Kur'an, El-Isra, 17:36
Piše: Memić A.
Živimo u vremenu u kojem djeca od najranije dobi susreću različita mišljenja, poruke i utjecaje. Neki dolaze iz porodice, drugi iz škole, društva i medija, a sve veći dio njih s ekrana koji su postali svakodnevni pratioci odrastanja. Nije svaka informacija tačna, nije svaki savjet dobronamjeran i nije svaka odluka koja se predstavlja kao izraz slobode ujedno i dobra za dijete.
Zato se pred roditelje postavlja važan zadatak: odgojiti dijete koje će znati razmišljati, prepoznati nepravdu, postavljati pitanja i donositi odluke u skladu sa svojim uvjerenjima. Međutim, u nastojanju da odgojimo samostalno i samosvjesno dijete, ne smijemo zaboraviti da samostalnost nije isto što i samovolja, kao što ni samopouzdanje ne znači da dijete uvijek treba biti u središtu pažnje.
Dijete treba naučiti da ima pravo na svoje mišljenje, ali i da nije svako njegovo mišljenje nužno ispravno. Treba mu omogućiti da razvija vlastitu ličnost, a istovremeno ga učiti da živi s drugima, uvažava njihove potrebe i prihvata odgovornost za svoje postupke.
Dijete treba naučiti da autoritet ne znači nepogrešivost, ali ni da se svaki autoritet može zanemariti
Djeca trebaju odrastati uz svijest da odrasli mogu pogriješiti, da se o nekim stvarima može razgovarati i da je sasvim opravdano tražiti objašnjenje kada nešto ne razumiju. Slijepo prihvatanje svega što čuju nije osobina koju trebamo razvijati kod njih. Ipak, ni stalno osporavanje roditeljskih odluka, bez spremnosti da se saslušaju razlozi i prihvate obaveze, nije znak zrelosti.
Roditelj koji djetetu objašnjava svoje odluke ne gubi autoritet. Naprotiv, pokazuje mu da se pravila ne postavljaju proizvoljno, nego da iza njih stoje iskustvo, odgovornost i briga. Dijete može iznijeti drugačije mišljenje, postaviti pitanje i izraziti nezadovoljstvo, ali to ne znači da svaka odluka mora biti podložna njegovom odobravanju.
Upravo u porodičnom domu dijete treba učiti razliku između razgovora i pregovaranja o svemu, između prava da se nešto kaže i prava da se uvijek postupi po vlastitoj želji. Roditelj nije dužan svaku granicu pretvarati u raspravu niti dokazivati svoju ljubav tako što će popustiti pred svakim dječijim negodovanjem.
Samopouzdanje se ne gradi tako što dijete uvijek mora biti u pravu
Djetetu je potrebna svijest o vlastitoj vrijednosti, ali i sposobnost da prihvati kako ne zna sve, da može pogriješiti i da od drugih ima šta naučiti. Ako ga stalno uvjeravamo da je posebno, najbolje i da su njegove želje najvažnije, možemo nenamjerno doprinijeti tome da teško prihvata kritiku, tuđe potrebe i situacije u kojima nije po njegovom.
Nije svrha roditeljstva da dijete zaštitimo od svakog razočarenja. Potrebno je pomoći mu da se s razočarenjem suoči, da nauči sačekati, podijeliti, izviniti se i nastaviti nakon neuspjeha. Jednako je važno pohvaliti njegov trud i zalaganje, ali mu ukazati i na postupke koje treba popraviti.
Dijete koje zna da vrijedi i kada pogriješi neće morati dokazivati svoju vrijednost tako što će uvijek biti u pravu. Ono će lakše prihvatiti savjet, priznati grešku i uvažiti osobu koja razmišlja drugačije.
Zato roditelji trebaju paziti da u želji da odgoje samostalnu djecu ne odu u drugu krajnost, u kojoj se svako ograničenje smatra sputavanjem, a svako odbijanje dječije želje povredom njegovog samopouzdanja. Ljubav ne znači da dijete uvijek dobije ono što želi. Ponekad se upravo kroz mirno i dosljedno postavljenu granicu pokazuje koliko nam je stalo do njegovog razvoja.
