Ljudi žive u skupinama još od pradavnih vremena. Svaka ljudska zajednica ili skupina trudila se ostati na okupu i kao zajednica što duže opstati, čak i kad pojedinci iz nje nestanu ili istupe.
Da bi se vrijednosti koje se cijene u skupini održale, stariji članovi društvene zajednice trebali su da podučavaju djecu svemu onome što su i sami naučili, kako bi mlađi naraštaji mogli rješavati probleme s kojima se budu suočavali.
I tako su mladi ljudi obučavani da održavaju običaje zajednice i da ovladaju znanjima i umijećima koja su predstavljala opće dobro skupine. Na taj je način ideja o obrazovanju i odgoju postojala mnogo prije samih škola.
Međutim, kad su pronađena slova, škole su postale neophodne. Da bi se naučila slova, potrebna je posebna vrsta učenja. No, samo postojanje znakova abecede ili slova predstavljalo je i mogućnost da se znanje skuplja i prenosi u obimu koji se do tada nije mogao ni zamisliti.
Uobičajeni način života u ljudskim zajednicama nije mogao pružiti ovu vrstu školovanja, pa je zbog toga bilo potrebno stvoriti posebnu ustanovu koja bi preuzela taj posao. Ta nova ustanova bila je škola.
Nije poznato gdje je osnovana prva škola u svijetu. Znamo samo da su škole postojale u Egiptu, a moguće i u Kini, kao i u nekim drugim zemljama, još prije pet do šest tisuća godina.
Međutim, tek u 18. stoljeću počela se širiti ideja o općem školovanju kao načinu da se unaprijede i ljudi i društvo u cjelini. A tek prije nešto više od stotinu godina ljudi su počeli smatrati školovanje pravom koje treba imati svako dijete na svijetu.
Izvor: 1000 zašto – 1000 zato, Vuk Karadžić, Beograd, 1989., str. 385-386.