U davna vremena u jednoj dalekoj zemlji vladao je neki emir koji je veoma volio lov. Međutim, za razliku od ostalih vladara, on u lov nije išao sa čitavom svojom svitom, nego je uvijek lovio sam.
Jednom tako uze luk i tobolac sa strijelama te na svome bijelom konju izjaha u poljane. Tog dana ništa ne ulovi, pa predvečer krenu nazad svome dvoru. Usput naiđe na jedan veliki voćnjak, pa uđe unutra nadajući se da će naći kakav bunar ili vrelo kako bi utalio žeđ i napojio svoga umornog konja. Lutajući kroz voćnjak ugleda pod jednim stablom jabuke čovjeka koji je spavao tvrdim snom. Širom otvorenih usta čovjek je spavao tako čvrsto da ga čak ni topot konjskih kopita nije probudio. Emir pomisli: “Ovo je sigurno vlasnik vrta. Čovjek je vjerovatno čitav dan radio, pa je sad umoran malo prilegao. Najbolje da se vratim nazad i ostavim čovjeka da spava.”
Emir cimnu uzde svog konja dajući mu znak da se okrene, kad upravo u tom trenutku ugleda veliku crnu zmiju kako se penje uz prsa čovjeka koji je spavao pod stablom. Zmija je brzo gmizala ka ustima onog jadnika, a emir je zbunjeno stajao pitajući se šta da učini. Ako vikne i pokuša probuditi spavača, zmija bi se mogla prepasti i u strahu ujesti onog čovjeka, a već je bilo kasno da pokuša pritrčati i skinuti zmiju. Emir je s nevjericom gledao kako se zmija uvlači u usta čovjeka koji je spavao i brzo nestaje u njegovom grlu.
Kad se malo pribrao, emir priđe čovjeku i žestoko ga udari korbačem po licu. Čovjek se probudi bolno jauknuvši, a kad ugleda pred sobom emira i shvati da ga ovaj tuče korbačem posve se zbuni. Emir je bio poznat kao pravedan i milostiv vladar, pa jadni čovjek pomisli da ga je emir sigurno zamijenio s kakvim zločincem. Dok su po njemu pljuštali udarci, povika: “Dobri gospodaru, zašto me tučeš?! Ja sam obični zemljoradnik i nisam učinio nikakvo zlo! Sigurno si me zamijenio s nekim!”
Ako misliš, gospodaru, da učinih kakvo zlo,
posijeci me odmah britkom sabljom tom!
Zašto sada nevin stradam od vladarske ruke;
kao da sam teški griješnik stavljaš me na muke!
Emir, međutim, ne prestajući ga tući, reče: “Ustani i čini ono što ti kažem! Budeš li oklijevao pretući ću te tako da te niko neće moći prepoznati!”
Čovjek se diže, a emir mu onda naredi da priđe gomili odbačenih truhlih jabuka na dnu vrta, i reče: “Jedi ove jabuke i nemoj ni pomišljati da prestaneš bez mog dopuštenja!” Siroti seljak je negodovao, ali emir ga opet stade tući, te ovaj jadnik shvati da mu nije druge već da učini kako mu je kazano. S gađenjem poče jesti gnjile jabuke, i nakon što ih pojede nekoliko pomisli da će ga emir napokon pustiti na miru. Ali, emir ga opet udari korbačem i podviknu: “Rekao sam ti da ne smiješ prestati dok ti ne kažem da je dosta! Jedi ili ćeš zaista stradati!” Prestrašen i zbunjen, vlasnik voćnjaka nastavi jesti truhle jabuke. Pošto pojede čitavu gomilicu, emir mu reče: “Dosta je; a sad trči što brže možeš! Jahat ću za tobom i budi siguran da ću te žestoko udariti svaki put kad opazim da zastajkuješ!”
Nesretni čovjek stade trčati poljem koliko ga noge nose. Emir je jahao za njim i udarao ga korbačem tjerajući ga na sve brži trk. Čovjek je trčao i trčao, sve dok naposljetku ne klonu, uhvati se za želudac i poče povraćati. Uplašen ustuknu kad vidje kako mu iz usta iskoči velika crna zmija i brzo odgmiza u šiblje.
Tek sada ovaj shvati šta se dogodilo i zašto ga je emir onako mučio. Bilo mu je jasno da mu je tako ustvari spasio život. Vlasnik vrta pade na koljena pred emirom i stade mu se od sveg srca zahvaljivati: “Plemeniti vladaru, mislio sam tako loše o tebi dok si me tukao i tjerao me da jedem truhle jabuke, u sebi sam te proklinjao dok si me tjerao da trčim poljem, a ti si sve to činio za moje dobro. Trebao sam odmah znati da sigurno postoji dobar razlog za ono što činiš. Oprosti što sam se usudio da pomislim loše o tebi!” A onda se na trenutak zamisli, pa upita: “A zašto mi odmah nisi rekao da se u mene uvukla zmija?” Emir mu objasni: “Zato što nisam bio siguran kako ćeš primiti tu vijest. Plašio sam se da u strahu ne napraviš kakvu glupost. A i nismo imali previše vremena za objašnjavanje: zmija je bila u tebi i valjalo je što prije učiniti nešto da je istjeramo napolje.”
Eto kako je mudri emir spasio čovjeka u koga se uvukla zmija. A mi smo iz ove priče naučili da se iza onoga što nam se ne sviđa katkad zna kriti mudrost koju tek kasnije razumijemo. Zato, kad nam naši roditelji zabranjuju da činimo nešto što nam se sviđa, ili nas tjeraju da radimo nešto što nam se ne radi, sigurno je da za to imaju dobre razloge. Nema sumnje da nas niko ne voli koliko naši roditelji, pa zapamtimo zato da su njihove naredbe ili zabrane, makar nam se često ne sviđale, ustvari radi našeg dobra. Često možda odmah ne razumijemo o kakvom dobru se tu radi, ali budimo sigurni da ćemo kad odrastemo i shvatimo razloge tih naredbi i zabrana biti zahvalni svojim roditeljima što su i na taj način brinuli o nama.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 133-136.