Autor: Ibrahim Hodžić
Da počnemo od domaćeg ognjišta, gdje se pali i gdje se gasi iskra našeg života – tj. gdje se rađamo, živimo i umiremo. Počet ćemo, dakle, odakle počinju naši prvi koraci u životu, odakle počinje i gdje se zatvara krug našeg života.
Ta šta je preče da mu se posveti sva briga i pažnja od obitelji, koja njiše i odgaja članove ljudskog društva i ljudske zajednice? Na domaćem ognjištu ljubavi zasniva se dobar dio sudbine ovog svijeta. Iz sretnih obitelji zrači sreća na cijelo ljudsko društvo, a nesreću nesretnih obitelji osjeća cijela zajednica. Od obitelji, dakle počinju zdravi ili nezdravi temelji zgrade ljudskog društva, odnosno ljudske zajednice.
Bračni život je temelj obitelji, a obitelj je temelj ljudske zajednice. Što više skladnih i harmoničnih brakova, što više složnih obitelji, tim sve manje briga i problema i za samo ljudsko društvo. Nitko više ne obavezuje pojedinca od njegove domaće obitelji, kojoj duguje svu svoju ljubav, brigu i pažnju. Ljubav i sloga u braku je pravi rahatluk. To je „dunjalučki džennet“, u kojem se zarađuje i onaj pravi ahiretski džennet. Nesloga u braku i obitelji je „dunjalučki džehennem“, u kojem se zarađuje i onaj pravi ahiretski džehennem. Gdje svatko ispunjava svoje obiteljske dužnosti – muž svoje, žena svoje, djeca svoje – tu vlada sloga i cvjeta rahatluk. Iz koje se kuće čuju prepirke i psovke, tu nema sreće ni rahatluka. Nesloge u obiteljima dolaze zbog odsustva svijesti o obiteljskim dužnostima i odgovornostima. Moralni posrtaji i padovi, uslijed pijanstva, razvrata i preljube, najčešće gase obiteljsku svijest.
Ipak, najviše obiteljskih nesreća dolazi od pijanstva, a najveći broj propalih porodica je rastočen u alkoholu. Gdje je muž pijanac, baraba i propalica i ne brine se o kući, ženi i djeci ili gdje žena posrne pa se oda skitnji i zanemari kuću i djecu, tu se od djece stvaraju nove pijanice, barabe i propalice, tu su i svakodnevne svađe i tuče, i eto „dunjalučkog džehennema“ u čijim se mukama zarađuje i ahiretski džehennem.
Zato je islam bračnim i obiteljskim odnosima posvetio veliku pažnju. Naredio je strogo poštivanje međusobnih prava i dužnosti i muža i žene. Osobito je naglašeno uzajamno poštivanje ljudske ličnosti između muža i žene. Najstrože je zaštićen ponos i ljudsko dostojanstvo svakog bračnog druga, što se u punoj uzajamnoj ravnopravnosti mora cijeniti i poštivati.
Čistoća bračnog života je nepovrediva, i nema toga razloga, nema te isprike, koja može opravdati svjesno vjerolomstvo u braku. Zajednički život van braka (konkubinat) osuđen je kao i brakolomstvo. A to je sve u interesu mirnog i sretnijeg života nedužnog potomstva, koje ne smije da nevino ispašta tuđe grijehe. Brak treba da je postavljen na što zdravije temelje, učvršćene ljubavlju, međusobnim razumijevanjem i slaganjem bračnih drugova, uz dosljedno poštivanje ponosa, časti i ljudskog dostojanstva sa obje strane. A to sve u interesu zajedničnog potomstva i njegove sretnije budućnosti.
Međusobne dužnosti bračnih drugova su manje-više poznate svakom. Ali je uvijek, pa i danas, u tome pogledu bilo ispred svega, najvažnije uzajamno poštivanje bračne vjernosti, supružničke časti i dostojanstva u čestitom i moralnom životu, koji jamči slogu i mir u braku.
