Zastupljenost poezije u Handžićevom komentarisanju Kur’ana

Autor: Halil Mehtić

---

Sažetak

Mehmed ef. Handžić, (1906-1944) je istaknuti bosanski alim koji je iza sebe ostavio impozantan spisateljski opus iz različitih znanosti. Osobenost njegovih pisanih djela odlikuje se, pored ostalog, i tome što je jedini, u novijoj povijesti bosanskih muslimana, komentarisao Kur'an časni na arapskom jeziku i što je uglavnom tretirao ajete sa šerijatskopravnom pozadinom (ajatul-ahkam). Njegovi najznačajniji komentari su: tumačenje sura El-Bekare i En-Nisa’. Pri tumačenju ovih sura on se služio klasičnim djelima eminentnih mufessira poput: Taberija, Džessasa, Ibnul-‘Arebija, Kurtubija, Alusija, Zamahšerija, Razija, Bejdavija, Ibn Kesira, Dželalejna, Nesefija, i dr. Među navedenim mufessirima nalaze se predstavnici tradicionalne, racionalne i lingvističke metode tumačenja Kur'ana, što ukazuje na činjenicu da je Handžić u svome tumačenju Kur'ana pravio vještu sintezu ovih triju tefsirskih metoda. Uz navedene tefsire Handžić se nerijetko služio i drugim izvorima kao što su hadiska, fikhska i lingvistička djela.

Uvidom u Handžićevo komentarisanje Kur’ani kerima, nedvojbeno se može ustvrditi da je on, po uzoru na ranije predstvanike tradicionalno-racionalne metode tumačenja Kur’ana, uz ostale elemente svoga komentarisanja, koristio je i pjesništvo, kao dodatne argumente u iznalaženju odgovora na neka šeriatskopravna pitanja.

Koristeći se pjesništvom on u dva navrata poimenice spominje imena dvojice pjesnika El-E'aša-a i El-Kusejjira. Istražujući njegovo bavljenje pjesništvom ustanovili smo da je on preuzimao stihove još od Ebu Temama bin Evsa Et-Tai-ja i Hassan bin Sabita, dok za neke stihove kojima se poslužio, nismo uspjeli pronaći izvornik niti autora. U ovom radu navest ćemo, inša Allah, nekoliko primjera koji potvrđuju naše navode.

Ključne riječi: Handžić / tefsir / tumačenje / poezija / pjesnici

Uvod

Iako postoje određena neslaganja među učenjacima kada je u pitanju korištenje pjesništva kao izvora pri komentarisanju Kur'ani kerima, ipak većina njih u pjesništvu nalazi jak oslonac za razumijevnje originalnih značenja pojedinih kur'anskih izraza. Oni koji negiraju ovu jezičku oblast iznose dva argumenta bazirana na svetom tekstu Kur'ana i hadisu Vjerovjesnika, s.a.v.s.:

1. Uzvišeni je o pjesnicima rekao: «A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade» (Eš-Šuara’, 224-226).

2. Kao dokaz više, oni se pozivaju i na riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji je u vezi s pjesnicima kazao: «Da se nekome od vas utroba ispuni gnojem, bolje mu je nego da se ispuni pjesništvom.»[1]

Oni koji dopuštaju potkrepljivanje pjesništvom u tefsiru, oslanjaju se na nekoliko dokaza:

1. Riječima Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je kazao:

 “Zaista u nekom pjesništvu ima mudrosti, a u nekom oratorstvu ima magije (sihra).”[2]

2. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je osobno slušao neke pjesnike poput Hassan bin Sabita[3] i K'ab[4] bin Zuhaejra.[5]

3. Ashabi i tabi'ini su u tumačenju neobičnih i teških riječi koristili pjesništvo. O ovom pitanju istaknuti mufessir iz reda ashaba, ‘Abdullah bin ‘Abbas, radijallahu anhuma, je rekao:

“Pjesništvo je Arapima sudija. Ako im je nešto nejasno iz Kur'ana koji je Allah objavio na njihovom jeziku, oni se obraćaju svom sudiji i traže njegovo značenje.”

