Zavidnost

Glavna tema ovog dersa jeste zavidnost, odnosno kako ljudi zavide jedni drugima i kako veliki ljudi stradaju zbog pakosti i zavisti malih, niskih ljudi.

Naslov poglavlja (drugi svezak Mesnevije)

Prijatelji Zun-Nuna Misrije dolaze u bolnicu da ga posjete

Prije nego što pređemo na sam tekst ove hikaje, da kažemo nekoliko riječi o Zun-Nunu Misriji, da se upoznamo sa ovim velikanom.

Pravo i puno ime Zun-Nunovo je Ebul-Fadl Sevban ibni Ibrahim el-Misri. Zun-Nun mu je bio nadimak. To je jedan od poznatih evlija, koji je živio u trećem stoljeću po Hidžri. On je bio prvi koji je u Misiru osnovao tarikat.

Od strane neukih i neodgojenih ljudi (džahila), optužen je kod tadašnjeg halife Mutevekkila kao zindik (otpadnik) i doveden u Bagdad. Ali, kad se je dokazala njegova nevinost, vraćen je u Misir sa najvećim počastima.

Drugom prilikom, za vrijeme boravka u Mekki, bio je opet osumnjičen i zatvoren. Njegovi neprijatelji, zavidnici, nisu mirovali! U toku života pretrpio je mnoge nevolje i neprijatnosti. Ali, sve to je hrabro podnio, smatrajući te udarce Allahovim darovima i nimetima.

Poznati su njegovi kerameti (čuda), mudre riječi i nasihati.

Umro je u Misiru 245. godine po Hidžri ili 859. godine po Miladu (po rođenju Isa, a.s.).

Ova hikaja o Zun-Nunu Misriji samo je isječak iz njegovih nevolja i stradanja koja je doživio.

A sad da pređemo na tekst samog dersa.

1. bejt

Zun-Nuni Misrija, zapao je u jedno takvo duševno stanje,

koje su drugi protumačili kao ludilo.

2. bejt

To stanje, bilo je tako teško, da su njegove riječi i uzdasi dopirali do nebesa!

A njegovim prijateljima, koji su ga posmatrali, to je bilo kao stavljanje soli na džigericu!

Komentar:

I oni su patili, ne znajući kako da mu pomognu.

Ovako, na početku hikaje, samo dva bejta o Zun-Nuni Misriji. Sljedećim bejtom, hazreti Mevlana upozorava nas, obične ljude, pa nam ovaj savjet upućuje:

3. bejt

Pazi i ne prebacuj se;

Ti, koji si na Zemlji, ne upoređuj svoje stanje, sa stanjem velikih ljudi!

Komentar:

Murid ne može shvatiti stanje muršida; kao ni učenik stanje učitelja. Jer, među njima je veliki razmak u napredovanju. Na put, koji je muršid prešao, murid tek stupa. Zato učenik i murid treba da slušaju i šute; da prate i posmatraju, šta im učitelj radi, te da se na njegovom primjeru uče.

4. bejt

Obični ljudi, nemaju snage ni sposobnosti, da podnesu vanredno stanje.

Njih to zapali, i u početku ih oprži!

5. bejt

Ovakva vatra, kada padne među obične derviše, oprži ih.

A kada padne na pravog derviša, njega strpaju u zatvor!

Komentar:

Ili u ludnicu, kao što su to učinili sa Zun-Nuni Misrijom!

Mogli bismo se upitati:

– Pa zašto ti veliki ljudi nisu šutjeli i klonili se svijeta?

– Zašto su govorili, pa su time sami sebe izlagali opasnostima?

Na to nam hazreti Mevlana odgovara:

6. bejt

Nije moguće, jednom velikom čovjeku, suzdržati se od toga;

Jer je put, kojima se masa kreće, vrlo tijesan!

 Komentar:

Čovjeku koji je u ašku, u zanosu, nije moguće šutjeti i suzdržati se; jer ga ašk goni da progovori i da kaže istinu!

Veliki ljudi – evlije, vide šta se iza zastora dešava, jer im je Allah digao perdu. Oni dobro vide posljedice svoga stradanja.

