Japanska priča
Drvosječa je sjekao drva u šumi oko jezera. Njegova sjekira silno je odjekivala u panju drveta i udarac za udarcem – kon! kon! – raznosio se na daleko po okolici.
Jedanput je on tako zamahnuo sjekirom, a da nije računao sa snagom udarca i sjekira mu je odletjela iz ruku.
Nije još dospio ni da se ogleda, a već je njegova sjekira skliznula po zraku i buljk! – pala je na samo dno jezera.
– Gle bijede i nevolje! – nehotice je uskliknuo drvosječa gromkim glasom. Ne znajući, što da radi, zastao je u tužnom razmišljanju na obali upravljajući svoj pogled na površinu jezera.
Iznenada se iz vode pojavio lik poput mjeseca bijeloga starca s dugom bradom. Starac upita drvosječu:
– Što je to s tobom?
– Da, gle, sjekira mi je pala u jezero – odgovori on.
– Oh, ti bijedniče! Nu ništa ja ću ti je naći.
S tim se riječima starac odmah zgnjurio u vodu i iščezao s vida. Prošlo je nekoliko minuta, i starac ponovo izroni iz vode. U njegovoj je ruci svjetlucala prekrasna zlatna sjekira.
– Je li to tvoja sjekira ili ne?
– Ne, to nije moja.
– No, ja ću je još potražiti.
Starac se ponovo sakrio pod vodu. Potom je opet izronio iz vode, ali ovog puta s prekrasnom srebrnom sjekirom u ruci.
– No, je li to tvoja sjekira ili nije?
– Ne, to također nije moja. Moja je bila obična željezna.
– Ah tako – no ja ću tada još potražiti.
I starac opet zaroni u vodu. Napokon se pojavi iz vode s tom sjekirom, koja je drvosječi nestala u vodi.
– No, je li to tvoja?
– Upravo je ta. Da, hvala ti, što si mi je izvadio.
Pošto je dobio svoju sjekiru, drvosječa je nekoliko puta zahvalio starcu.
– Vidim, da si ti uistinu pošten čovjek. Dajem ti kao nagradu i ove dvije sjekire – i s tim riječima izruči starac drvosječi obje sjekire – zlatnu i srebrnu.
Drvosječa se vrati kući i ispripovjeda susjedima, kako je dobio od čudesnoga starca zlatnu i srebrnu sjekiru.
Mladi momak, koji je živio u susjedstvu, bio je također drvosječa. Čuo je on tu priču i također je htio, da dobije zlatnu i srebrnu sjekiru. Pođe on u šumu k jezeru i stade sjeći drva: kon! kon! Sjekao je i sjekao i potom hotimično ispusti sjekiru iz ruke. Sjekira pljusne u jezero i padne na dno.
– Gle nesreće! – svom snagom krikne momak i stade gledati na vodu.
Na mirnoj površini vode pojavi se lik starca.
– Što je s tobom? – upita starac momka.
– Da, gle, pala mi je sjekira u vodu.
– Ah ti, bijedniče! No ništa – ja ću ti je naći.
Čim je starac izgovorio te riječi, već ga je nestalo pod vodom. Stoji, čeka momak, a u duhu mu je samo zlatna sjekira i sve misli samo na zlatnu sjekiru. Prošlo je nekoliko minuta i gle –starac se pojavi iz vode. U njegovoj je ruci svijetlila prekrasna zlatna sjekira.
– Je li to tvoja sjekira ili ne?
– Da, da. To je upravo ta – požuri se da odgovori momak.
Tada se ljubazno starčevo lice odmah namrgodi i postade strogim.
– Takav lažac kao što si ti, neće dobiti ni zlatne ni srebrne sjekire.
I starac odmah iščezne pod vodu.
Izvor: dr. Ivan Esih, Japanske priče, (prijevod sa ruskog), „Naklada stručnih knjiga“, Zagreb, 1945, str. 36-38.