Njegove riječi su i ove: “Ako me upitate o riječima s nejasnim značenjem, obratite se pjesništvu, jer pjesništvo je Arapima sudija.”[6]

Ako razmotrimo argumente dvaju suprotstavljenih mišljenja u vezi s korištenjem pjesništva u svrhu tefsira, kao prihvatljivije, doima se mišljenje onih koji potkrepljivanje pjesništvom dopuštaju, budući da je cilj potkrepljivanja pjesništvom tumačenje nepoznatih značenja i pojašnjenje teže razumljivih mjesta u Kur'anu. Za prihvatanje takvog stava treba da nas opredjeljuje navedena izjava ‘Abdullaha bin ‘Abbasa, koji se bez sumnje smatra najvećim autoritetom u tumačenju Allahove objave.

Citirana dva hadisa su naizgled međusobno suprotstavljeni, međutim njih je ipak moguće usaglasiti pravilnim razumijevanjem njihove suštinske poruke. Prvi hadis, po kojem je pjesništvo pokuđeno, odnosi se na one koji pjesništvom žele odvraćati od pravog puta i zavoditi na stranputicu. Drugi hadis odnosi se na one koji pjesništvom žele potkrepljivati i objašnjavati značenja kur'anskih riječi, tumačenja njihovih nepoznatih sadržaja, otkrivanje njihovih mudrosti pouka i poruka, u čemu nema zapreke niti bilo kakve greške.

Učenjaci koji se bave generacijama-epohama (tabekat) pjesnika, čija poezija se može koristiti kao dodatni dokaz u tumačenju Kur’ana, dijele ih u četiri grupe:

a) predislamski (el-džahilijjun),

b) koji su živjeli u predislamskom i islamskom dobu (el-muhadremun),

c) pjesnici islamskog razdoblja (el-islamijjun ili el-mutekaddimun) i

d) postklasični pjesnici (el-muvelledun) koje neki nazivaju još i modernistima (el-muhadesun).

Poezijom dviju prvih kategorija može se potkrepljivati tumačenje Kur’ana, oko treće kategorije postoje razilaženja, a poezija četvrte generacije se ne može uzimati za potkrepljivanje pri tumačenju Kur'ana.[7]

Analiza tefsirskih tekstova u kojima je zastupljeno pjesništvo

Kao što smo ranije istaknuli, čitalac Handžićevih komentara Kur'ani kerima, dolazi do zaključka da je on, uz ostale elemnte svoga komentarisanja Kur’ana, koristio i pjesništvo. On je to iznosio kao dodatno osnaženje svojim stavovima pri pronicanju u suštinske poruke Kur’ana i u iznalaženju propisa na neka šeriatskopravna pitanja.

Koristeći se pjesništvom samo u dva navrata spominje imena dvojice pjesnika El-E'aša-a i El-Kusejjira. Istražujući njegovo bavljenje pjesništvom ustanovili smo da je on preuzimao stihove još od Ebu Temama bin Evsa Et-Tai-ja i Hassan bin Sabita, dok za neke stihove kojima se poslužio, nismo uspjeli pronaći izvornik niti autora. U ovom odjeljku navest ćemo, inšallah, nekoliko primjera koji potvrđuju naše navode.

Tumačeći riječi Allaha, dž.š., “U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili”, (El-Bekare, 179), Handžić kaže: «Neki kazneni zakoni ukazuju milost ubici i neće da provedu smrtnu kaznu. Međutim, mnogo bi bolje bilo da se milost iskazuje prema ubijenom, a okrutnost i stroga kazna prema ubici, je ustvari milost, kako se to i u ajetu ističe. U tom smislu veli i arapski pjesnik[8]:

On je okrutno postupio da bi se obuzdali. Ko želi biti milostiv, neka ponekad bude krut prema onima kojima milost želi.[9]

U sklopu komentara 187. ajeta sure El-Bekare, Handžić se dotiče i Poslanikovog, s.a.v.s., savmi visala (kontinuiranog posta, koji je trajao po nekoliko dana), rekavši, da je to njegov hususijet (posebnost), kao što je izričito rekao u hadisu:

«Ja nisam kao vi, ja spavam a mene moj Gospodar hrani i napaja»,[10] a zatim citira stihove ne navodeći autora koji ih je izrekao:

Ona ima sjećanja na tebe, koja je zabave

pa zaboravi na piće i jelo

U tvom licu ona ima svjetlo koje svijteli

A u tvojim očima iz nje pjevača ima (goniča deva)

Kada se žali na umor od dugog hodanja,

on joj obećava ljepotu dolaska,

pa oživi u nadi da će stići [11]

Tumačeći riječi Uzvišenog „I onim, što vam je potrebno za put, snabdijte se.“ (El-Bekare, 197), Handžić se posebno osvrće na kur'ansku sintagmu «inne hajre zadit-takva» potkrepljujući svoj komentar stihovima rekavši: El-E'aša[12] kaže:

Ako ne preseliš sa opskrbom bogobojaznosti,

a nakon smrti nađeš onoga koji je opskrbu ponio,

pokajat ćes se što nisi kao on,[13]

i što nisi zalihe ostvario kao što ih je on ostvario.[14]

I u objašnjenju 215. ajeta sure El-Bekare: “Pitaju te kome će udjeljivati: Reci: – Imetak koji udjeljujete neka pripadne roditeljima, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicimanamjernicima; a za dobro koje učinite Allah sigurno zna”, Handžić se služi stihovima. Prije toga rekavši: “Ako na prvi mah pogledamo, vidimo da se pitanjem traži odgovor na to, šta će dijeliti, a odgovara im se kome će dijeliti, pa stoga neki kažu da je i ovo uslubi hakim. Kao da im se htjelo reći da samo dijelenje ne daje dobra, dokle god se ne bude pazilo gdje će se i kome će se djeliti, kao što arapski pjesnik[15] kaže:

Dobro djelo nije dobro djelo

ako nije radi Stvoritelja učinjeno.[16]

Objašnjavajući 224. ajet sure El-Bekare u sklopu kojeg objašnjava pokuđenost čestog zaklinjanja, on svoj stav pored ostalog potkrepljuje stihovima pjesnika navodeći: arapski pjesnik Kusejjir[17] je rekao:

Malo se kune, i čuva zakletvu svoju.

A kada se zakune, zakletvu ispuni. [18]

Komentarišući 86. ajet sure En-Nisa’, “Kad pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite, jer Allah za sve obračun traži”, Handžić preferira selam nad starim arapskim pozdravom «hajjakellah» (Allah te poživio) rekavši: “Selam ima prednost nad tim njihovim pozdravom, zbog toga što se selamom upućuje dova za spas od nedaća, a izrazom Allah te poživio, čini se samo dova Allahu za dug život. Međutim, nekada je smrt bolja od života, što potvrđuju i ovi stihovi:

Gle smrt je na prodaju, pa je kupi,

jer od ovog života nema fajde!

Osim kad se Svemoćni smiluje dobrovoljcu,

koji se žrtvuje za brata svoga!

Nije mrtav ko se smrću razrahati,

već je mrtav ko je živi mrtvac!

Pravi mrtvac je ko u tugi živi,

potišten i s malo nade.[19]

Zaključak

Na osnovu iznesenih, nekoliko primjera, jasno se može ustanoviti da je Mehmed ef. Handžić pri komentarisanju ajeta sa šerijatskopravnom pozadinom (ajat-ul-ahkam), pored ostalog, koristio poeziju iz predislamskog perioda (el-džahilijjun), poeziju pjesnika koji su živjeli u predislamskom i islamskom dobu (el-muhadremun), te poeziju pjesnika islamskog razdoblja (el-islamijjun ili el-mutekaddimun).

Valja napomenuti da Handžić koristeći se pjesništvom nije bio dosljedan u navođenju izvora kao ni autora određenih stihova. On je samo u dva navrata spomenuo imena dvojice pjesnika, El-E'aša-a i El-Kusejjira. Uvidom u njegove komentare na arapskom jeziku, sure El-Bekare i En-Nisa’, ustanovili smo da je on citirao stihove još od Ebu Temama bin Evsa Et-Tai-ja i Hassan bin Sabita, dok za neke stihove kojima se poslužio, nismo uspjeli pronaći izvor niti autora. Od klasičnih komentatora Kur’ana, on je rado koristio stavove imama El-Kurtubija, od kojeg je doslovno preuzimao određene citate kao i stihove, također, ne navodeći njihov izvor.

