koji nanose štetu duhu i tijelu ljudi te općem moralu i kreposti i oprečni su s dostojanstvom i ugledom ličnosti nikada ne mogu biti povod dostojanstva i društvenog ponosa i časti.
Onaj ko stiče opskrbu putem uzimanja mita i dodvoravanjem, posredstvom bluda i ostalih oblika nemorala, otvaranjem javnih kuća i svodništvom, kockanjem i zaradom iz kockarnica, ili prodajom alkohola i unesrećivanjem ljudi, drugim riječima, onaj ko se izdržava zabranjenim poslovanjem ne samo da neće ostvariti čast ličnosti nego, naprotiv, njegovi niski i prizemni poslovi će ga poniziti, urušiti njegovu ljudsku ličnost i okovati ga ružnim osobinama.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Mladi, razum i osjećanja sv.2, s perzijskog preveo Nihad Čamdžić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2012, str. 238-242