Autor: Irfan Horozović
Zamišljen pred velikim bijelim platnom, razapetim u vrtu, slikar Harun je kičicom dovršavao nogu zelene kamile što je ispunjavala skoro čitavo njegovo platno i zatim se osvrnuo da na paleti pronađe jednu potrebnu nijansu. Pomalo iznerviran, užurbano se uputio u kuću. Još se vrata nisu zatvorila za njim, a deva radoznalo otvori ono svoje jedino oko i oprezno spusti nogu na travu vrta. Sljedećeg trenutka već je bila na sokaku i, lagahno pomjerajući noge, zavirivala u avlije i vrtove, odakle su je pratili začuđeni pogledi. Rijetko je ko vidio kamilu i zelenu uz to. Jaki Ismail, koji je prolazio kao i obično, oskudno odjeven i obilato pokazujući svima svoje mišice, ugleda kamilu u Karasokaku i široko se nasmija kao da je prisustvovao nekoj dobroj šali. Ne prestajući da se smije, on pojuri prema njoj i stjera je do kraja sokaka koji nije imao kraja i, nabacivši joj konopac oko vrata, povede je na gradski trg. Sad su se već svi smijali, stvarno, bilo je to neobično. Zar je ikad bilo toliko trgovaca, ijednog pazarnog dana. Svi su se smijali i svi htjeli da kupe zelenu devu. Ismail se smijao najviše i tražio ogromnu cijenu koju, naravno, niko nije mogao platiti. Ko zna koliko bi tako stajali i šalili se da iz svog dućana nije naišao Faik Talha i prišao okupljenima. Jedini je on bio ozbiljan i sad su se njemu smijali.
– Hoćeš li kupiti ovu zelenu devu, Talha?
Kakav smijeh. Ismail se opet najviše smijao i izvikivao cijenu. Faik se bez riječi okrenu i ode. Uskoro su ga vidjeli kako se vraća s kesom u kojoj je bio sav njegov novac. Najednom su se svi uozbiljili. Faik izvadi novac i odbroja Ismailu. Bilo je tačno koliko i cijena. Ismail mu pusti konopac i Talha hitro skoči na devu koja sva uzdrhta. Ljudi se izmakoše a deva kao suluda pojuri ostavljajući oblak prašine za sobom. Uspjeli su samo da vide kako Talha namiče mahramu na usta. Deva je poput vjetra jurila kroz male ulice i vrtove, preskačući preko ograda, dok, najednom, ne naiđe na jednu veliku ogradu, i vinu se, a zatim, preskočivši je, u trenutku se nađe pred ogromnim bijelim platnom, razapetim u vrtu, koje se više nije moglo izbjeći.
Malo kasnije, slikar Harun, izišavši iz kuće, s nijansom koju je tražio, stade pred svoje platno i prvo se namršti, a zatim se rasijano počeša po glavi. Nije se mogao sjetiti kad je naslikao jahača koji je lijevom rukom navlačio mahramu preko usta, kao da se želi zaštititi od pješčane prašine.
Izvor: www.behar.hr