U jednom dalekom carstvu, na dvoru moćnog i pravednog, ali po prirodi izuzetno naglog kralja, živio je neobičan papagaj. Nije to bila obična ptica šarenog perja; ovaj je papagaj posjedovao bistrinu ljudskog uma i dar govora. Kralj ga je cijenio više od svih svojih dvorana, obasipao ga neizmjernom pažnjom i toplinom, pa mu je ptica bila i najdraži sugovornik i najvjerniji savjetnik u trenucima samoće.
Prošle su godine, i pticu svlada neizdrživa čežnja za rodnim krajem. Rastanak kralja i papagaja bio je prožet dubokom tugom. Vladar ga je teška srca pustio da raširi krila prema zavičaju, ali vođen nekom čudnom kraljevskom brižnosti, naredio je svojim najvjernijim dvoranima da prate njegov let.
Izaslanici su krenuli na dug i mukotrpan put. Pratili su pticu danima kroz nepregledne i surove predjele, sve dok na koncu nisu stigli do obale jedne divlje, nabujale rijeke. Na samoj ivici te vode stajalo je jedno staro, nakrivljeno i potpuno ogoljelo stablo. Upravo tu, na toj samotnoj grani, papagaj se zaustavio i s neizmjernom nježnošću počeo hraniti svoje male ptiće.
Kada su se izaslanici vratili na dvor, ispričali su kralju kako je dom njegove voljene ptice zapravo skroman i lišen svakog sjaja. Kralj se tada sjetno nasmiješio i izgovorio veliku istinu:
– „Svakome je njegova domovina i rodni dom ljepši i draži od svih palača ovoga svijeta.“
– „Svakome je njegova domovina i rodni dom ljepši i draži od svih palača ovoga svijeta.“
Nakon tri mjeseca, papagaj se vratio svom gospodaru, i u kao zalog vječne odanosti i prijateljstva, donio mu je čudesan dar iz domovine – dvije male, rumene jabuke sa stabla vječne mladosti. Obećao je kralju da će ga ti plodovi sačuvati od starosti i propadanja.
Kralj je bio ushićen, ali dvorska sumnjičavost ga nagna da prvo iskuša moć ploda. Odrezao je komadić jedne jabuke i bacio ga svom psu. Međutim, sudbina je htjela da se u krošnji stabla, gdje je ptica prethodno otpočinula ubirući plodove, skrivala zmija otrovnica koja je svojim jezikom dotakla jabuku i na rumenoj kori ostavila kap nevidljivog, smrtonosnog jeda. Čim je pas pojeo zalogaj, pao je mrtav.
Slijepi bijes i osjećaj izdaje pomračiše kraljev um. Pomislio je da ga ptica koju je toliko cijenio želi ubiti. Bez razmišljanja i u naletu srdžbe, kralj je zgrabio papagaja i usmrtio ga na licu mjesta. Ostatak ploda naredio je da se zakopa u zemlju, a iz njega je s godinama izraslo bujno stablo koje je narod u strahu prozvao Drvetom smrti. Od tada tom drvetu niko nije smio prići.
Mnogo godina kasnije, dvoje starih, bolesnih i iznemoglih ljudi, želeći da prekrate svoje muke, odlučiše pojesti plod sa tog zloglasnog drveta. No, kiše su tokom decenija davno saprale zmijski otrov sa grana, a u srcu jabuka ostala je samo čista magija vječne mladosti. Umjesto smrti, starci su doživjeli čudo – potpuno su se podmladili, a njihova tijela su zablistala novom snagom.
Konačno, istina je izašla na vidjelo i svi su shvatili strašnu zabludu: mali plod je zmija dotakla još u krošnji, a vjerna ptica bila je potpuno nevina.
Kralja je obuzelo doživotno, tiho kajanje. Izgubio je jedinog iskrenog prijatelja zbog sopstvene nagle naravi. Kako bi ublažio svoju bol i sačuvao sjećanje na nevinu pticu, kralj je naredio da se u papagajevu čast izgradi veličanstven mauzolej. Taj mauzolej je ostao da stoji kao vječni spomenik jednoj velikoj ljubavi, ali i kao nijema opomena o strašnim posljedicama nepromišljenog bijesa.
Izvor:
Svajnerton, Č. (1984). Romantične priče iz Pandžaba. Dečje novine, Srbija