Trezven život muža, kojem je briga o porodici ispred svih briga, to je ono čime ga islam zadužuje. Ako se muž nemarno odnosi prema ovoj svojoj dužnosti, on već time stvara uvjete za nezdrave odnose u braku i obitelji. Muž je prvi čuvar i zaštitnik obitelji, pa prema tome i najodgovorniji za njenu sudbinu. – Najbolji musliman je onaj koji je najrasploženiji, a najbolji su od vas oni koji imaju najljepši odnos prema svojim ženama, govorio je Pejgamber, a.s.
Mnogi naši ljudi teško griješe potcjenjujući kućne poslove žene, iako baš naša narodna poslovica kaže: „Kuća ne stoji na zemlji, nego na ženi.“ Mnogi svoj drski, prgavi i despotski odnos prema ženi ne smatraju grijehom, nego čak nekim pravom. Takvo shvatanje je iz temelja pogrešno i primitivno. Takvi postupci su neoprostiv grijeh, jer na lijepo raspoloženje, na lijepu riječ, i razgovor i na nježan postupak, nitko nema više prava od čestite žene. – Prava ženina su sveta. Zato pazite da se prema ženama blago i nježno odnosite, jer i to spada u njihova priznata prava, tako govoraše Resuli-Ekrem, a.s. – Kreposna i čestita žena je najveće blago, dalje je rekao Nebijji-Muhterem, jer takva žena cijeni svoga muža, cijeni njegov trud i rad, njegovu brigu o obitelji. Ona mu čuva kuću, pazi i odgaja djecu itd. – Žena je starješina i pastir u kući svog muža i bit će pitana za svoje stado…, također je govorio Pejgamber, a.s.
Zanemarivati kuću i odgoj djece, veliki je grijeh za ženu, jer, kako znamo, to je njena prva i najpreča dužnost. Prema shvatanju i vršenju ove dužnosti, cijeni se vrijednost žena, kako je to lijepo istakao i Alejhisselam: Svijet i sve stvari na svijetu imaju svoju vrijednost, ali vrijedna i savjesna žena-domaćica ima najveću vrijednost.
Hazreti Alija, r.a., priča da je hazreti Fatima, r.a., imala žuljeve od nošenja vode i okretanja mlina i time se ponosila. Imala je, dakle, kud i kamo veću kulturu da cijeni rad od mnogih današnjih malograđanki koje se ponose i hvale neradom i ljenčarenjem. Zahvalna je i odlična ideja one učiteljice iz jednog muslimanskog sela kraj Banovića, što je vodila seoske žene, supruge rudara, u posjetu rudniku, da se na samom radnom mjestu upoznaju s težinom posla svojih muževa, jer ta učiteljica je zapazila da te žene ne cijene dovoljno težak posao svojih muževa.
Neophodno je, dakle, uzajamno poštovanje i uzajamni obzir među supružnicima u svakom pogledu, te puna svijesti o odgovornosti za budućnost i sreću obitelji. Ta odgovornost je stalna i postojana, unatoč mijenjanju uvjeta i načina života, kao i pogleda i nazora. Svakodnevni ispadi i prestupi mališana i maloljetnika, kao i česta stradanja maloljetnika, koji se nekontrolisano skitaju koje-kuda, teško optužuju roditelje. O svemu tome često možemo čitati u našoj dnevnoj štampi, u kojoj se za takve slučajeve s punim pravom okrivljuju roditelji.