7. bejt

Ovi carevi (tj. ovi velikani), ipak se plaše mase;

jer je masa ćorava, a carevi su skriveni!

Komentar:

Prvaci tarikata, u ono doba, pribojavali su se sebi i svojoj duši zbog svjetine i razjarene mase. Uopće, ljudi od ovog svijeta, ne trpe ehli-tarikata!

8. bejt

Pošto je vlast bila u rukama prostaka i bekrija,

Zun-Nun se našao u zatvoru, u ludnici!

Komentar:

A Zun-Nun je bio nevin, i nije to zaslužio! Zun-Nunovo stanje nije bilo ludilo. To je bilo jedno vanredno stanje njegove duše, jedno duhovno uzdignuće, koje je njegova okolina pogrešno shvatila i proglasila ga ludakom, pa su ga strpali u duševnu bolnicu.

Međutim, njegovi pravi prijatelji, ovo njegovo vanredno stanje, pravilno su shvatili, pa su radi toga i sami trpili i žalili ga, što je doživio takvo stradanje i poniženje.

Ti komentari neurazumljene mase, bili su Zun-Nunovim prijateljima kao stavljanje soli na otvorenu ranu.

Sad nam hazreti Mevlana iznosi nekoliko alegoričnih primjera, kako prosta masa ne zna cijeniti velike ljude.

9. bejt

Jedan obični vojnik, zarobi cara!

To je, kao kada se  u dječijoj ruci, nađe jedan veliki biser!

10. bejt

Skupi biser, bio je u moru, u jednoj kapljici.

Bio je sakriven, kao što se krije energija u svakom atomu.

11. bejt

Prethodno znaci najave izlazak Sunca.

A onda, malo po malo, sunce otkriva svoje lice!

12. bejt

Svi atomi, i sva energija, gubi se pred Suncem!

Cio svemir, bez Sunca, bio bi za nas bezvrijedan!

13. bejt

Kada pero bude u ruci nasilnika,

onda, neminovno, Mensur će dospjeti na vješala!

Komentar:

Spominje nam Mensuri-Halladža i njegovu sudbinu. Mensur je takođe bio jedan od velikih evlija. Porijeklom je iz Perzije, iz grada Bejza. Živio je u doba Abasovića, za vrijeme halife Muktedira. Pošto se je, navodno, javno protivio šeriatu, po fetvi tadašnje uleme osuđen je na smrt i pogubljen. To se desilo u Bagdadu 306. godine po Hidžri (918.).

14. bejt

Kad god su ludaci, u prošlosti, preuzimali vodstvo,

onda je neminovno slijedila – likvidacija pejgambera!

Komentar:

Jer njih ludaci i obijesni vladari nisu trpjeli!

15. bejt

Narodi, koji su bili zalutali, govorili su pejgamberima, koji su im dolazili:

– Vi nam donosite nesreću!

Komentar:

Ovo se spominje u suri Ja'sin, u 18. ajetu.

Isa, a.s., poslao je svoja dva izaslanika u grad Antakiju (Antiohija u Siriji), da pozivaju tamošnji svijet u pravu vjeru. Ali njih narod nije slušao, nego ih je tadašnji vladar uhapsio.

I tako se prava vjera nije mogla proširiti zbog otpora vlastodržaca i naroda. Pa i nasljednici onih rijetkih pravih vjernika skrenuli su s pravog puta. I tako se  prava vjera izgubila, a Indžil iskrivio.

Vežući nas za ovaj događaj hazreti Mevlana nastavlja dalje:

16. bejt

Pogledaj hrišćanskog džehaleta:

Oni se mole Isatu, smatrajući božanstvom onoga koga su raspeli!

17. bejt

Oni ovo ne priznaju, nego kažu, da su ga Židovi razapeli!

Pa kako im može, taj razapeti, pomoći kao Bog ?!

Sada prelazi na doba našeg Pejgambera pa kaže:

18. bejt

Kad srce onoga Šaha postade kao krv,

Dođe aje: „Ve ente fihim“ (Dok si ti među njima).

