Značenje pojma „odgoj“ u Kur’anu

Autor: Mehmedalija Hadžić

---

Kur’anski izraz za odgoj (ar. r b v) ima vrlo slična značenja koja ima pojam „odgoj“ u drugim jezicima. Osnova svih tih značenja je narastanje, odnosno sve djelatnosti koje vode k cilju punine i savršenstva.[1] U navedenim značenjima ovaj izraz spomenut je u Kur’anu Časnom, u različitim oblicima, na više mjesta.[2]

U kur’anskom tekstu se sasvim jasno može zapaziti da odgajati mogu samo oni koji znaju i koji su svjesni svog (ne)znanja jer u biti sve znanje je samo u Boga Višnjeg. On, Sveznajući, strogo zabranjuje onima koji ne znaju da se bave onim što ne znaju.[3] To upućuje na činjenicu da je odgoj svjesno i savjesno bavljenje čovjeka (drugim) čovjekom u svrhu očuvanja i njegovanja njegova razvoja ili njegova narastanja u ljudskosti, pa samo onaj koji zna svrhu i smisao čovjeka i života može valjano vršiti časnu misiju njegova odgojanja i obrazovanja. Zato je mudro kazano da odgajati čovjeka može samo čovjek.

Sveznajući Bog Koji je stvorio čovjeka (i sve vidljive i nevidljive svjetove) jest i Istinski Odgajatelj svih Svojih stvorenja. Njegovo časno ime Er-Rabb koje se najčešće javlja u kur’anskom tekstu počev već od 1. ajeta 1. poglavlja El-Fatiha (Ona koja otvara) to jasno pokazuje. Iako je u bosanski jezik ovo Božije ime prevedeno najčešće kao Gospodar, treba podsjetiti da je značenjsko polje Božijeg imena Er-Rabb veoma široko.[4] Tako je Bog, uz to što je Gospodar, još i Uzdržavatelj i Odgajatelj, između ostalog: svjetova (Rabbu-l-alemin), svega (Rabbu kulli šej’in), nebesa i Zemlje i onoga što je između njih (Rabbus-semavati ve-l-erdi ve ma bejnehuma), istoka i zapada i onoga što je između njih (Rabu-l-mešriki ve-l-magribi ve ma bejnehuma), dva istoka i dva zapada (Rabbu-l-mešrikajni ve Rabbu-l-magribejni), istoka i zapada (Rabbu-l-mešariki ve-l-megaribi), svanuća (Rabbu-l-feleki) i ljudi (Rabbu-n-nasi). Znakovito je da se ime Er-Rabb spominje u prvim riječima (Objave) spuštenim posljednjem Božijem Poslaniku – Božiji blagoslovi i mir s njime! – s Plemenitih Visina, u kojima mu Bog Višnji zapovijeda: „Čitaj u ime Odgajatelja (Uzdržavatelja) svoga Koji stvara…“ U ovih prvih pet kur’anskih stavaka (ajeta) sažet je cjelovit koncept odgoja i obrazovanja u vidiku kur’anskog učenja čije brojne sastavnice su, po Božijem znanju i volji, dostavljane tokom perioda spuštanja Objave koji je trajao dvadeset tri godine. Kada se te sastavnice koje su sada razasute na raznim mjestima u kur’anskom tekstu, gdje u raznim kontekstima vrše svoju pojedinačnu zadaću, dublje promotre, jasno se vidi da je njihovo zajedničko središte u pet prvih stavaka (ajeta) poglavlja El-’Alek (Zametna ćelija). U njihovim beskrajnim značenjskim širinama i dubinama su suštinska određenja čovjeka od trenutka kad je bio zametna ćelija pa do njegovog tjelesnog, intelektualnog i duhovnog narastanja. U njima se dva puta spominje ime Er-Rabb (Stvoritelj, Gospodar, Uzdržavatelj, Odgajatelj). Čovjekova veza ili uzajamnost s Njime, odnosno sjećanja Njegova imena, je sudbonosna za njega i na ovom i na Drugom svijetu. O tom sjećanju čovjek nosi znanje u svom unutarnjem biću koje ne ovisi ni o čemu što je prenijeto izvana, ni o kakvom znanju koje proistječe iz slijeđenja nekog ili nečeg. Shodno tome, odgoj je, u stvari, omogućenje čovjeku da mu to znanje ima prednost u odnosu na svako drugo.