Priča hazreti Aiša, r.a.: Upitala sam Božjeg Poslanika, kome žena najviše duguje, a on mi reče: „Mužu“. Zatim ga upitah, a prema kome muškarac najviše duguje, a on mi reče: „Prema svojoj majci.“Najveći broj nas će ovakav Alejhisselamov odgovor obrazložiti time, što muž više privređuje za izdržavanje kuće, čime zadužuje ženu, a majke pak rađaju djecu i muče se oko njihova odgoja, čime zadužuju sinove. Dakle, prema trudu i zaslugama i priznanje. Međutim, gornji Alejhiselamov stav mogao bi dobiti svoje puno opravdanje i obrazloženje i sa drugih aspekata i pogleda na obitelj; pa i u suvremenoj (modernoj) porodici, gdje i žena privređuje. Pa možda bismo takav stav trebali prihvatiti s više razloga kod moderne obitelji, negoli kod patrijarhalne, pa i u slučaju da bude istinito mišljenje nekih suvremenih sociologa, koji kažu, da se moderna obitelj sve više približava jednom obliku matrijarhata, gdje u obitelji dominira volja žene (supruge). („Muževi u modernim obiteljima polako ali sigurno gube vlast“ – piše jedan sociolog). Takvih obitelji je iz dana u dan sve više. To u nekom slučaju samo po sebi nije loše, i ovisi o individualnoj vrijednosti i obiteljskoj svijesti svake pojedine žene. To može da bude nekad više pozitivna, nego negativna pojava, ukoliko žena bude, prije svega, prava domaćica. Zar može biti negativno, ako jedna vrijedna domaćica preuzme vlast i vodstvo u porodici od muža pijanca i barabe? Međutim, česti su slučajevi, da su supruge nametnule svoju volju i trezvenim muževima. I baš u takvim obiteljima, u kojima dominira volja žene – domaćice, starim majkama muževa je često potrebna zaštita od samovolje ili čak od terora i zuluma snaha (nevjesta). Tu je muž dužan da uzima u zaštitu svoju staru majku, kao što je uvijek dužan da radi na obiteljskoj slozi i skladnom životu u njoj.
Lijep i skladan život na ognjištu ljubavi uz zadovoljstvo s onim što je Bog, dž.š., dao, to je ono najljepše na ovome svijetu. Takav život može da pomuti samo prokleti šejtan, mameći mušku stranu na alkohol, kocku, skitnju i sve moguće dunjalučke mamce, a žensku stranu na pretjeranu modu, raskoš, razvrat, skitnju itd. Ako se samo jedno od njih počne povoditi za šejtanom, s tim odmah počinje podgrizavanje braka, a zatim i rušenje braka i razaranje obitelji. Sreća iseljava iz takve obitelji i ustupa mjesto nesreći. Obično se onda kasno uviđa i shvaća u čemu leži obiteljska sreća: da ona nije u bogatstvu, luksuzu i razvratu, nego u slozi, skromnom zadovoljstvu i ljubavi. Trezven i skroman život u braku bez mnogo zahtjeva i prohtjeva, najsigurnije je jemstvo za slogu i harmoničan život u obitelji. Toliko o odnosima bračnih drugova, a sada nešto o roditeljima i o odnosu prema njima, jer su i oni itekako vrijedni pomena, gdje se god govori o obitelji. Oni su vrijedni svake pažnje u obitelji, koju su oni zasnovali i sazidali, u koju su oni uzdizali svoj život, svoje svakidašnje brige, svoju ljubav i sve svoje dobro ovoga svijeta.
Priča Ebu Hurejre, r.a.: Bio sam prisutan kod Božjeg Poslanika, a.s., kada je jedan čovjek došao Resulullahu i upitao ga: – Koga mi je najpreče da poštujem i najljepše da pazim? – Majku, reče mu Alejhiselam. – A zatim? priupita čovjek. – Majku, ponovi Alejhiselam. A zatim ponovo priupita čovjek. – Majku, opet ponovi Alejhisselam. A iza toga? – Oca, odgovori četvrti put Alejhiselam!
– Hoćete li da vam kažem koji su najveći grijesi – upita Alejhiselam jedanput ashabe. –Hoćemo, rekoše ashabi. – Najveći su grijesi idolopoklonstvo, pa odmah iza toga neposlušnost prema roditeljima, zatim laž i lažno svjedočenje, reče Resuli-Ekrem.
Ne reci roditeljima ni – uh… – strašno opominje Kur'ani-kerim.
