Iznimno je važno djeci postaviti jasna pravila i granice. Stoga upamtimo:
• Ako svojoj djeci postavite granice, ona će naučiti poštovati granice drugih ljudi.
• Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti.
• Ako djetetu postavite granice, ono shvaća da se o njemu brinete. Djeca koja se odgajaju popustljivo, osjećaju da su zanemarena, kao da roditeljima nije stalo do njih.
• Granice pomažu djetetu da nauči socijalne vještine: što je društveno prihvatljivo, a što nije.
• Djeca moraju naučiti da, ako prijeđu određene granice, slijede i posljedice, koje ponekad u životu neće biti bezazlene.
Ono što će djetetu uliti sigurnost u postupnom “osvajanju svijeta” jesu granice koje mu postavljaju roditelji. Unutar njih se dijete kreće i nužno je da unutar njih doživljava podršku i ohrabrenje.
Ali, prije svega, pri odgoju roditelj svjedoči vlastitim primjerom, vlastitom osobnošću, a može svjedočiti samo one vrijednosti u koje i sam doista vjeruje.
Zapravo je cijela mudrost, ali ujedno i najteže, odrediti te granice, jer to zahtijeva stalnu komunikaciju između roditelja i ostalih članova obitelji, dosljednost i strpljenje s djetetom i sređen i organiziran obiteljski život. Takvi će roditelji učiti svoje dijete, uporno i smireno, što se smije, a što ne smije, jasno će djetetu dodijeliti njegovo mjesto unutar obitelji u kojoj svi članovi imaju svoje potrebe, a njihove odgojne intervencije uvijek će biti primjerene, podržavajuće i usmjerujuće. Takvo dijete zna da uvijek postoje stvari koje može raditi i stvari koje su mu zabranjene, i to bez obzira na trenutno raspoloženje roditelja.
Roditelji koji dijele zajednički sustav vrijednosti i razgovaraju o svojem stilu odgoja, imaju čvrste stavove, pa im nisu potrebne “čvrste” metode odgoja. “Čvrsta ruka” često je potrebna tamo gdje nema čvrstih stavova roditelja, a često niti zdrave komunikacije među njima.
Roditelji koji ne znaju jasno reći “da” i ”ne”, zapravo šalju dvoznačne poruke djetetu, dovode ga u nepodnošljivu situaciju, u kojoj je sve nekako neodređeno i nedefinirano. Ono ne može predvidjeti reakcije roditelja i nije sigurno ni u jedan njihov stav. Djeca postaju veliki borci za vlastitu sigurnost čim im je ona ugrožena. Takvo će se dijete povući ili u depresivnost ili pak u agresivnost. Ono radije bira razaranje nego ostanak u neizvjesnosti jer ima iskustvo da izazove jasnu reakciju svoje majke tek kada npr. udari drugo dijete.
Na djetetov psihički život teške posljedice ostavljaju “ekstremni” odgoji: ili su te granice postavljene preusko te dijete nema prostora za kretanje i iskazivanje vlastitih osjećaja, ili tih granica ni nema.
Permisivan odgoj, odgoj bez jasno postavljenih granica, stvara sindrom tzv. “malog tiranina”. Takva djeca stalno umnožavaju svoje pretjerane želje, rastući s iskrivljenom slikom svijeta oko sebe, odrastaju u sebičnjake, često sklone samosažalijevanju. U jednom i drugom slučaju riječ je o nesretnoj djeci koja nemaju ono što im je nužno – sigurnost i oslonac.
Naravno da niti jedan roditelj nije savršen i da svaki dan učinimo mnogo pogrešaka, ali ljubav koja ne posustaje i ne predaje se, kompenzira te pogreške. Ako bezuvjetna ljubav izostane, niti jedan savjet o odgoju ne može funkcionirati. Samo dijete koje je sigurno u bezuvjetnu ljubav svojih roditelja može graditi pozitivnu sliku o sebi, imati povjerenje u ljude oko sebe i biti motivirano za dobre odnose.
Izvor: mr.sc. Dario Miletić, Psihološki aspekti uspješnog odgoja djece, www.zzjzpgz.hr