Uvjeti u kojima se odgoj ozbiljuje su prirodno i društveno okruženje. Jezik je odraz tog prirodnog i društvenog okruženja, ali u svom vanjskom i zajedničkom obliku. Jezgra ili generička gramatika je ista za sve jezike. Budući da se čovjek licem usmjerava prema pojavama svijeta, te da je ono slika njegovog položaja u odnosu na njegove ljude, obrazovanje je stjecanje znanja koje omogućuje čovjeku djelatni i moralni položaj u odnosu na druge ljude ili najpovoljniju postavljenost u ljudsku zajednicu.

Iz ovih Božijih raznovrsnih odgajanja, odnosno njegovanja i razvijanja svih mogućnosti stvorenja proistječe i misija odgoja i poučavanja (obrazovanja) koju su vršili Njegovi poslanici i drugi kojima je mudrost data. Tako vidimo kako Ibrahim i Jakub, mir s njima, poučavaju svoje sinove vjeri u Jednog Boga.[5] Slično čini i mudri Lukman koji, poučavajući svog sina, traži od njega da Bogu nikog i ništa ne pridružuje, jer je to, zaista, veliko nasilje; da poštuje svoje roditelje i bude ima poslušan u svemu osim ako ga budu pokušavali navesti da Bogu bilo šta pridružuje, onoga o kome ništa ne zna – tada ih u tome ne smije poslušati, ali će im i dalje na ovome svijetu velikodušan biti; da slijedi put onoga koji se Bogu iskreno obraća, jer će se svi Njemu vratiti, i On će ih o onome što su radili obavijestiti; on mu dalje kazuje da će Bog na vidjelo iznijeti svako dobro i zlo, ma koliko bilo i gdje god skriveno bilo, jer Bog zna i ono najskrivenije, jer je Sveznajući; traži od njega da redovno klanjanje održava i zahtijeva činjenje dobrog i odvraćanje od nevaljalog, i da strpljiv bude u onom što ga zadesi, jer sve je to nešto čemu se treba srcem predati; zatim da iz oholosti ne okreće lice svoje od ljudi; i da zemljom ne korača nadmeno, jer Bog ne voli ni gordog ni hvalisavog; da u svom hodu bude odmjeran, a da u govoru ne bude grlat, jer to naliči najneprijatnijem revanju magarca.[6]

U ovim savjetima mudrog Lukmana kojima se ljupko obraća dragom sinu (s ja bunejje), tra- žeći od njega da se ovih oporuka odlučno drži u svom životu, nalaze se sve univerzalne vrijednosti koje je potrebno putem odgoja prenositi mladima, a i čovjeku uopće. Samo onaj ko svojim življenjem potvrđuje te vrijednosti uređuje na valjan način svoju vezu s Bogom Višnjim i svim Njegovim stvorenjima, i tako se uklapa u Njegov red u čitavom Svemiru. On zna Istinu i živi s Istinom.

Čovjekove sposobnosti i odgojne potrebe nisu samo intelektualne nego i religiozne, moralne, društvene i dr. Istinskim odgojnim djelovanjem razvijaju se te njegove moći. Zato Lukman koji je čitavim svojim bićem u istinskoj predanosti Bogu, nastoji i u svoga sina probuditi svijest i savjest za takvom predanošću i razviti sve razumske i moralne odrednice njegove osobnosti. Pored pozitivnih vrijednosti koje on s jasnima namjerom, voljom, ciljem i umijećem (a sve su to sastavnice istinskog odgoja) nastoji usaditi i njegovati u duši svoga sina, Lukman upozorava i na negativna svojstva koja nisu u skladu s ljudskim dostojanstvom. To je na prvom mjestu pridruživanje Bogu drugog (širk), jer bez čistog vjerovanja u Jednog Boga (iman) ni primjena najviših moralnih vrijednosti u životu ništa ne vrijedi.[7] Zatim dolaze okretanje lica od ljudi iz lažnog ponosa i oholo hodanje zemljom, jer Bog ne voli nikoga ko je gord i hvalisav. Zaista, lažni ponos navodi čovjeka na pomisao da je on Središte Svega; ta neosnovana gordost ga neodoljivo pritišće da ostane, kako dobro zapaža M. Asad, „samodopadno zadovoljan svojim vlastitim, empirički postignutim znanjem, da robuje svim vrstama improviziranih sila i lažnih vrijednosti, navodno korisnih za ljudski napredak – kao što su imetak, moć ili čak pojam ‘progresa’ i da poriče valjanost bilo koje istine, ma kako očevidne, koja je suprotna njegovom osjećanju vlastite važnosti.“ Iluzija da je čovjek sam sebi dovoljan nosi uvjerenje da je on iznad svih potreba Božijeg vodstva.[8]

