prof. dr. Munib Maglajlić
BAŠTINA I JEZIK BOSANSKI
U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je već u uvodnom dijelu poklonjena pažnja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, što je vidljivo iz druge tačke ovog dokumenta, koja glasi: “Korišćenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrdjen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima.” Za valjano objašnjenje složenosti kontinuiteta imenovanja jezika o kojem je riječ, od koristi može biti razmatranje odnosa baštine i baštinika, na šta je već ranije ovlaš skrenuta pažnja. Ukazano je već na činjenicu da je odnos književne baštine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih baštinika uokviren i statičan, jer je riječ o pojavi koja je zaokružena i završena. Druga je stvar što je kod Bošnjaka bilo došlo do prekida svijesti o tome da su i oni baštinici književne baštine bosanskog srednjovjekovlja, koju čine crkvene knjige, upravno-pravni spisi i posebno bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav išao je dotle da su Bošnjaci gubili iz vida da i njihovi preci leže pod stećcima bosanskih velikaša i vladara te ostalih muževa koji su sami dali isklesati ili su im njihovi najbliži naručili i postavili bilige na “baštini plemenitoj”. Simbolično je taj odnos na zgusnut i slikovit način sadržan u odjeku životnih putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine i Hercega Stjepana Vukčića Kosače. Kraljicina kći, princeza Katarina – u usmenoj predaji poznata kao “Kraljeva kći” – umire na putu za Istanbul u Skoplju, već kao muslimanka, a nad mezarom joj biva podignuto turbe, koje će se urušiti u velikom skopskom potresu 1963. godine. S druge strane, Hercegov sin stize u Istanbul kao novi musliman, pravi impresivnu karijeru i u literaturi je ostao poznat kao Ahmed-paša Hercegović, gdje se kaže da je bio “državnik, zakonodavac, pjesnik i epistolog”, te da je, pored maternjeg bosanskog, poznavao jos i arapski, turski, perzijski i latinski. Prekretnički dogadjaj u etnogenezi Bošnjaka – primanje islama – dovešće do prekida veze sa srednjovjekovljem i zaborava o kojem je bilo riječi, pri čemu će se medju Bošnjacima sačuvati svijest da su baštinici pjesništva Ahmed-pašina i brojnih drugih pojedinaca čija će pojava uslijediti u kasnijim decenijama (uključujući i Ahmed-pašina sina, koji je na turskom pjevao pod pjesničkim imenom Siri, “lavlji”), ali će iz sjećanja izbledjeti da su takodjer nasljednici njihovih predaka, “dobrih Bošnjana”, a time i pjesničkog nasljedja u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na njihovim nadgrobnjacima i ostalog što čini književni korpus bosanskog srednjovjekovlja. Slikovito kazano, Bošnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz vremena srednjovjekovnih banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do zaborava tužnog kraja života “Kraljeve kćeri”, označenog usamljenim mezarom na brdu Gazi-baba, ponad starog Skoplja. U znaku takvog zaborava predaka napisana je prva “kratka historija” Bosne iz pera jednog od najučenijih Bošnjaka, Safvet-bega Bašagića, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1900.), koja započinje sa godinom (1463.) koja označava propast Bosanskog kraljevstva i pad Bosne pod osmansku vlast, i druga knjiga istog pisca Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Sarajevo 1912.), a u uvodnim se invokacijama pisac poziva na Gazi Husrev-bega, ali ne i na bana Kulina. Takva će se praksa nastaviti sve do u novije doba, kada književnik Alija Isakovicć, jedan od glavnih učesnika najnovijeg bošnjačkog preporodnog okupljanja u kulturi (1990.), započinje u Biserju (Zagreb 1972.), prvoj bošnjačkoj književnoj antologiji, osvrt na umjetničku književnost djelima nastalim takodjer tek nakon pada Bosne pod osmansku vlast. Tek će u skorašnjoj knjizi Bošnjačka epigrafika (Sarajevo 1999., priredio Sulejman Grozdanić) biti po prvi put sagledan kontinuitet zapisa na stećcima i tariha na nišanima, kontinuitet koji je materijalno očigledan u nizu nekropola sa stećcima i grebalja sa nišanima na istim lokacijama. Pogubni zaborav karakterističan za područje književnosti nije, srećom, načeo i rastočio kontinuitet imenovanja maternjeg, narodnog jezika u Bošnjaka, kao bosanskog jezika.
