Dr. Ranko Rajović
Važnost vannastavnih aktivnosti
Nesporno je da djeca trebaju učestvovati u vannastavnim aktivnostima. Njihova važnost je višestruka — one doprinose društvenom, emocionalnom, intelektualnom i fizičkom razvoju djeteta.
Vannastavne aktivnosti su prostor gdje dijete otkriva svijet izvan učionice, razvija odgovornost, samostalnost i osjećaj pripadnosti.
Društvena dimenzija: škola života u malom
Kroz timske igre dijete uči pravila ponašanja, saradnju i pronalazi svoje mjesto unutar grupe. Na taj način stiče iskustva koja će se kasnije reflektovati u radnom okruženju i odnosima s drugim ljudima u odrasloj dobi.
Dijete razvija osjećaj pripadnosti, samopouzdanje i sposobnost pružanja i primanja podrške. Zapravo, timske igre su društvo u malom — zajednica u kojoj dijete uči kako društvo funkcioniše.
Emocionalni razvoj kroz igru
Igra nije samo razonoda, već sredstvo emocionalnog sazrijevanja. Učešćem u igri dijete uči poštovati pravila, razvija samokontrolu i usmjerava energiju na pozitivan način.
Igra oslobađa dijete od napetosti, negativnih emocija i dosade. Kroz sport i zajedničke aktivnosti stiče prijatelje sa sličnim interesima, gradi osjećaj sigurnosti i emocionalne stabilnosti.
Potraga za individualnim interesovanjima
Prirodno je da dijete istražuje različite interese i da ih mijenja kako raste. Upravo kroz vannastavne aktivnosti ono otkriva talente i sposobnosti koje možda ne bi došle do izražaja u školskim okvirima.
Ipak, postavlja se važno pitanje: može li pretjeran broj aktivnosti postati teret?
Fenomen „pretrpanog djetinjstva“
U savremenoj pedagogiji sve češće se govori o fenomenu pretrpavanja djece aktivnostima. U želji da dijete bude „svestrano“, roditelji ga često upisuju na niz potpuno različitih aktivnosti, a dijete ubrzo izgubi interesovanje.
Takvo ponašanje odražava nemoć savremenih roditelja da postave granice ili prihvate da je dosada ponekad potrebna. Rezultat su umorna, anksiozna djeca bez vremena za igru, predah ili porodične trenutke.
Roditelj kao promatrač i vodič
Roditelj bi trebao biti promatrač, ali i pažljiv vodič kroz djetetov razvoj. To zahtijeva posvećenost i razumijevanje da dijete nije naš produžetak, već posebna ličnost s vlastitim integritetom.
Kroz iskren razgovor o interesovanjima i osjećajima, roditelj bolje upoznaje svoje dijete, dok dijete razvija samosvijest i zdravo samopouzdanje.
Tako se gradi odnos povjerenja koji traje cijeli život.
Realna očekivanja i procjena sposobnosti djeteta
Jedna od najvećih grešaka modernog roditeljstva je postavljanje nerealnih očekivanja.
Roditelji često, iz želje da motivišu dijete ili iz sopstvenih ambicija, precjenjuju njegove mogućnosti, očekujući da u svemu bude najbolji.
Međutim, svako dijete ima svoj tempo, emocionalni ritam i stepen zrelosti.
Nemoguće je da jedno dijete bude talentirano za sve. Djeca su ljudska bića a ne oruđe za ostvarivanje roditeljskih ambicija i društvenih očekivanja.
Procjena sposobnosti ne znači ograničavanje, već prepoznavanje stvarnog kapaciteta djeteta i njegovo postepeno jačanje.
Stručnjaci savjetuju da se djetetu postavljaju izazovi koji su dostižni, ali ne preteški — jer upravo tada ono razvija osjećaj uspjeha i unutrašnju motivaciju.
Kada se dijete neprestano suočava s prevelikim zahtjevima, ono počinje osjećati neuspjeh kao lični poraz, što može ugroziti njegovo samopouzdanje.
Roditeljska zrelost ogleda se u sposobnosti da prepozna granicu između poticanja i pritiska, te da nauči dijete da vrijednost nije u pobjedi, već u trudu i procesu učenja.
Vannastavne aktivnosti i društveni status
U doba društvenih mreža, vannastavne aktivnosti su često postale alat za samopromociju roditelja. Umjesto da budu prostor rasta djeteta, pretvaraju se u poligon za takmičenje među odraslima.
Fotografije s treninga i nastupa često više služe hvalisanju nego čuvanju uspomena.
Kada aktivnost izgubi svoju suštinu i postane dekoracija, dijete uči da vrijednost leži u izgledu, a ne u procesu.
Pravo djeteta na dokolicu i mir
Roditelji često, iz dobre namjere, upisuju djecu na više aktivnosti kako bi ih sačuvali od prekomjernog korištenja tehnologije. Međutim, dijete ima pravo i na odmor, dosadu i dokolicu.
Dosada nije neprijatelj — ona potiče maštu, kreativnost i unutrašnju motivaciju.
Umjesto da dijete stalno „bude u pokretu“, korisnije je uključiti ga u porodične aktivnosti: pripremu jela, pospremanje, zajednički odlazak u nabavku ili jednostavno druženje kroz igru.
Šta kažu naučnici?
Prema istraživanjima Američke pedijatrijske akademije (AAP, 2018), preopterećenje djece vannastavnim aktivnostima može dovesti do stresa, nesanice, iscrpljenosti i emocionalne preopterećenosti.
Djeca koja nemaju slobodno vrijeme češće pokazuju simptome anksioznosti, gubitka motivacije i poteškoća s koncentracijom.
Stručnjaci preporučuju da dijete ima najmanje dva slobodna dana sedmično bez obaveza, kako bi imalo prostora za igru, maštu i odmor.
Islamski pogled: blagost, igra i povezanost
Islam pridaje veliku važnost igri, ljubavi i druženju roditelja s djecom.
Poslanik Muhammed, a.s., često se igrao s djecom, nosio ih na ramenima i učio ih kroz nježnost.
U hadisu se prenosi:
“Ko se ne igra sa svojim djetetom i ne pokazuje mu nježnost – nije od nas.” (Tirmizi)
Također, u drugim predajama se preporučuje igranje i djetinjasto ponašanje roditelja u igri sa svojom djecom.
Takav odnos zbližava i opušta roditelja i dijete.
Islamski učenjaci naglašavaju da igra nije gubljenje vremena, već način emocionalnog povezivanja i građenja povjerenja.
Imam Gazali u djelu Ihja’ ulum ad-din piše da dijete mora imati vrijeme za igru, jer pretjerano opterećenje učenjem i obavezama može ugušiti njegov duh i radoznalost.
Igra je, dakle, ne samo pravo nego i potreba, darovana od Boga radi zdravog razvoja tijela i duše.
Zaključak: mjera u svemu
Vannastavne aktivnosti su dragocjene – ali samo kada su umjereno i smisleno odabrane.
Roditelj je taj koji treba prepoznati granicu između podrške i pritiska, između ambicije i odmora.
Djetinjstvo nije projekat koji treba ispuniti, već put učenja života, ljubavi i balansa.
Najvrijednija aktivnost za dijete i roditelja jeste — zajedničko provedeno vrijeme, u razgovoru, igri i jednostavnim porodičnim trenucima koji se ne mogu zamijeniti ni jednom organizovanom aktivnošću.
Izvori:
Valjan Vukić, V. (2016). Izvannastavne i izvanškolske aktivnosti učenika – višestruke perspektive. Školski vjesnik: Journal for Pedagogic Theory and Practice, 65(1), 7–26.