Međutim, umjesto pravog odgoja čiji je cilj „bivanje čovjekom“, kako to vidimo i iz ovog nadahnutog kur’anskog kazivanja o ocu i sinu, često se (to je slučaj i danas) odgoj instrumentalizira zarad kojekakvih interesa i/li ideoloških ciljeva, pojedinačnih i kolektivnih. To je „odgojna“ manipulacija koja nužno odgajanike lišava njihove osobnosti, tj. ljudskosti i tako umjesto ljudi proizvodi „poltrone“. Ta „odgojna“ manipulacija se može prikrivati i najuzvišenijim ciljevima. Naprimjer, danas u eri globalizacije liberalne ideologije glavna tema su individualna prava čovjeka. O njima govore svi i na svim razinama. Međutim, pravo je u njih pravo samo ako pojedincu daje „apsolutno“ pravo – inače nije pravo. Uzvišene moralne vrijednosti su tako izgubile svoju apsolutnost, a time i svoj smisao. Nema više sigurnosti pa ni sigurnih odgovora na izazove i probleme koji čovjeka pritišću sve više i više. Zato se samo govori o „hrabrosti za nepotpuna i privremena rješenja“, jer nema istinskih i pravednih rješenja.

I mi ovdje u Bosni i Hercegovini živimo to stanje. Vrlo su rijetki pojedinci koji bi javno iskazali zadovoljstvo sadašnjim stanjem društva, politike, kulture i ekonomije u Bosni i Hercegovini. Čini se da je nezadovoljstvo najočitije obilježje sadašnjeg stanja bosanskohercegovačkog društva. Nezadovoljstvo je ljudsko stanje koje odražava odnos prema sebi i drugim ljudima u svijetu.

Zašto su bosanskohercegovački ljudi nezadovoljni? Kakvo je drugo stanje kojim bi oni bili zadovoljni? Kako bi to drukčije stanje moglo nastati? Znaju li oni šta su njihova krivica i odgovornost za to stanje kojim su nezadovoljni? Sva ova pitanja nužno traže da se na njih smisleno odgovori. A odgovora, nažalost, nema!

Samo svijest o teškom stanju može potaći na potrebu njegova mijenjanja. Imaju li ovdašnji ljudi volje da to učine i, dakako, znanja, moći i umijeća? Imaju li hrabrosti za potrebne kritičnost i samokritičnost? Imaju li hrabrosti i poštenja da odgovore istinski na pitanje kakav je njihov odnos prema temeljnim vrijednostima kao što su ljudsko dostojanstvo, pravda, oprost, darežljivost, poniznost, strpljenje itd., bez kojih nema sreće za čovjeka ni „ovdje“ ni „tamo“, ni na ovom ni na Drugom svijetu. Oni sami treba da odgovore te zapitanosti. No jedno je izvjesno: oni će morati, ovdje i sada, drukčije učiti i živjeti i drukčije odgajati i poučavati. Samo na taj način, sadašnji pakleni, ili bolje reći šejtanski, ritam života moći će promijeniti. A svačiji život pa tako i život (i svijet) ljudi Bosne, može biti ljudskiji.

I na kraju, umjesto zaključka, naglašavam da ovo nije rasprava o odgoju kakav je on danas, a kakav bi trebalo da bude. Za takvu ozbiljnu raspravu potrebno je i više znanja i više prostora. No ako naznake o (osobnom) razumijevanju odgoja koje sam u ovom kratkom tekstu spomenuo privuku ičiji interes, onda je njegova osnovna svrha postignuta. Pitanja koja sam naznačio važnija su od odgovora koje sam ponudio.

 

Izvor: Novi Muallim, Časopis za odgoj i obrazovanje, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, god. XIV, br. 53, Sarajevo, proljeće 2013, str. 6-8.