Autor: Kemal Zukić
Nastavak članka „Isfahan je pola svijeta“ iz porodičnog magazina AŠK br. 6
Isfahan je dar Zajande Rud. Bez njene blagorodne vode bilo bi sasvim nemoguće da Isfahan postane i ostane cvijet u pustinji, najljepši primjer grada iz „1001. noći“, fascinirajuća svježina usred paklene pustoši, tjeranje inata prirodi. Zauzvrat svojoj darežljivosti, Zajande Rud je najvoljenija rijeka. Skoro isto toliko koliko se vole vatre, ovdje se vole i vode.
Zajande Rud izvire ispod planine Zagros, teče na istok, daruje život Isfahanu, a onda kreće prema jugu. Dugačka je 500 kilometara, a njena širina i obilje vode, zavise od mnogo čega. Centralna oblast iranskog platoa uvijek je bila zavisna o ovoj rijeci, najvažnijoj u Iranu, i zato tako često prisutnoj u literaturi i tako često blagosiljanoj u pjesmama. Kad se nečeg nema mnogo, onda se to zna cijeniti, voljeti i koristiti. Kao drago kamenje ili zlato, rijetke su vode na centralnom iranskom platou. Tamo gdje se pojave, koriste se kao prava dragocjenost. I preživljavanje i uživanje pruža voda Zajande Rud Isfahanu.
Kako je rastao Isfahan na njenim obalama, Zajande Rud je dobivala nove zlatne ogrlice mostova koji su povezivali dvije obale, ali na kojima se živjelo i uživalo. I to je rađeno strpljivo i s ljubavlju kao i sve u ovom gradu. Nedaleko od starog centra grada avenija Čahar bag izbija na Zajande Rud i prelazi najdužim mostom Isfahana. Poznat je po tri imena, ali je pravo ono: Allah verdi kan most, po imenu čovjeka koji ga je napravio za vladavine šaha Abasa Velikog. Sve što je najveće i najljepše potiče iz vremena ovog vladara, koji zbog svoje dobrote i pameti zaslužuje da bude isključen iz sumnjivog društva ljudi na vlasti. Most je dug 295 metara i sa svoja 33 luka gazi rijeku. Njegova stoljetna patina zablista odsjajima i toplinom starog zlata u smiraju vrelog dana, dok kristalno plava boja vode i zelenila trski iz kojih izranja najvljuje svježinu noći. Ni stoljeća stalnog korištenja, ni milioni motornih vozila koja u naše doba tutnje preko njega, ni hladne vode rijeke, ni vreli vjetrovi pustinje, ništa od ovih strašnih, a suprotnih, razornih sila koje se na njegovu hrptu sukobljavaju, ništa od toga nije ga ni načelo. To je još jedna od bezbroj potvrda majstorstva kojim se ovdje radilo.
Ovaj most, vezan za ime šaha Abaza Velikog, spaja kvart Nova Đulfa također simbolično vezan za ovog mudrog čovjeka. Nova Đulfa je kvart u koji je šah Abas dekretom preselio Jermene iz gradića Đulfa, na sjever, davši im zemlju i sve privilegije. Bili su vješti trgovci, a njemu nije smetalo što su hrišćani. I vlast je tu bila njihova, i prvaci u sudstvu i upravi. Gradili su 13 crkava i slobodno u njima ispovijedali svoju vjeru. Manjina koja ispovjeda drugu vjeru, sličnu onoj ruskoj, ovdje nikad nije bila na udaru, čak je bila, prije se može reći, privilegovana. Ne zna se da je šahu Abasu ikad to zamjereno. Pomagao im je izgraditi crkve.
Najstariji most Isfahana je Šahrestan most koji leži tri kilometra istočno od čuvenog Kaju mosta, a izgrađen je u sasanidsko doba. U Iranu postoje, kažu, još samo dva mosta slična ovom.
Najpoznatiji, najljepši i za pješake najvažniji je Kaju most. Most je izgradio sredinom sedamnaestog stoljeća šah Abas II, unuk šaha Abasa Velikog, kao strasni graditelj u potpunosti nalik na svog djeda. Kad je otvoren 1650. zvao se Pule šahi – Šahov most, a vremenom je sve češće nazivan Kaju most, po kvartu u njegovoj blizini. Kaju nazivamo mostom, jer nigdje u svijetu nema te vrste objekata sa tako širokim spektrom namjena, pa tako ni odgovarajućeg imena. On jest most, između svega ostalog: nešto što spaja obale. On je još i prekrasna palata na vodi sa dvospratnim nizom arkada; on je paviljon za uživanje u romantičnom huku voda Zajande Rud. On je tribina za uživanje u nautičkim priredbama, uz to je i centar za rekreaciju i brana koja stvara umjetno jezero.
