Znamenite izreke

Traži nauk, pa makar u Kini.

Ovaj hadis nam kazuje da je nauka tako potrebna, da je moreš tražiti i u Kini, koja je na kraju svijeta, a gdje su stanovnici pogani, razumije se, ako je ne možeš naći u mjestima gdje muslimani žive. Pogotovu je dozvoljeno čovjeku tražiti nauku od Ehli kitaba tj. od onih koji vjeruju u jednog Boga. U tom je smislu imam Ali rekao: „Nauka nije samo u muslimana; uzmi je pa makar iz usta neznabožaca.“

Jedan od arapskih velikana rekao je:

Kad se s kim družiš, gledaj mu pamet, a ne vjeru, jer njegova vjera njemu, a znanje tebi.

Slično ovome ima jedna arapska poslovica koja glasi:

Ne gledaj ko kaže, već što kaže.

Ali ljudi se ne drže mnogo ove rečenice, već traže od onog koji nešto nekoga svjetuje, da on najprije bude onaki kako želi da budu drugi. Pa čak ima jedan arapski bejt (distihon) koji veli:

Ko nije pobožan, a pobožnost pripovijeda,

isto je kao liječnik koji svijet liječi, a sam je bolestan.

Ali jedan arapski učenjak, kome je ovo rečeno, priznavajući svoje pogreške, reče:

Makar ja griješio, drži se ti mog znanja, jer će ti ono koristiti, a pogreška moja ti neće naškoditi.

Po svemu se dakle vidi, kad se tiče nauke, da ne treba gledati od koga je; primi je, pa makar ti je davao inovjerac ili čovjek koji se ni sam ne drži onoga što tebe hoće da nauči.

Pripovijeda se kako je pošao nekakav čovjek u šumu da donese drva. U putu sretne medvjeda koji je hramao u jednu nogu. On se dosjeti da bi mogao bit u medvjeda trn u nozi. Stoga, prikuči se medvjedu i izvadi mu trn iz noge. Medvjed je sad htio da se oduži čovjeku za dobrotu, te ga je pratio u šumu, čuvao mu drva, a kasnije svaki put našao bi se u pomoći i čak mu donosio med iz šume. Jedanput se ovom čovjeku pridrijemalo, te on legne u šumi, a medvjed ga stane čuvati. U to navale na čovjeka silne muhe. Medvjed ga branio i branio od muha, ali nije mogao odbraniti. Na pošljetku rasrdi se na muhe, prione za kamenje i poče bacati na muhe, ali u tom pogodi čovjeka u glavu i čovjek umre.

Iz ove se priče vidi potpuna istina one turske rečenice:

Bolji je pametan neprijatelj, nego lud prijatelj.

Toliko, dakle, o nauci, da znamo gdje nam ju je dozvoljeno primiti, a sad promotrimo još dužnosti naše, na što smo obvezani.

Naš devletlija, a.s., veli:

Svaki od vas jest upravitelj, nadglednik, sudac, zapovijednik i svaki ćete za svoje podanike pred Bogom odgovarati.

Svaki i najveći siromah jest zapovijednik kome je povjereno, kao razum, jezik, srce itd. Za sve će te darove Božije on odgovarati; da li ih je valjano upotrijebio, da li je njima kome naškodio ili koristio. Zgodan će biti pitan kako je trošio svoje imanje, da li je ulagao u korisne svrhe, ili je škrtario i ustegao svoje blago od tolikih dobrih djela, što bi se moglo učinit od njeg’. Starješina porodice, zapovijednik kakve zadruge ili čitava jednog naroda biće pitan kako je upravljao svojim podanicima, kako ih je gledao, kako je štetio ili koristio porodici, zadruzi il’ narodu.

Nekakav siromah, koji je imao jaku obitelj, tužio se na svoje kukavno stanje.

„Pa, ti imaš imanje svoje?“, odvrati mu jedan čovjek.

„Otkuda mi?“, u čudu će siromah.

„Pošto bi mi prodao pamet koju ti je Bog podario?“, upita ga čovjek.

Siromah će na to: „Ne bih ni za hiljadu dukata.“

„Bog ti je dao oči, uši, ruke, noge, zdravlje; pošto bi mi to prodao?“, opet upita čovjek.

„Nipošto!“, odvratio on.

„Eto, vidiš“, veli mu onaj, „Bog ti je udijelio toliko blago, koje vrijedi hiljade dukata, a ti se opet tužiš na svoje siromaštvo!“

Iz tog se vidi, da je i najsiromašnijem Bog podario toliko blago. Stoga, velika odgovornost će biti onih koji unište to imanje raskošem ili lijenošću. Stečenim blagom pametno upravljaj, a od Boga ti dane darove, kao duševnu i tjelesnu snagu, dobro i pametno upotrijebi u dobru namijenjenu svrhu!

O autoru:  

Mehmed Teufik ef. Azabagić, sin Osman-bega, rođen je u Tuzli 1838. godine. Potiče iz vrlo ugledne i bogate tuzlanske porodice, Azabagića. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u svom rodnom gradu Tuzli, a zatim je otišao na studije islamskih nauka u Carigrad. Studije je okončao 1868. godine i kao trideseto­godišnji afirmisani alim vratio se u svoj zavičaj.

U svom radnom vijeku obavljao je poslove imama, hatiba, vaiza i značajne funkcije u Islamskoj zajednici. Bio je upravitelj ruždije u Sarajevu, a zatim je premješten na isti položaj u Tuzlu, gdje je istovremeno vršio i funkciju kadije.

Poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine postavljen je za tuzlanskog muftiju. Na toj funkciji istakao se dobrim organizatorskim sposobnostima i pročuo kao sposoban alim, vaiz i pedagog.

Stoga je nakon formiranja i otvaranja Šerijatske sudačke škole 1887. godine premješten u Sarajevo i postavljen za prvog direktora ove značajne vjersko-prosvjetne institucije. Veliki je njegov doprinos na formiranju, oblikovanju i programskom utemeljenju ovog značajnog zavoda. Na dužnosti direktora i predavača ostao je do 1893. godine.

Kao tuzlanski muftija napisao je zapažen apel pod naslovom “Risala o hidžri”, – Poslanica o iseljenju, štampana u štampariji “Vatan” 1886. godine. Risala je prvobitno bila pisana na arapskom jeziku, ali je naknadno u skraćenoj verziji štampana i na turskom jeziku. Ova poslanica naišla je na dobar prijem i visoko je cijenjena i preporučivana od najpoznatijih alima, toga vremena.

Vrijeme poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije, karakteristično je po masovnom iseljavanju muslimana iz naših krajeva u Tursku. Meh­med Teufik ef. Azabagić je dalekovidno uočio svu štetnost i opasnost koju sa sobom nosi ovaj hidžret. On se svim svojim bićem borio protiv iseljenja, navodeći praktične i šerijatske argumente da bi odvratio svijet od tog neizvjesnog i po muslimane štetnog pokreta.

Na funkciji reisu-l-uleme Mehmed Teufik ef. Azabagić  je bio od 1893. do 1909. godine. Imenovan je 25. oktobra 1893. godine a svečana predaja menšure i ustoličenje bili su 20. novembra iste godine, u Konaku, nakon dove u Carevoj džamiji u Sarajevu.

Reisu-l-ulema Azabagić se povukao u mirovinu 1909. godine. Ostatak života proživio je u Tuzli. Umro je u 80-toj godini života 22. maja 1918. godine. Ukopan je u haremu Jalske džamije u Tuzli gdje mu se i sada nalaze nišani. 

Izvor biografskih podataka: http://www.rijaset.ba