Komentar:

Pod imenom Šah (car), u ovom bejtu, misli se na našeg Pejgambera. Pod srcem, koje se pretvorilo u krv, misli se opet na njegovo srce.

Podsjeća nas to na događaj, koji se desio u Taifu, prije Hidžreta, kad se je Pejgamberovo srce stislo od tuge i krvarilo, jer su ga tamošnji stanovnici protjerali i ispratili kamenjem!

On je tada – umjesto da prokune svoje neprijatelje, pa da ih stigne kazna – velikodušno im oprostio, pa čak i molio Allaha, da oprosti njegovim neprijateljima i uputi ih na pravi put, što je izrazio u dovi:

„Ja Rabbi, Ti uputi moj narod, jer oni ne znaju!“

Neki su od njih tražili od Muhammeda, a.s., da potvrdi svoje poslanstvo pred njima i da im pokaže kakvo čudo.

Tražili su, na primjer, da nešto učini, pa da počne iz neba padati kamenje, ili da ih pogodi kakva druga nesreća. Sve to su govorili sa ironijom i podsmjehom, izigravajući se s njim.

Tim povodom, objavljen je ovaj ajet u sur Enfal:

Allah ih nije kaznio, jer si ti bio među njima; i Allah ih neće kazniti, sve dok neki od njih mole da im se oprosti.

Iz ovih riječi „Ve ente fihim“ (dok si ti među njima), razumijemo da sevapom Pejgamberovim, Allah, dž.š., čuva i štiti njegov ummet od velikih nesreća i belaja.

Dokle god se mi budemo vladali po Kur'anu i Sunnetu, dotle ćemo uživati zaštitu Allahovu i Pejgamberovu.

Time nam je hazreti Mevlana naveo nekoliko primjera stradanja velikih ljudi, evlija i pejgambera, koji su svoj narod upućivali, i nesebično se žrtvovali i izlagali opasnostima na tom hajirli putu.

Dalje nas hazreti Mevlana poučava, da budemo oprezni u traženju i biranju svoga učitelja ili svoga šejha (svog uzora i vodiča).

Opominje nas da naivno ne upadamo u zamke, da ne nasijedamo lažnim vodičima i prevarantima, koji imaju sasvim druge interese – pa kaže:

19. bejt

Od pravog zlatara, i od čistog zlata, boji se lažni zlatar;

jer, patvorenika i prevaranta, otkriva pravi zlatar i pravo zlato!

Komentar:

Krivi, lažni šejh, boji se pravog šejha i njegovog učenja! Lažni šejh živi u strahu i boji se, da se ne bi razotkrilo njegovo djelovanje, jer on je svjestan šta radi i šta mu je cilj; on samo vara i obmanjuje druge.

Zato je potreban krajnji oprez u pristupanju nepoznatim ljudima, dok se ne uvjerimo, da su njihove namjere iskrene, da oni zastupaju istinu i da nam dobro žele.

Dalje, u svom nasihatu, hazreti Mevlana prelazi na poznati događaj sa Jusufom i njegovom braćom, koja, iz zavidnosti, nisu mogla trpjeti Jusufa, jer je njega njihov otac Jakub, a.s., više volio nego njih.

20. bejt

Jusufi su skriveni, zbog zavisti zlih ljudi.

Oni žive povučeno, krijući se od svojih neprijatelja.

Komentar:

Pod imenom Jusufi, simbolično, u ovom bejtu, misli se na duhovne velikane, na evlije, koji se kriju od običnih ljudi, koji bi im mogli ugroziti slobodu.

Prvenstveno se kriju od onih ljudi, koji izigravaju prave ljude, – od takozvanih muarija i muzevvira (obmanjivača i prevaranata).

Uopće, dobri ljudi žive skriveno i povučeno, ne samo iz svoje skromnosti, nego i radi straha od svojih neprijatelja – zavidnika, koji bi im mogli donijeti razne nevolje i neprijatnosti.

21. bejt

Jusuf je, od pakosti svoje braće, bačen u bunar!