Islamski odgoj uči dijete da život nije samo pitanje ličnih želja
Jedna od važnih odrednica islamskog odgoja jeste razvijanje svijesti da čovjek nije sam sebi svrha i da život ne treba mjeriti isključivo onim što posjeduje, postiže ili dobija od drugih. Vjera dijete usmjerava prema odgovornosti pred Allahom, dž.š., ali i prema odgovornosti za vlastito ponašanje, odnos prema ljudima i postupanje prema svijetu koji ga okružuje.
Kada dijete učimo istinoljubivosti, pravednosti, skromnosti, zahvalnosti i samilosti, ne učimo ga samo pravilima lijepog ponašanja. Pomažemo mu da razvije unutrašnja mjerila prema kojima će procjenjivati svoje postupke, čak i onda kada nema nikoga da ga pohvali ili ukori.
Dijete koje razumije da nije ispravno povrijediti drugoga samo zato što to može učiniti, da tuđe pravo ne prestaje onda kada njemu nešto zatreba i da se dobrota ne pokazuje samo prema onima od kojih ima korist, postepeno razvija moralnu odgovornost. Takva načela mogu mu pomoći da se odupre pritisku vršnjaka, da ne prihvati svaku popularnu ideju kao ispravnu i da ne mjeri vlastitu vrijednost tuđim odobravanjem.
U islamu odgoj nije usmjeren samo na to da dijete postane sposobno izboriti se za sebe. Jednako je važno da postane čovjek koji zna obuzdati sebe, prepoznati tuđe pravo i postupiti ispravno i onda kada mu to nije najlakše.
Zato je važno da djeca vjeru ne upoznaju samo kroz zabrane i zahtjeve nego i kroz roditeljski primjer, razgovor, zajedničke ibadete, zahvalnost na blagodatima i konkretna djela dobrote. Dijete koje u porodici vidi da se istina cijeni, da se greška priznaje i da se prema slabijem postupa s poštovanjem, lakše će razumjeti da vjera nije samo ono o čemu se govori nego i način na koji se živi.
Odgajati samostalno dijete ne znači prepustiti mu da upravlja porodicom
U savremenom roditeljstvu mnogo se govori o dječijim osjećanjima, potrebama i pravu na izbor. Sve je to važno, ali se u praksi ponekad izgubi granica između uvažavanja djeteta i podređivanja cijelog porodičnog života njegovim željama.
Dijete treba imati prostor za igru, odmor, druženje i razvoj vlastitih interesovanja. Ipak, ono ne može biti jedini član porodice čije se potrebe uzimaju u obzir. Roditelji također imaju svoje obaveze, umor, odgovornosti i pravo na odmor. Porodični život ne može se organizirati tako da svi ostali stalno prilagođavaju svoje vrijeme i aktivnosti raspoloženju jednog djeteta.
Kada se svaka porodična odluka donosi prema tome hoće li dijete biti zadovoljno, kada se od njega odustaje tražiti da učestvuje u kućnim poslovima ili kada se njegove obaveze neprestano pomjeraju jer mu se u tom trenutku nešto drugo više sviđa, ono ne uči stvarnu samostalnost. Uči da su njegove želje važnije od zajedničkih potreba i da će se okolina prilagoditi ako dovoljno uporno insistira na svom.
Dijete koje nikada ne mora sačekati, pomoći drugome ili prihvatiti da se nešto ne može učiniti odmah teško razvija strpljenje i osjećaj odgovornosti. Kasnije se može suočiti s teškoćama kada shvati da škola, posao, prijateljstva i drugi odnosi ne funkcioniraju prema principu da se sve odvija onda kada njemu odgovara.
Zato je važno da dijete odrasta kao ravnopravan član porodice u smislu dostojanstva i poštovanja, ali ne i kao osoba koja ima jednaku odgovornost za sve odluke ili pravo da upravlja životom roditelja. Roditelji su ti koji postavljaju okvir porodičnog života, određuju granice i preuzimaju odgovornost za odluke koje su u njihovoj nadležnosti.
Djetetu se može ponuditi izbor između dvije prihvatljive mogućnosti, saslušati njegov prijedlog i omogućiti mu da učestvuje u planiranju aktivnosti primjerenih njegovom uzrastu. Međutim, nije potrebno da svaki porodični dogovor bude podređen njegovoj volji. Ponekad će roditelji odlučiti, a dijete će učiti da prihvati odluku i onda kada nije dobilo ono što je željelo.
