Postojanje nadživotinjskih univerzalnih i zajedničkih sklonosti i tendencija među ljudima još je jedan dokaz postojanja zajedničke ljudske prirode i karaktera.
Težnja za znanjem, istinoljubivost, sklonost vrlinama, savršenstvu, ljepoti i sklonost ka obožavanju, primjeri su ovakvih sklonosti.
Ove su sklonosti izvorne i primordijalne a značenje njihove izvornosti i primordijalnosti je to da su duhu svakog čovjeka ove sklonosti svojstvene i neodvojive od njega.
Ova nerazlučivost nije nastala pod utjecajem vanjskih faktora, nametanja okoline, društva i odgoja, nego je svojstvo ljudskog duha.
Svaki čovjek po biti – koliko god u slaboj i latentnoj formi – posjeduje ove sklonosti i tendencije.
Uzroci i vanjski faktori imaju utjecaja na njihov razvoj, procvat i aktualiziranje kao i na nivo njihove jačine ili slabosti, ali ne utječu samo na njihovo pojavljivanje i stvaranje.
Jedna primordijalna i suštinska sklonost nije jedna samovoljna i prolazna sklonost koja je specifičnost samo nekih ljudi i ta sklonost nije produkt i kreacija vanjskih faktora.
S obzirom na ovu činjenicu, za jednu suštinsku sklonost mogu se navesti sljedeće osobine:
a) Ne može se u potpunosti negirati čovjeku. Značenje ovog stava jeste to da je moguće da neke osobe ne pripreme uvjete za ispoljavanje jedne esencijalne sklonosti i da u praksi ne omoguće razvoj, aktualnost i procvat tog potencijala, ali ipak same te sklonosti i njegove predispozicije ne mogu se u potpunosti odricati čovjeku. Primordijalna sklonost ostaje latentna, ali ne biva uništena i ne iščezava.
b) Postoji u svim ljudskim društvima i u svim vremenima i ne odnosi se na neko posebno mjesto ili vrijeme.
c) Samo postojanje i korijen te sklonosti nisu stečeni i nisu posljedica vanjskih faktora, iako u njenom procvatu I plodnosti imaju udjela i vanjski faktori.
Težnja ka znanju i sklonost ka lijepom dva su primjera ovih suštinskih sklonosti, u kojima se na veoma dobar način može zapaziti usklađenost sa tri navedene osobine.
Primordijalna težnja čovjeka za znanjem i spoznajom I obaviještenosti o zbiljama postojanja ispoljava se u čovjeku od početka djetinjstva.
Raznovrsne spoznajne sposobnosti čovjeka korisna su sredstva za zasićenje ovih primordijalnih htijenja u čovjeku.
Opseg ovih htijenja toliko je širok da nijedno biće nije izvan njega.
Razlika među ljudima je u kvalitetu i nivou saznanja kao i u domenu tema koje ih interesuju, a svim ljudima je na istovjetan način zajednička želja za znanjem.
Sklonost ka lijepom ima korijen u čovjekovoj biti i prirodi. Sve umjetničke kreacije čovjeka tokom historije potječu od ovog estetskog osjećaja.
Različita stanovišta i uobičajene razlike u definisanju lijepog i određenju lijepih stvari i definisanje i određenje ljepote ni u kom slučaju nisu u sukobu s načelom o esencijalnosti same ove sklonosti.
Izvor: “Čovjek u Islamu”, s perzijskog preveo Sabahudin Šarić , fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2018.