A braća su mu, iz zavisti, rekla ocu, da ga je vuk pojeo!

22. bejt

Zbog zavisti braće, Jusuf je otišao do Misira!

Zavist je kao vuk u zasjedi!

Komentar:

Pogledajte samo, šta je zavist učinila od ovog Ken'anskog mjeseca, od nevinog ljepotana Jusufa! Bacila ga je iz Ken'ana u Misir, a ostavila ucviljenog oca Jakuba, da čezne za svojim voljenim sinom!

U drugom polustihu ovog bejta, hazreti Mevlana nam daje jednu veliku mudrost, jednu sentenciju, kad kaže: „Zavist je vuk u zasjedi!“

Komentator Mesnevije tumačeći ovaj bejt kaže:

„Ako neko usnije vuka, onda će to protumačiti, da ima u jednoj osobi iz svoje okoline neprijetelja – zavidnika, koji mu zavidi na nekom njegovom dobru.“

23. bejt

Bez sumnje, od toga vuka, blagi Jakub

Bio je stalno u strahu, od zavisti vukova u insanskom suretu!

24. bejt

Pravi vuk, oko Jakuba, nije imao posla,

Jer je zavist njegove braće pretekla sve vukove!

25. bejt

Oni braća Jusufova, svoju zavist su umotali u lijepe riječi, pa su rekli ocu:

– Dok smo se mi natjecali u trčanju, Jusufa je pojeo vuk!

Komentar:

Od pretjerane zavisti, Jusufova braća bacila su Jusufa u bunar. A uvečer, kad su se vratili kući, plačući, rekli su ocu:

– Čuvajući ovce, mi smo se igrali i natjecali u trčanju, a Jusufa smo ostavili da nam čuva stvari.

– U međuvremenu, došao je vuk i pojeo Jusufa!

Kad su vidjeli da Jakub sumnja u njihove riječi, dodali su:

– Ti nam, oče, nećeš vjerovati, iako mi istinu govorimo!

Eto, takav izgovor su našla braća Jusufova. Kao što svaki zavidnik nađe laskav izgovor, kojim se posluži, obmanjujući druge. Da bi svoje riječi potvrdili, donijeli su Jusufovu košulju, natopljenu krvlju i pokazali ocu.

Ali Jakub je naslutio istinu i pogodio njihovu varku. Rekao im je:

– Kako je taj vuk bio blag! Pojeo Jusufa, a nije mu razderao košulju!

I Jakubu nije preostalo ništa drugo, nego sabur; da trpi, dok mu Allah tugu i žalost ne ublaži i ne otkloni.

Pouka:

Ocrtavajući nam zavidnost i zavidnika, hazreti Mevlana kaže dalje:

26. bejt

Sto hiljada vukova, ne bi umjelo smisliti jednu varku, kao što to umije jedan zavidnik!

Ali, na kraju, vuk – zavidnik, ostaće postiđen i osramoćen!

(Istina će izaći na vidjelo.)

27. bejt

I zavidnici će na Sudnjem danu biti proživljeni;

samo će oni imati lik vuka!

Komentar:

Takvo će biti njihovo obilježje i po tome će ih svako moći poznati.

Zaključak

Znamo da je Jakub, a.s., od tuge i žalosti za Jusufom, toliko plakao da je oslijepio. Kad mu je Jusuf, nakon dugo godina, kada se tajna otkrila, poslao iz Misira svoju košulju, i kada su je bacili na Jakubovo lice, on je progledao.

A miris te košulje, Jakub je osjetio još prije, čak u Ken'anu, u trenutku kad je karavana sa Jusufovom braćom krenula iz Misira.

O tome nam detaljno govori Kur'an u suri Jusuf.

Ali, hazreti Mevlani je bio cilj da nam kroz ovu hikaju ocrta ljudske mane i slabosti, a naročito zavist, koja je jedna od najvećih poroka; da nas upozori na nju ne bi li pouku uzeli.

Izvor: ŠEBI ARUS, godišnjak Tarikatskog centra, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1984., str. 8 – 21.