Autor: Memić A.
Međugeneracijska transmisija stilova roditeljstva
U savremenoj razvojnoj psihologiji često se govori o međugeneracijskoj transmisiji stilova roditeljstva. Istraživanja Diana Baumrind pokazuju da roditelji koji su u djetinjstvu doživjeli toplinu, dosljednost i emocionalnu podršku češće razvijaju autoritativni stil roditeljstva – stil povezan s višim nivoom samopouzdanja, akademskog uspjeha i emocionalne stabilnosti djece.
Teorija privrženosti John Bowlby dodatno objašnjava da rana iskustva stvaraju unutrašnje radne modele – obrasce pomoću kojih kasnije gradimo odnose, uključujući odnos prema vlastitoj djeci. Ti modeli često oblikuju način na koji reagujemo u stresnim situacijama i kako gradimo emocionalnu povezanost.
Savremena istraživanja govore i o epigenetskim efektima – trauma i hronični stres mogu ostaviti biološke tragove koji utiču na naredne generacije. Dakle, određeni stepen međugeneracijskog prenosa postoji. To je normalno i vidljivo u svemu – od načina govora i oblačenja do moralnih i svjetonazorskih uvjerenja.
Ali – da li je taj prenos apsolutno presudan?
Kada se desi obrnuto: hiper-roditeljstvo i koncept ljubavi
Praksa pokazuje da obrasci nisu linearni. Često se dešava da djeca koja su odgajana uz pretjeranu pažnju i bez jasnih granica razviju slabiju otpornost, nižu frustracionu toleranciju i poteškoće u suočavanju s realnim životom. Istraživanja o tzv. hiper-roditeljstvu pokazuju da pretjerana zaštita može smanjiti razvoj samostalnosti i samoregulacije.
Ali sve zavisi od koncepta ljubavi koji je djetetu predstavljen. Ljubav nije isto što i uklanjanje svake prepreke. Ljubav je i postavljanje granica. Često roditelji koji „daju sve“ to čine iz vlastitog osjećaja uskraćenosti. Ako su u djetinjstvu patili zbog siromaštva, emocionalne hladnoće ili zanemarivanja, skloni su projekciji – uvjerenju da će njihovo dijete patiti zbog istog nedostatka. Međutim, dijete ne mora imati isti emocionalni doživljaj kao roditelj. Ono ima vlastiti temperament i vlastiti put.
Istraživanja temperamenta (Thomas i Chess) potvrđuju da se djeca rađaju s različitim neurobiološkim predispozicijama. Kao što nemaju isti otisak prsta, nemaju ni isti karakter. Nerijetko se desi da dijete ima osobine sličnije dalekom pretku nego roditeljima. Bihevioralna genetika pokazuje da osobine ličnosti imaju značajnu nasljednu komponentu, ali i snažan uticaj okoline. Dakle, razvoj nije kopiranje – nego interakcija.
Filozofski aspekt: Dosada i kreativnost
Filozof René Descartes smatrao je da je filozofija nastala iz dosade, jer je čovjek imao vremena da se pita o smislu života i svijeta. Slično, i kod djece, dosada može biti ključna za razvoj mašte, snalažljivosti i kreativnosti. Dijete kroz dosadu može početi crtati, praviti predmete, baviti se fizičkom aktivnošću i otkrivati nove dimenzije svoje osobnosti i talente kojih možda nije bilo svjesno.
Problem savremenih roditelja je što se plaše dječije dosade. Nastoje svaki negativni osjećaj kod djeteta ne samo umanjiti nego i spriječiti prije nego što se uopšte desi. Razlog je strah od traume i stresa. No, pitanje je: Je li cilj roditeljstva umanjenje bola i povećanje sreće pod svaku cijenu, ili odgoj stabilne, otporne osobe koja zna izaći na kraj sa sopstvenim izazovima i izazovima iz okoline?
Roditeljstvo se ne bi trebalo temeljiti na utilitarističkoj ideji „povećanja sreće i umanjenja bola u najvećoj mogućoj mjeri“. Ako se roditelj isključivo vodi ovom idejom, proces roditeljstva je već u startu neuspješan. To šteti i roditelju i djetetu, ali i porodici i društvu u cjelini.
Roditelji sami trebaju biti svjesni svrhe postojanja na ovom svijetu. Trebaju biti svjesni Allaha, i prema tome formirati svoj autentični model odgoja, uzimajući u obzir autentičnost i osobnost svog djeteta.
Prekidanje “sudbinskog motiva”
U kliničkoj psihologiji postoji fenomen poznat kao “breaking the cycle” – prekidanje međugeneracijskog ciklusa traume. Istraživanja pokazuju da značajan procenat osoba koje su bile zanemarivane ili zlostavljane postanu emocionalno stabilni i brižni roditelji. Ne ponavljaju se nužno naučeni obrasci. Ponekad se ponavlja upravo – borba protiv njih.