Kada se odnos baštine i baštinika primijeni na područje jezika, onda nije upitno, niti je to Poveljom zanijekano, da su Bošnjaci decenijama i stoljećima i sadržaj i naziv dijelili sa drugim baštinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajedničkoj domovini Bosni. Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki žele prikazati i temeljito je drukčiji kada se gleda iz unutrašnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog razdoblja imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeća počinje se ostvarivati vododjelnica u jeziku na koju je načelno već ukazano, pri čemu se nacionalne nominacije – vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadžića – najranije dogoditi kod Srba, bosanski će se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti ka hrvatskom imenovanju, dok će Bošnjaci bosansko imenovanje jezika još čvrsće i prisnije vezati uz svoje narodnosno osjećanje.
Linija takvog zalaganja vidljiva je šezdesetih godina XIX stoljeća medju bošnjačkim poslenicima okupljenim oko prvih listova koji tada koji se tada pokreću u Bosni, a ličnost koja se u tom pogledu ističe jeste preduzimljivi urednik Sarajevskog cvjetnika, Mehmed Šakir Kurtćehajić, koji je ne samo dosljedan u nominaciji svoga maternjeg jezika kao bosanskog, nego takodjer nastoji u njega unijeti – kao što je primijetio Dževad Jahić – “što je moguće više jasnoće, očistiti ga od nepotrebnih nanosa, pa i od riječi neslavenskoga porijekla”. S druge strane, u listu Bosanski vjestnik, uz brojne potvrde kontinuiteta bosanske nominacije, skreće se pažnja i na samosvojnosti zasebnih identiteta bosanskog i hrvatskog jezika. Na tragu povezivanja jezika sa narodnosnim osjećanjem medju Bošnjacima, od posebnog značaja je isticanje važnosti maternjeg jezika, redovito imenovanog kao bosanski, medju bošnjačkim vjersko-prosvjetnim poslenicima u drugoj polovini XIX stoljeća. Tako će Mehmed Agić iz Bosanskog Broda objaviti 1868. u Carigradu knjižicu pod naslovom Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab, a njegov saborac na istoj stazi zauzimanja za materinski izraz, Omer ef. Humo će – na kraju, na bosanskom jeziku štampanog vjerskog priručnika pod naslovom Sehletul-vusul (1875.) – uzviknuti: “Ah, da je Bog do meni bio ovaki bosanski pisani ćitab!” – dok će se u pjesmi Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom sa žarom založiti za materinski izraz slijedećim stihovima: “Bez šuhbe je babin jezik najlašnji, / Svatko njime vama vikom besidi, / Slatka braćo Bošnjaci, / Hak vam Omer govori!” Ovo zauzimanje za maternji, bosanski jezik bošnjačkih vjerskih učenjaka kombinirano je nešto kasnije i sa zalaganjem za osavremenjivanje pisma arebice u bosanskom izrazu, u dramatičnom razdoblju nastojanja oko prilagodjavanja novim vremenima, koja su bila obilježena novim pismom (latinicom), tudjeg jezika nove, tudjinske vlasti, kojoj je pružen žilav oružani otpor i na koju se medju Bošnjacima sa zazorom gledalo. Tih godina Ibrahim Edhem ef. Berbić objavljuje vjersku početnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom i novom jazijom. Bosanska elifnica (Carigrad 1886.) te svoj Bosansko-turski učitelj (Carigrad 1893.), a pridružuju mu se sa istim nastojanjima Ibrahim Seljubac sa Novom bosanskom elifnicom, Ibrahim Puška, Arif Sarajlija i drugi – odreda ostajući dosljedni u bosanskom imenovanju svoga maternjeg jezika. Od posebnog značaja u ovoj liniji zauzimanja za bosanski jezik bošnjačkih vjerskih učenjaka i alhamijado pjesnika jeste prepjev sa turskog jezika Mevluda Sulejmana Čelebija, spjeva o rodjenju Muhammeda, a. s., iz pera tadašnjeg kolašinskog kajmekama hafiza Saliha Gaševića, objavljenog arebicom u Skoplju hidžretske 1296. (1878/79.), gdje u prologu naslovljenom kao Predgovor stoji: “Moliše me kolasinski prvisi: / ‘Nami mevlud daj bosanski napiši!'”
Medjutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od – što spontano prihvaćenog, što kasnije od vlasti nametanog – zajedničkog bošnjačkog imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Prevagu hrvatskog imena za maternji jezik potvrdiće čak i rani stihovi tada gorljivo hrvatski usmjerenog mladog Bašagića, koji ističe da “hrvatskog jezika šum”: “Može da goji, / Može da spoji / Istok i zapad, pjesmu i um!” Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog označavanja za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bošnjaštvo u vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi. Čak će na srpskoj strani doći do izrazite odbojnosti prema “bošnjakluku”, kako je podrugljivo označeno – već u naslovu Kočićeva teksta u listu Otadžbina – bošnjaštvo Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, dok je Safvet-beg Bašagić zbog ideje bošnjaštva izražene u mladalačkoj pjesmi Bošnjaku ostao na “crnoj listi” velikosrpskih snaga sve do u najnovije doba. Na hrvatskoj strani taj je proces bio donekle usporen: gorljivi bosanski ilirac Ivan Franjo Jukić, koji se potpisivao kao Slavoljub Bošnjak i zagovarao zamisao o “Bošnjacima triju vjera”, imao je u svom učeniku fra Antunu Kneževiću nastavljača ideje trokonfesionalnog bošnjaštva, koja ga je medjutim držala samo do ulaska austrougarskih trupa, nakon čega ju je prepustio bosanskim muslimanima. Ipak, ideja o Bošnjacima katoličke vjere u Bosni, što bi se moglo označiti i kao neka vrsta rezervnog narodnog imena za bosanske Hrvate, nije izdahnula i može se i danas naći “crno na bijelo”, kao izraz inercije spontaniteta, posebno kod onih koji bosanske Hrvate gledaju izvana, a da je ideja bošnjačke trokonfesionalnosti bila i medju Bošnjacima živa sve do prekjučer i jučer – pokazuju važna i često navodjena knjiga Smaila Balića Kultura Bošnjaka (Wien 1973.), sa podnaslovom Muslimanska komponenta, te izvršna studija Muhsina Rizvića Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (Sarajevo 1995.).
Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica temeljitih društvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komšiluku/susjedstvu, moglo se dogoditi da pod pritiscima izvana i podrškom iznutra bude kod austrougarskih vlasti ishodjena promjena u službenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto bosanski, koji će pod tim imenom – osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala autonomnog vjerskog života Bošnjaka – slobodno nastaviti život u Sandžaku, medju bošnjačkim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi štampani Tursko-bosanski rječnik Ahmeda Kulendera, objavljen u Bitolju davne 1912. godine. Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918.) sintagma bosanski jezik protjerana je iz javne upotrebe i u spomenutom ograničenom obimu. Tako će u dugom nizu godina nakon 1918. historijsko ime Bošnjak i sintagma bosanski jezik biti nepoželjne i zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevštine i bošnjačkog integrizma, navodno uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni (“krunski dokaz”: Bašagićeva pjesma Bošnjaku). Ali će ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi neprekinutost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku kao maternjem jeziku Bošnjaka.
IZVOR: vkbi.open.net.ba/Aktuelnosti/…/PoveljaBJezik.htm