Njegov autograf sure El-Bekare i En-Nisa’, poslužio mu je kao skripta (udžbenik) iz predmeta Tefsir, na VIŠT- u (Viša islamsko šerijatsko-teološka škola) u Sarajevu gdje je on bio, pred kraj svoga života, angažovan kao nastavnik. Taj autograf na arapskom, bio je, zapravo, skraćeni koncept njegovih predavanja. Poredeći njegov autograf sa kasnijim prijevodima njegovih komentara na bosanski jezik, možemo konstatirati da se prijevod u mnogim detaljima razlikuje od rukopisa. Prijevod na bosanski je opširniji i ima znatno više detalja, iako ni tu, osim u nekoliko slučajeva, nisu navođeni izvori iz kojih je preuzimao određena mišljenja i poeziju. On je u prijevodu, pored pjesništva, koristio i određene izreke, i sintagme na arapskom jeziku, koje, uglavnom, nije prevodio.

Slijedeći metodu tradicionalnog tumačenja Kur’ana, kao i njegovi prethodnici i uzori u tefsiru, Handžić se služio poezijom kako bi dodatno osnažio svoja stajališta koja je iznosio pri tumačenju ajat-ul-ahkam iz sura El-Bekare i En-Nisa’. Poredeći njegovo komentarisanje Kur’ana časnog, s tefsirima iz klasičnog doba ove islamske znanosti, možemo ustvrditi da ono ispunjava sve uvjete neophodne za tradicionalno-racionalnu metodu koja se u tefsirskoj znanosti smatra najprimjerenijim oblikom tumačenja Božije Riječi.

Literatura

‘Abdulkadir, (B). (bez g. izd.) Hizanetul-edeb ve lubbu lubabi lisanil-Areb. Bagdad: Tab’us-selefijje. (bez god. izd.)

‘Abdulkadir, (Dž) (1932) Delailul-‘idžaz. 4. Izd. Egipat: Darulmenar.

Hanbel, (A). (1983) El-Musned. Bejrut: El-Mektebetu-l-islami.

El-Buhari, (M).(bez g. izd.) Es-Sahih. Bejrut: Daru-l-ihjait-turasi-larebi. (bez god izdanja)

Ebu Davud, (S). (1983) Es-Sunen. Bejrut: Daru-l-kalem.

Et-Tirmizi, (I). (bez g.izd.) Es-Sunenu. Bejrut: Daru-l-kutubi-lislamijje.

Ez-Zerkeši, (A). (bez g. Izd.) El-burhan fi ‘ulumil-Kur’an. Bejrut: El-mektebetul-‘asrijje.

Ez-Zirikli, (H). (1992) El-E’alam. 9. izd. Bejrut: Darul-‘ilmi lilmelajin.

Ibnul-‘Imad, (H). (1989) Šezeratuz-zeheb fi ahbari men zeheb. Damask-Bejrut: Daru bin Kesir.

Handžić, (M). (bez g. izd.) Mukaddimetul-hadisi vet-tefsiri: autograph broj 6967 koji se čuva u Gazi Husrev- begovoj biblioteci. Sarajevo.

Handžić, (M). (bez g. izd.) Tefsiru ajatil-ahkami min suretin- nisa: autograph broj 996 koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Sarajevo.

Karić, (E). (1999) Izabrana djela Mehmeda Handžića: tefsirske i hadiske rasprave, knjiga IV, Sarajevo: Ogledalo.

Muhammed, (A K). (bez g. izd.) Tahkik na Divan El-E'aša’a. Bejrut: El-Mektebul-islami. Muslim. (H). (1992) Es-Sahih. Bejrut: Daru ibn Hazm.

Subhi, (M). (bez g. izd.) Predgovor na Divan Et-Tai-a. Bejrut: Daru Sadir.

 ‘Irfan, (V). (bez g. izd.) Tahkik na Divan Hassan bin Sabita. Bejrut: Daru Sadir.

Izvor: Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici,br. 7, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, Zenica, 2009, str. 225-233.