Kroz historiju vidimo da se civilizacija održava ne pukim nasljeđivanjem, nego težnjom ka promjeni. Težnja da se izađe iz sigurne zone, da se nadvlada naučeno, da se popravi ono što je bilo pogrešno – to je ono što se ponavlja. Naravno sve ovo je moguće samo uz jasnu volju i rad na sebi ali i podršku okoline i društvenog sistema u kojem živimo.
Djeca su otpornija nego što mislimo
Savremena istraživanja rezilijentnosti pokazuju da djeca razvijaju otpornost kroz umjerenu frustraciju, dosadu i iskustvo nelagode.
Nelagoda:
- jača mentalnu otpornost
- podstiče kreativnost
- razvija samostalno rješavanje problema
Roditelj koji uklanja svaku prepreku ne štiti dijete – nego mu oduzima priliku za rast.
Između kada i kadera – prostor djelovanja
U islamskoj misli čovjek nije rob potpunog determinizma. U suri El-Kehf u Kur'anu opisano je kazivanje o Musau i Hidru. Kada Hidr ošteti lađu siromaha, to čini da bi ih zaštitio od nasilnog vladara. Kada ubije dječaka, objašnjava da bi on roditeljima donio patnju, pa će im Allah dati bolje dijete.
Ova epizoda pokazuje da ljudska percepcija nije potpuna i da ishodi nisu linearni nastavak sadašnjosti.
U islamskoj teologiji razlikujemo:
- kader – Allahovo sveobuhvatno znanje i određenje konačnog ishoda
- kadā’ – izvršenje tog određenja u vremenu
Ali između određenja i izvršenja postoji prostor ljudskog djelovanja. Kur’an kaže:
“Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok oni ne izmijene ono što je u njima samima.” (Er-Ra’d, 11)
To znači da promjena počinje iznutra.
Roditeljstvo kao emanet i moralna odgovornost
Djeca su emanet. Kur’an kaže:
“Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje…” (Et-Tegabun, 15)
“O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre…” (Et-Tahrim, 6)
Poslanik, sallalahu alejhi ve alihi ve selem, rekao je:
“Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado.” (Buhari i Muslim)
Hazreti Alija, neka je Allah zadovoljan s njim je rekao: ” „Ne prisiljavajte djecu da se ponašaju kao vi, jer su stvoreni za vrijeme različito od vašeg.“
Roditelji moraju biti svjesni da djeca žive u drugačijem vremenu te oni kao odgajatelji moraju imati visok nivo svijesti o društvenom ambijentu u kojem njihovo dijete stasava u odraslu osobu, moraju biti informirani i edukovani o izazovima vremena u kojem žive.
Roditelji trebaju biti ustrajni i dosljedni u odgoju, jasno i odlučno insistirajući na izvršavanju vjerskih obaveza, ali i na razvijanju praktičnog ahlaka u svakodnevnim situacijama i međuljudskim odnosima. Roditelji će moći pred dijete postavjati nabrojane zahtjeve tek kada ono što traže pokažu i potvrde sopstvenim primjerom.
Odgovornost znači svjesnu odluku, a ne prepuštanje stihiji fatalizma. Ako dobrobit djeteta zahtijeva da roditelj liječi vlastite traume – tada je to dio emaneta. Oni koji rade na sebi uprkos svojim ranama često postaju izvrsni roditelji, odgajajući emocionalno stabilnu i društveno korisnu djecu.
Svjesna transformacija roditeljskog utjecaja: Put ka zdravom društvu
Djetinjstvo ima snažan uticaj – ali nas ne određuje potpuno.
Postoji transmisija – ali postoji i transformacija.
Postoji Božije znanje – ali postoji i ljudska volja.
Roditeljstvo nije biološka slučajnost niti psihološki automatizam.
Ono je racionalna, svjesna i moralna odluka.
Stabilna porodica i zdravo društvo počivaju na pojedincima koji rade na sebi, čuvaju svoj moral i svjesni su Boga.
Jer između onoga što smo dobili i onoga što ćemo dati – stoji naša odluka.
Izvori:
Altalib, H., Abusulayman, A., & Altalib, O. (2018). Roditelji i djeca – vodič za odgajanje djece (Parent-child relations: A guide to raising children; prevedeno s engleskog M. Sarajkić).
Centar za napredne studije. (Original work published 2013, The International Institute of Islamic Thought)
Temperament male djece. (n.d.). Suvremeni trenuci u predškolskom odgoju: Priručnik za stručno usavršavanje odgajatelja u Programu Korak po korak. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/file/270964