Građani Isfahana smatraju velikim prostaklukom ako se Zajande Rud jednostavno samo pređe. U njoj se mora uživati, pri prelasku na drugu obalu. I šah se tako ponašao. Most je jedno vrijeme bio njegova rezidencija. Danas su, kao dokaz o postojanju rezidencije na vodi, preostali samo murali u prostorijama na mostu. Vrijedna vrata i prozori su opljačkani prije mnogo vremena. Šahova je porodica nekad uživala u ovim paviljonima, na mjesečini, iznad rijeke koja je šumila ispod.
Šah nije želio da voda Zajande Rud samo tako prožubori kraj njega i palata izgrađenih na južnoj obali. Zato je naložio da most bude i brana koja će po želji stvarati umjetno jezero pred palatama za razna uživanja i svetkovine na vodi. Vjerovatno je svrha bila i irigacija, ali o tome niko ne priča. Nije nobl, ni perzijski, ni arijevski, govoriti o praktičnim stvarima.
Danas sam uzalud tražio palate kraj obale. Zapuštene su i pale u ruševno stanje tokom osamnaestog stoljeća. A postojale su svakako. Mnogi koriste Zajande Rud, što omogućava život grada oaze. Kakva veća čast se može zamisliti nego nekom ponuditi ove ćilime. A i praktično je. Voda ispere ćilime a onda se njima zašarene obale, gdje ih suše, četkajući ih snažno oštrim četkama. Ni voda, ni četka, ni hod, ništa ne može nauditi ovom kvalitetnom radu. Neki bi ovo iskoristili kao reklamu izuzetnog kvaliteta vlastite produkcije. Ovdje ne. Hvala je ovdje prostaštvo.
Smjestio sam se na jednu od mnogih terasa na Kaju mostu. Razmakli se fini ljudi da propuste stranca, kakav je da je. Ostatak dana, ili možda dok se ne onesvijestim, uživat ću u lelujavom preplitanju šara sa ćilima u kristalnom zrcanju plave vode Zajande Rud. Ne, ovo sigurno nije ni samo ritualno pranje, ni obično praktično ispiranje ćilima. Nešto je mnogo dublje u ovom jedinstvenom užitku. Šare na perzijskim ćilimima, pored svega što jesu, one su i višeslojne. Kao da je jedan maštovit majstor iscrtao svoje šare, svoje lozice, svoje lišće, i kad mu je nestalo mašte otišao. Pa onda došao drugi, pa preko, ispod i između onih šara upleo svoje šare i pridodao svoje boje. Pa treći, pa možda četvrti. Kad bi poslije neko pokušao izvući, izdvojiti jedan plan šara, oporio bi i sve ostalo. To se sve preplelo po širini, ali i po dubini. Gledam sada te šare zalelujane u vodi i tonem sve dublje iz jedne u drugu. Poneki me listić opet malo vrati gore, pa me opet neke loze i cvjetovi povuku u ponor ornamenta i rijeke. Voda ovom slojevitom preplitanju ornameneta daje nove međuslojeve dubina, pa ih je ukupno i bezbroj u tih pedesetak centimetara dubine vode i tankom sloju tkanine. Izranjam na čas, uplašen da ću izgubiti dah i nestati u ambisu. Obazrem se oko sebe, svi bulje u dubine ornamenta i vode. Zagnjurim se ponovo i ja i tonem, tonem u ponore magije ove čudne zemlje. Izgleda da sam dodirnuo dno. Potpuni je mrak pred mojim očima. Kako ću iz bezdana gore, dragi Bože? Ali nije to, nisam propao u bezdan. Samo je pala noć nad Isfahanom i Zajande Rud. Kaju most je promijenio odjeću. Ne nosi zlatan ćurak od sunca nego je obučen u srebrenu, raskošnu odoru na kojoj svjetlucaju mjesečeve zrake.
Sve je tako temeljito, stameno, trajno, nesklono vremenskom runjenu i propadanju, sve nekako prkoseći prema smrti u ovoj zemlji. Sve je i tako mračno, duboko ovdje, čak i Zajande Rud sa samo 50 centimetara dubokom vodom.