Ljubav i poštovanje prema roditeljima je odraz plemenitosti i duševne kulture, bez obzira na situaciju, položaj i ostale momente. Jedino ako je roditelj nepravedan i griješnik, te bi pokornost i odanost prema njemu dovela u sukob sa čistim moralom, pravednošću i Božjim Propisima, jedino u takvim slučajevima smo dužni i roditelju se suprostaviti, jer „pravednost je najpreča“! (El hakku ehakku!)
Alejhiselam je rekao: Mudrost je za muslimana kao izgubljena dragocjenost, pa će je on uzeti gdje je god nađe. Slično je prema tome i sa lijepim i mudrim primjerima. A pošto nas danas, nažalost, ima i previše, koji smo pod teretom kompleksa prema „kulturnom Zapadu“ i osjećaja manje vrijednosti svega islamskog, da i otuda navedemo dva-tri primjera, u koje bi se mogli ugledati i ti poklonici „zapadne civilizacije“.
Engleski kralj Đorđe VI nije smio pred svojom majkom ni kao kralj igrati pokera (kartaška igra), jer je ona mrzila tu igru. A to, naravno, jedino iz poštovanja prema majci. Američkog predsjednika Ruzvelta bijaše stid piti alkohol pred svojom majkom, i to nije nikada pred njom činio. Poznato je da je Ruzvelt dugo vremena bio paraliziran. Njegov sin Eliot nije dopuštao nikome da mu oca nosi u njegovom prisustvu, osim njega osobno, – „jer ja sam najdužniji da nosim svog roditelja, koji je nekada nosio mene“ – tako bi obično rekao. Eto, dakle, prava kultura, čija god bila, nosi u sebi poštovanje prema roditeljima. „Za moju slavu nisam zaslužan ja, već moji roditelji koji su me odgojili“, govorio je slavni učenjak ljekar Pasteur. Kao da je slušao riječi velikog Resuli-Ekrema: Najbolja baština koju roditelj može ostaviti svome djetetu, jest DOBAR ODGOJ!
O vi, koji vjerujete, čuvajte sebe i članove svoje obitelji od paklene vatre… – opominje Kur'ani-kerim. Ovim ajeti-kerimom su strogo zaduženi roditelji da punu pažnju i brigu posvete odgoju svoje djece, jer će za to polagati račun na Sudnjem danu i biti pitani.
Sve je drugo bez vrijednosti u poređenju s lijepim odgojem. Što god čovjek (drugo) ima na ovome svijetu može mu đavo odnijeti (vatra spaliti, voda odnijeti, lopovi ukrasti i sl.), ali dobar odgoj i znanje – to je blago vječnosti, koje nas nadživljuje na ovom svijetu, a po njemu će se krojiti vječna sudbina i na Ahiretu.
Pravilan i dobar odgoj djece je višestruka obaveza, tj. moralna obaveza iz više razloga. To je, prije svega, roditeljska obaveza prema samoj djeci radi njihove sretnije i bolje budućnosti. To je pak obaveza i zbog samog sebe, radi vlastite odgovornosti za svoj evlad i svoje potomstvo. Zatim, to je obaveza prema ljudskom društvu i zajednici, kako u užem, tako i u širem smislu, jer djeca su budući aktivni članovi ljudskog društva i građani države, a od stupnja njihovog odgoja ovisit će njihova vrijednost i korisnost po ljudsko društvo. Na koncu, to je roditeljska moralna obaveza prema Budućnosti u apsolutnom i neprikosnovenom smislu – od sada pa do Vječnosti. Brižno i znalačko gledanje u budućnost, spada u mudrost života, a savjestan odgoj potomstva je odbljesak te mudrosti.
Način i metoda odgoja djece je praksa gdje većina roditelja svakodnevno griješe. Dok su jedni za tu stvar potpuno nezainteresirani, pa o tome i ne misle, niti vode računa o moralnom i duhovnom razvitku svoje djece, drugi su pak u tome pretjerano „revnosni“ i tvrdoglavno vjeruju da bez strogosti, terora i batina, ne može biti pravoga odgoja. Eto, većina je nas i na ovome području života (kao i mnogim drugim), umjesto islamske zlatne sredine, odabrala krajnosti (ekstremne). Kako god krajnji nehaj i nebriga neće odgojiti vrlog i plemenitog čovjeka, tako isto i roditeljska okrutnost, zulum i teror neće to postići.