Potrebno je razvijati interesovanja, ali i učiti dijete da pripada zajednici
Vlastita interesovanja mogu pomoći djetetu da razvije upornost, kreativnost i povjerenje u svoje sposobnosti. Kada se posveti sportu, muzici, čitanju, prirodi ili nekoj drugoj aktivnosti, ono uči da napredak zahtijeva vrijeme i trud. Takva iskustva mogu mu pomoći da ne traži stalno potvrdu vlastite vrijednosti u mišljenju drugih ljudi.
Ipak, važno je da podrška dječijim interesovanjima ne preraste u uvjerenje da se cijela porodica mora ravnati prema njima. Nije svaka želja obaveza roditelja, niti svaki hobi mora postati središte porodičnog rasporeda. Djetetu treba omogućiti da razvija ono što voli, ali i da razumije da postoje zajedničke obaveze koje se ne mogu uvijek odgoditi zbog njegovih planova.
Jednako tako, ne trebamo ga odgajati da bude toliko zaokupljeno sobom da ne primjećuje potrebe drugih. Članstvo u porodici podrazumijeva da ponekad učinimo nešto što nismo sami izabrali, da pomognemo roditeljima, pričuvamo mlađeg člana porodice ili odvojimo vrijeme za nekoga kome je naša pažnja potrebna.
To nisu prepreke razvoju ličnosti. To su iskustva kroz koja dijete uči da njegova sloboda postoji zajedno sa slobodom drugih ljudi.
Upravo tu se vidi razlika između samostalnog djeteta i djeteta koje smatra da se sve treba vrtjeti oko njega. Samostalno dijete postepeno preuzima odgovornost za svoje postupke. Dijete naviknuto na stalno ugađanje može očekivati da drugi preuzimaju odgovornost umjesto njega, dok ono zadržava pravo da bira samo ono što mu odgovara.
Na kraju: cilj nije odgojiti dijete koje nikome ne vjeruje, nego dijete koje zna kome i zašto vjeruje
Ne možemo djecu zaštititi od svakog pogrešnog utjecaja, niti im možemo unaprijed objasniti svaku situaciju s kojom će se susresti. Možemo ih, međutim, učiti da zastanu prije nego što nešto prihvate kao istinu, da provjere ono što čuju, da razmisle o posljedicama svojih odluka i da ne pristaju na nešto samo zato što to čine svi oko njih.
Ali uz sposobnost samostalnog razmišljanja trebamo razvijati i osjećaj odgovornosti, poštovanje prema roditeljima, svijest o vlastitim granicama i razumijevanje da život nije isključivo prostor za ostvarivanje ličnih želja.
Dijete ne treba odgajati da bude pokorno svakoj osobi koja govori autoritativno, ali ni da unaprijed odbacuje svaki savjet koji mu se ne dopada. Ne treba ga učiti da se odriče vlastite ličnosti radi drugih, ali ni da zbog vlastitih želja zanemaruje druge ljude. Potrebno je pronaći ravnotežu između samostalnosti i pripadnosti, između slobode i odgovornosti, između prava na mišljenje i spremnosti da se sasluša drugi.
Roditeljstvo zato nije stalno ugađanje djetetu, nego dugoročan odgojni proces u kojem se ljubav povezuje s granicama, a razumijevanje s dosljednošću. Naš zadatak nije da dijete učinimo središtem svijeta u kojem živi, nego da ga osposobimo da u svijetu pronađe svoje mjesto, a da pritom ne zaboravi ni sebe ni druge.
Jer nije dovoljno odgojiti dijete koje zna reći: „Ja mogu sam.“ Potrebno je odgojiti čovjeka koji zna kada treba misliti svojom glavom, kada saslušati mudrijeg od sebe, kada stati iza svojih uvjerenja, a kada priznati da je pogriješio. Čovjeka koji poznaje vlastitu vrijednost, ali ne umanjuje vrijednost drugih. I koji razumije da istinska snaga nije u tome da uvijek bude po njegovom, nego da zna postupiti ispravno i onda kada mora odustati od onoga što želi.
Izvor:
https://simplyrootedfamily.com/2026/10/09/raise-kids-that-cant-be-deceived/