U kakvoj se atmosferi dijete odgaja i njegov će duh odisati takvom atmosferom. U atmosferi roditeljske ljubavi i humanosti odgajaju se nosioci ljubavi i humanosti, a u atmosferi terora i nasilja odgajaju se nastrani karakteri – ili utučeni i preplašeni, ili mrzovoljnici i nasrtljivci i slično. Dakle, prije svega obiteljska atmosfera u kojoj dijete uzrasta je najodlučniji faktor u njegovom odgoju. Roditeljski živi primjer i uzor je daleko važniji od roditeljskih riječi i savjeta. Dječja priroda je prije svega sklona oponašanju starijih, što je u ostalom slučaj kod svih živih bića. Ovo svi roditelji treba da znaju, i da to stalno imaju u vidu. U kojoj obitelji se pokazuje i manifestira uzajmana ljubav, zatim ljubav prema svima ljudima i Božijim stvorovima, te ljubav prema Bogu, dž.š., i svojoj vjeri – tu je kudikamo lakše privući i svoje dijete na tu plemenitu i svetu stazu.
Gdje se roditelji slažu i uzajamno poštuju, samim tim najbolje uče i svoju djecu takvom životu. Gdje otac i mati poštuju svoje, eventualno žive, roditelje, time uče i svoju djecu da poštuju njih. Gdje roditelji pokazuju mržnju prema grijesima i haramima, a ljubav prema plemenitim djelima i vjerskim dužnostima, time najbolje uče i svoju djecu da budu takvi. Blagim i humanim postupcima prema djeci, stalnim pohvalama i bodrenjem da ustraju na dobrim uspjesima u učenju i vladanju, te na pravom putu ka najuzvišenijem cilju Božjem Rizaluku, postići ćemo kudkamo više nego grdnjama i fizičkim kažnjavanjima. Najvažnije je za roditelje da kod svoje djece steknu neodoljivu ljubav s punim poštovanjem, tako da se djeca stalno boje roditeljskog hatera, a ne batina. Isto tako važno je naučiti ih da vole i poštuju svojej učitelje i nastavnike, jer preko toga se stiče ljubav i volja prema učenju. Daleko je bolje da se dijete stidi zbog svojih grešaka i prestupa, nego da strahuje od batina, kao što je daleko bolje i da se otac više stidi zbog prostačke psovke svoga djeteta, nego što se stidi kad ga dijete pred „modernim malograđanima“ nazove „babom“ umjesto „tatom“.
Glavna pozornost u odgoju treba da je usredotočena na izgrađivanje duhovnih i moralnih vrlina u djetetu, onih vrlina i odlika koje imaju trajnu i vječnu vrijednost. Nije loše od sina napraviti dobrog stručnjaka (zanatliju, trgovca, inženjera itd.), ali prije svega treba nastojati da se od njega izgradi dobar čovjek. Pred tim ciljem idu u drugi plan sve prolazne vrijednosti. Svakom muslimanu je jasno koje su vrline i odlike koje imaju trajnu i vječnu vrijednost, kako po ocjeni objektivne misli i ljudske mudrosti, tako i na Božjoj vagi u Vječnosti. Zato će svaki musliman u težnji da on i njegovo dijete dostignu moralne vrline i odlike od vječne vrijednosti, prezreti sve ono što je u protivnosti s time i što mu šejtan nudi. Time će on ispuniti svoje moralne obaveze prema sebi, svome djetetu, svojoj obitelji, ljudskom društvu i zajednici, te prema vječnoj Budućnosti. Time će učiniti sadržajnijim i ovozemaljski kratki život u kojem umiranje počinje s rađanjem.
Izvor: Ibrahim Hodžić, O intelektualnom i primitivnom shvatanju vjere i vjerskih propisa, Odbor IZ Visoko, Sarajevo, 1971, str. 131-138.